Projekt “Žminjske kapelice”

Slijedom hvalevrijednog fotografskog poduhvata vjeroučiteljice Nele Peteh ove je godine uoči proslave blagdana svog zaštitnika Žminj doživio predstavljanje izložbe o svojim kapelicama. Nevelika žminjska župa, sa svojih oko 3000 stanovnika, naseljenih u stotinjak sela i stancija može se podičiti sa čak 103 kapelice! A svakako izvor ponosa ove župe u središnjoj Istri su i vrijedni župni suradnici koji su temeljem fotografskog poduhvata Nele Peteh, i uz podršku župnika Jordana Rovisa prionuli realizaciji projekta obnove kapelica na području svoje župe.

Predstavljanje izložbe fotografija je održano nedjelju uoči sv. Mihovila, 27. rujna u župnoj crkvi. Na početku je sve okupljene pozdravio župnik Rovis, te je izmoljena drevna molitva sv. Mihovilu, koja se u toj župi uobičajeno moli. Nakon župnikovog uvoda u kojem je zahvalio svim sudionicima projekta uređenja kapelica te naglasio važnost očuvanja tih znakova vjere koje su podigli naši pređi, uslijedio je nastup skupine mladih pod vodstvom Tine Galant koji su otpjevali pjesmu Žminjski turan, koju je prije više desetljeća napisala tada učenica, Zdenka Matika. Pjesma je postala svojevrsna ikona dječjeg dijalektalnog izričaja ove sredine gdje se zahvaljujući aktivnosti Čakavskog sabora to izuzetno njeguje, a za ovu je prigodu pjesmu  uglazbila Anđela Damjanić.  Uslijedila je pjesma književnice Nade Galant „Sv. Mihovil“.

Povijesni osvrt na žminjske kapelice izrekao je dr. sc. Elvis Orbanić, ravnatelj Državnog arhiva u Pazinu.

Što su to kapelice?  Memorijalni spomenici malih razmjera u ruralnom ambijentu, obično se nalaze uz putove ili na raskrižjima, rekao je na početku svog osvrta dr. Orbanić. Podignute su radi zavjetovanja za budućnost, zahvalnosti za prošlost ili jednostavno iz pobožnosti svecima i/ili Bogordici. No, vrlo plastičan i dojmljiv odgovor na to pitanje dao je Antun Hek u jednom svom tekstu iz 1995. godine, citirao je nadalje dr. Orbanić: Tragovi su to religioznog uvjerenja i svojevrsna duhovna ekologija oplemenjivanja prostora, utjecaja na naše razmišljanje i osjećanje te stavljanje naših životnih putova i prostora pod višu zaštitu.  

Kao oblik iskazivanja pučke pobožnosti postoje u ruralnim dijelovima cijele Istre, a kultura njihova podizanja potječe iz istočnoalpske srednjovjekovne uljudbe. Njihov točan broj u Porečkoj i Puskoj biskupiji nije poznat, ali u središnjoj Istri zabilježeno ih je više stotina, mahom podizanih u 19. i do sredine 20. st.   Nekoć bi se uz one smještene u selima znala okupiti obitelj, a ponekad i čitavo selo i tamo bi se molila krunica.

Najstarija kapelica u središnjoj Istri je iz 1675. godine u Poljanicama kraj Boruta.  Na Žminjštini najstarija kapelica je izgrađena pedesetak godina kasnije, tj. iz 1734. godine i jedina je sačuvana iz 18. st.

U nastavku je dao kratki pregled po godinama odnosno povijesnim razdobljima u kojima su kapelice nastajale u većem ili manjem broju. Tijekom 19. st. na Žminjštini je niklo osam kapelica. Najstarija iz tog stoljeća je ona iz 1846. godine podignuta u Gorenjim Orbanićima  Početak 20. st. bilo je naročito plodonosno razdoblje po pitanju gradnje tih odraza pučke duhovnosti, istaknuo je predavač, u prva dva desetljeća izgrađeno ih je 12. U vremenima između dva svjetska sraza (1918-1939), Žminjština je, kao i Istra u cjelini potpala pod Kraljevinu Italiju. U to je vrijeme izgrađena čak 21 kapelica, no omjer hrvatskih i talijanskih natpisa, odnosno i sama odsutnost natpisa može se interpretirati kao svojevrsni otpor Žminjaca nasilnoj talijanizaciji, napomenuo je predavač.

Tijekom Drugog svjetskog rata nije izgrađena niti jedna kapelica na Žminjštini, a tijekom 45 godina dugog jugoslavenskog razdoblja izgrađeno je svega 5 kapelica. Nakon sredine 20. st. slijedi zatišje u toj vrsti religiozne aktivnosti što dijelom možemo protumačiti i nepovoljnim društveno-političkim okružjem socijalizma/komunizma. Nepotpisivanje graditelja i/li vlasnika kapelica iz vremena jugoslavenske federacije upućuje na osjećaj nelagode pred onodobnim anticrkvenim državnim vlastima. Ipak, samo podizanje tih spomenika vjere u vlastitom dvorištu ili blizini kuće odražavalo je stanoviti stupanj odvažnosti Kristova svjedoka.

Predavač je zaključio citirajući  pismo Svetog Oca Benedikta XVI. sjemeništarcima iz 2010. godine koje između ostalog dotiče i pučku pobožnost naglašavajući potrebu da ju se ne zapostavi već pročišćava i njeguje jer je po sebi veliko blago Crkve koje nas obvezuje čineći nas Božjim narodom. Kapelice su kako pokazasmo proizašle iz pučkih pobožnih promišljanja života te su služile različitim vjerskim praksama pa ih u tom smislu, slijedeći navedenu papinu uputu, valja njegovati i dalje, zaključio je dr. Orbanić.

O arhitektonskim značajkama kapelica govorio je arhitekt Branko Orbanić. Kapelice su nastale kao znamen vjerskog osjeta u svakodnevici čovjeka. U želji da taj spomen bude trajan, ljudi su počeli koristiti kamen, pa tako nastaju uklesani kameni monoliti. Njima su se označavalo mjesta zaustavljanja tijekom procesije, te mjesta odmora pogrebnih povorki. Kapelice su počele bivati sve veće slijedom prirodne čovjekove natjecateljske naravi, a razvoj skupnog ulaganja, vidljivo je na bratovštinskom ili nekom drugom udruživanju sredstava te sudjelovanju u izgradnji neke velike crkve. Tipologija žminjskih kapelica se ne razlikuje bitno od onih u drugim dijelovima Istre, no njihova izgradnja je naravno obilježena materijalima i tehnikama zastupljenim u tome kraju, naglasio je arhitekta Orbanić te zaključio sa posebnim osvrtom na kapelice rađene kao niše u zidovima. Kod nekih su otvori toliko mali  da je autor ornamentalne elemente isklesao u kamenu oko same niše. 

Na kraju se okupljenima kratko obratila i autorica izložbe Nela Peteh, ona je svoje izlaganje započela citirajući pok. mons. Antuna Heka:

“Ako cestama, puteljcima, stazama prošaramo srednjom Istrom, češće ćemo naići na kapelice, križeve, skulpture, slike religioznog sadržaja. Tragovi su to religioznog uvjerenja i svojevrsna duhovna ekologija oplemenjivanja prostora, utjecaja na naše razmišljanje i osjećanje te stavljanje naših životnih putova i prostora pod višu zaštitu.” Ova rečenica osobito vrijedi za područje naše župe sv. Mihovila koja obiluje kapelicama, istaknula je autorica.

Najstarija žminjska kapelica je ova na Pilju tj. na putu Leprinčani-Grizili. Ima  tri reljefa: sv. Antun Padovanski, Kalvarija i nepoznati svetac (reljef oštećen), istaknula je autorica te nastavila sa kraćim obrazloženjem, ispod reljefa Kalvarije stoji zapis na talijanskom jeziku, a koji bi u prijevodu značio: „Grešnici koji ovuda prođete, trenutak se poklonite tu Isusu u smrtnoj muci na križu (radi našega grijeha) kome je nazočna Djevica Marija. Pridružite se, dakle, jednim Očenašem i Zdravomarijom. Uslijedio je pregled većeg broja kapelica po godinama izgradnje, sve do onih iz najrecentnijeg vremena, koji također ima nemali broj. Početkom suvremenog, dvadesetprvog stoljeća gradnja kapelica poglavito uz obiteljske kuće i dvorišta doživljava stanoviti zamah, od 2001. do 2015 izgrađeno ih je čak 10.

Kao što smo vidjeli, brojne su i lijepe naše kapelice, rekla je Peteh. Najčešće s uklesanim kršćanskim pozdravom, godinom gradnje te imenima ili inicijalima onih koji ih podižu. Kapelice su svojevrstan trajni poziv na molitvu, podsjećaju nas da svoj pogled ne zaustavljamo samo na ovozemaljskim stvarnostima već kao putujuća Crkva usmjerimo svoj hod prema vječnoj domovini i blaženstvu u nebu. Nadam se da će ovoj, možemo reći, uspjeloj akciji uređivanja kapelica slijediti i druge aktivnosti na duhovni rast naše župe. Na primjer, moguće je u određenim prigodama organizirati zajedničku molitvu kod pojedinih kapelica (obitelj, selo); više hodočastiti od kapelice do kapelice ili pak u korizmi organizirati križni put od kapelice do kapelice (na biciklima, za mlade). Prvo hodočašće do najstarije kapelice na Pilju nakon njezina uređenja bilo je 13. rujna. Lijep broj hodočasnika svih generacija, potvrđuje da ovakve i slične aktivnosti imaju smisla, zaključila je autorica.