Progoni i stradanja istarskog hrvatskog svećenstva u vrijeme talijanske vojno okupacijske vlasti 1918. – 1920.

15. lipnja 2019.

Dr. sc. Stipan Trogrlić: Progoni i stradanja istarskog hrvatskog svećenstva u vrijeme talijanske vojno okupacijske vlasti 1918. – 1920.

– predavanje održano na proljetnom susretu djelatnika MORH-a, lipanj 2019. –

Uvod

Bezuvjetna kapitulaciju Austro-Ugarske 3. studenog 1918. značila je početak kraja ove višenacionalne srednjoevropske državne tvorevine. Na ruševinama, crno-žute,Dvojne Monarhije,nastaju nacionalne države: Austrija, Madžarska, Čehoslovačka, Država SHS. Završetak rata, kako to obično biva, otvorio je Pandorinu kutiju teritorijalnih zahtjeva sila pobjednica prema pobijeđenima. Nekadašnja austrougarska pokrajina Austrijsko primorje (Kuestenland, Littorale Austriaco), dijelom kojeg je bila i Istra, uz druga austrijska područja, obećana je Italiji tajnim Londonskim ugovorom 1915. godine. Za nekadašnje austrijske posjede na svojoj istočnoj granici: grofovije Goricu i Gradišku, grad Trst s okolicom, dijelove Kranjske i Koruške, Istru s Kvarnerskim otocima, Italija je već od ranije, s jasnim teritorijalnim zahtjevom, upotrebljavala naziv Venezia-Giulia (Julijska Venecija).[1]

Procjenjujući da je trenutak da se stvar uzme u ruke i u budućim mirovnim pregovorima stekne „strateška prednost“, Italija je započela s vojnim zauzimanjem Istre,. ne vodeći računa da se područje Istre, na temelju odluke Narodnog vijeća u Zagrebu, u sastavu kojeg su bili i predstavnici Istre, te odluka mjesnih narodnih vijeća u Istri, ušlo u sastav Države Slovenaca, Hrvata Srba (SHS). Suočena sa sve agresivnijm talijanskim vojnim nastupom, ali i sve izrazitijim srpskim pretenzijama prema svom teriroriju Država SHS je prihvatila bezuvjetno ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom u jedinstvenu državu Kraljevstvo, Srba, Hrvata i Slovenaca, na čelu s dinastijom Karađorđevića. [2]

Talijanska vojska već 3. studenoga ulazi u Trst, raspušta austrijsko Namjesništvo kao vrhovni organ vlasti na području Austijskog primorja i uspostavlja privremeni organ vojne administracije (Gubernij), koji je imao i funkcije civilne vlasti, nadležan za čitavo područje Julijske Venecije i dijela Tršćanskoga krasa. U srpnja 1919. Gubernij je zamijenjen Generalnim civilnim komesarijatom za Julijsku Veneciju (1919. – 1922).U teritorijalnom pogledu Komesarijat je pokrivao isto područje kao i Gubernij dok jesadržajno njegova nadležnosti bila je identična s onom koju je imaloaustrijsko Namjesništvo. Još su bili na snazi austrijski zakoni, a talijanski su uvođeni postupno. Civilni komesarijat bio hijerarhijski je bio potčinjen Središnjem uredu za Nove provincije osnovanom u Rimu u srpnju 1919., a ovaj je opet bio potčinjen Predsjedništvu Vlade. Zadaća mu je bila postupno uključivanje okupiranih područja u talijanski ustavni poredak. O Generalnom civilnom komesarijatu ovisili su, na lokalnoj razini, analogno bivšim kotarskim kapetanatima, civilni komesarijati.[3]

Pregovori o razgraničenju između Kraljevine Italije i Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) započeli su u Parizu 18. siječnja 1919. godine. Inzistiranje američkog predsjednika Woodrow Wilsona, nazočnog na konferenciji, na poštivanju njegovih 14 točaka o miru, među kojima je bila i ona o poništavanju tajnih međunarodnih ugovora, dakle i onog Londonskog, doveli su do nepomirljivih prijepora između delegacija dviju država. Zato je konferencija zaključila da se pitanje razgraničenja izuzme iz njezine nadležnosti i prenese u nadležnost izravnih pregovora između Kraljevine Italije i Kraljevstva SHS. Izravni pregovori između delegacija dviju kraljevina vođeni su najprije 11. svibnja 1920. u Italiji, najprije u Pallanzi, zatim od 5. do 16. srpnja 1920. u Spa, te zaključno, od 8. do 12. studenog 1920., u Rapallu. Prema sporazumu potpisanom 12. studenog 1920. u Rapallu, Italiji je pripala cijela Istra (bez jednog dijela Kastavštine), otoci Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i uz njih okolni otočići, te Zadar s najbližom okolicom. Nešto kasnije, Rimskim ugovorom od 27. siječnja 1924., Italija je stekla i Rijeku s bližom okolicom.[4]

Reakcije hrvatskog svećenstva na dolazak talijanske vojske u Istru

Nikola Žugaj, župnik u Kringi, Slovenac, rodom iz Krivoglavaca u Kranjskoj, strahujući od progona zbog svojih javno iznošenih protutalijanskih stavova, već prvih dabna okupacije napustio Istru i sklonio se u rodnu Sloveniju. Naslijedio ga je rođeni Križanac Božo Milanović, po mnogima najpoznatiji Istranin 20. soljeća. U znak protesta protiv talijanske okupacije na zvoniku u Kringi Milanović je izvjesio zastavu omladinskog katoličkog društva „Hrvatski junak“ iz Kringe. „Društveni znak“ hrvatskih katoličkih omladinskih društava bila je hrvatska trobojnica s imenom društva na središnjem bijelom polju. Uz ovaj događaj Milanović je zabilježio:“Visoko je zalepršala (zastava, op. a.) kao javni znak naših narodnih prava i naše narodne volje“. Ostala je vijoriti samo jedan dan. Talijanskivojnici iz Tinjana čim su,izviđajući situaciju na terenu,dalekozorom uočili zastavu došli su u Kringu i skinuli je.[5]

Pravdoslava Filiplića, upraviteljažupe Žminj istaknutog povjerenika Matice hrvatske za Istru,[6] već 14. studenog 1918. posjetili su talijanski vojnici. Slijedila je premetačina stana i kad su ugledali hrvatsku zastavu bijesno su je potrgali, a Filipliću naredili da se vrati u rodni Lindar.[7]

U prosincu 1918. talijanska vojna vlast hrvatsku školu u Gologorici (kod Pazina) pretvara u talijansku, a župniku Ljudevitu Žvačeku naređuje da vjeronauk drži na talijanskom. Žvaček se obraća biskupu Karlinu s upitom da li da poučava vjeronauk na talijanskom, jeziku koji on sam ne poznaje dobro, a đaciga ne razumiju, ili da prekine poučavanje vjeronauka. Biskupmu odgovara da nastavi s istim načinom i na istom jeziku kao i do sada, a ako bi netko ipak inzistirao na talijanskom kao jeziku poučavanja vjeronauka, nastavlja Biskup, neka se pismeno obrati njemu i čeka njegove daljnje upute. Iz izvještaja što ga je kasnije poslao ordinarijatu u Trst vidi se da biskupova intervencija nije pomogla. Vojni zapovjednik Giovanni Airaldi zabranio je Žvačeku ulazak u školu jer je odbio izvoditi nastavu vjeronauka na talijanskom. Kad mu je Žvaček pokazao spomenutu Biskupovu odluku Airaldi je počeo psovati i prijetiti župniku. Na kraju je i biskup Karlin bio prinuđen popustiti – u dopisu od 31 siječnja 1919. piše Žvačeku da je vojna vlast preuzela nadzor nad školstvom, a on neka u zgodno vrijeme okuplja djecu u crkvi i drži im vjeronauk na materinskom jeziku.[8]

Župnik Marčane Mate Škabić rodom iz Krnice, u pismu Predsjedništvu Narodnog vijeća u Zagrebu opisuje situaciju u Istri nakon kapitulacijeAustro-Ugarske i dolaska talijanske vojske. Ta vojska ne poštuje ono što je najsvetije istarskim Hrvatima – kidaju i bacaju sa zgrada hrvatske trobojnice, skidaju hrvatske natpise na školama i općinama te ih zamjenjuju onim talijanskim, u školama zabranjuju poučavanje na htrvatskom i uvode pouku na talijanskom, javno isticanje hrvatskih zastava zabranjuju, a forsiraju isticanje talijanskih zastava i u većinski hrvatskim mjestima. Zbog toga pop Mate traži od Narodnog vijeća “da uvažiti blagoizvoli“ sljedeće točke:1. Talijani pod hitno trebaju napustiti Istru (vjerojatno je mislio na talijansku vojsku), 2. Istra se treba priključiti Jugoslaviji, Hrvatske zastave mogu se vijoriti po čitavoj Istri, a talijanske se trebaju povuć, 3. pri Narodnom vijeću u Zagrebu potrebno je osnovati posebnu komisiju koja će ustanoviti sve nepodopštine koje su u kratkom vremenu vojne okupacije učinila talijanska vojska. Zanimljiv je završetaka Škabićeva pisma: “ne uvaženjuzafaljujem unapredi, ne očekujem odgovora, koji amo stigao ne bi, već očekujem činjenicu našeg oslobođenja”.[9]

Škabićeva očekivanaj izjalovila su se – od oslobođenja nije bilo ništa. On sam je, zbog svog prohrvatskog djelovanja, izveden pred vojni sud pod optužbom da je na vratima crkve na Božić 1918. izvjesio proglas koji svojim sadržajem potiče na mržnju protiv Talijana. U proglasu je, prema optužbi, pisalo: “Umro je Nijemac i nije nas ponijemčio tako nas neće promijeniti ni Talijan, Marčana je je hrvatska. A tko to pokuša dirnut će u lava”. Upitan o krivnji Škabić je odgovorio da se nikad nije miješao u politiku. Priznao je inkriminirani natpis opravdavajući se da je to učinio u trenucima moralnog zamora, ali bez namjere da izaziva mržnju. Osuđen je na šest mjeseci vojnog zatvora i snošenje sudskih troškova. Međutim, na temelju kraljevskog dekreta o amnestiji ukinuta mu je kazna i puštenje na slobodu.[10]

Toma Banko, rođeni Tinjanac,zaređen je za svećenika 1918. i odmah poslije ređenja imenovan kapelanom u Plominu, Muntrilju i rodnom Tinjanu,u Dnevniku iz 1919. piše: “Pomisao, da je brzo tu dan u koji ćemo čuti onu strašnu osudu, ta pomisao (gazda Jure!) je nepodnosljiva. Morat ćemo živiti s ljudima koji nas preziru, s ljudima kojise raduju pobjedi nad nami. Morat ćemo živiti po zakonu i običajima koji su nam odurni. Morat ćemo ginuti jer će nam na živo trgati narodnost: kamo spadamo nas ne puste, utrpaju nas pod onoga koji ni naš (…) mi ćemo morati naučiti biti njegovi. Strašni su to dnevi (30. rujna). (…) Položaj je tako trežak da čovjek ne zna kamo će. Suze suze!. Suze da ali nikad uze“![11] Posljednja Bankova rečenica jasno ocrtava stav istarskog svećenstav da, unatoč teškoj situaciji, ne prihvate položaj robova (uze) za sebe i svoje vjernike

Vrhovno zapovjedništvo talijanske vojske donijelo je u ožujku 1919. zakonsku odredbu po kojoj se na području okupiranom od talijanske vojske primjenjuje paragraf 8 Osnovnog austrijskog zakona od 7. svibnja 1874. godine. koji je određiva „ako se daljni boravak nekog dušobrižnik u crkvenoj službi, zbog njegova ponašanja, smatra opasnim za javni poredak, državna vlasat može tražiti da se dotični makne iz crkvene službe. Ako crkvena vlast ne odgovori na zahtjev državne vlasti u određenom vremenu, služba, odnosno benefici, smatra će se ispražnjenim“. Ako je beneficij ispražnjen onda njegovi prihodi pripadaju vojnoj blagajni, sve do zamjene udaljenog svećenika drugim. U nadležnosti Generalnog tajništva za civilne poslove pri vrhovnoj komandi bilo je provođenje paragrafa 8 spomenutog zakona. godine. Kada na prijedlog vojne policije nadležno državno tijelo predloži udaljavanje nekog svećenika, o tome se obavještavalo Generalno tajništvo za civilne poslove. Potom je Generalno tajništvo s nadležnim mjesnim upraviteljem usaglašavalo stavove oko načina udaljavanja. Mjesni upravitelji čim je neki svećenik udaljen nastoje što prije osigurati zamjenu, uz prethodni dogovor s crkvenom vlašću. Ako potrebe nalažu pomoć se može tražiti od vojnih svećenika koji će biti oslobođeni vojnih dužnosti i imenovani župnicima s rezidiranjem (boravkom) u dodijeljenoj im župi.[12] Nema sumnje da su ovakve odredbe omogućavale vojnoj vlasti da sa župe ukloni svakog sumnjivog svećenika bez puno provjere o utemeljenosti sumnje.

Spomenica

U studenom 1919. predstavnici svih istarkih društvenih slojeva (seljaka, radnika, zemljoposjednika, činovnika, trgovaca, obrtnika, odvjetnika, učitelja, svećenika, liječnika), njih ukupno 121 potpisanih, uputili su „Spomenicu“ članovima Privremenog narodnog predstavništva Kraljevine SHS iz Istre, koji su kao članovi Narodnog vijeća Države SHS ušli u sastav spomenutog predstavništva konstituiranog 1. ožujka 1919. u Zagrebu.Među potpisnicima je i 17 svećenika, uglavnom župnika iz centralne Istre. (Vjekoslav Višković, župnik u Valturi, Antun Janko, župeupravitelj Sveti Lovreč Pazenatički, Božo Milanović, župeupravitelj u Kringi, Franc Gorec, župnik u Baderni, Andre Benigar, župnik u Filipani, Josip Bastijanić, župnik u Svetom Ivanu od Šterne, Antonio Girolami, župnik u Fuškulinu, Vjekoslav Hradek, župniki u Pazinskim Novakima, Ljubomir Nikolić, župeupravitelj u Sv. Martinu kod Labina, Ljudevit Žvaček, župnik u Gologorici i Cerovlju, Josip Kraljić župnik u Tinjanu, Šime Frulić, župnik u Grdoselu, Josip Grašić, župnik u Bermu, Franjo Frankola, prijeratni kateheta u hrvatskoj gimnaziji u Pazinu, Josip Vanik, župnik u Lindaru, Toma Banko, kapelan u Plominu, Liberat Sloković, župnik u Svetom Petru u Šumi.[13]

U „Spomenici“ nakon opisa svih nedaća koje su zadesile Istru poslije talijanske okupacije na svim područjima života od nacionalnog, gospodarskog, društvenog, do kulturno-prosvjetno,te zlosutnog scenarija u slučaju da Pariška mirovna konferencija, čiji se rad tada privodio kraju, „dodijeli“ Istru Italiji, potpisnici od istarskih poslanika traže da formiraju klub zastupnika „neoslobođenih dijelova Jugoslavije“ koji će u prioritet svoga djelovanja staviti oslobađanje zauzetih jugoslavenskih pokrajina. S druge pak strane ne smije se dogoditi, smatraju potpisnici, da zastupnici Istre uzimaju u zaštitu one koji rade na štetu Jugoslavije. Na kraju istarskim se poslanicima preporuča osnivanje odbora u Beogradu, Ljubljani, Zagrebu i inozemstvu. Ti odbori trebali bi u Jugoslaviji, putem tiska, širiti oduševljenje za Istru i organizirati prikupljanje pomoći za narodne potrebe u Istri. Spomenica završava riječima: „Budite u vašem parlamentarnom i u opće političkom radu nad svim strankama. U svemu gledajte samo Jugoslaviju, kako ju gledamo mi, samo tada biti ćete tumači naših želja, biti ćete vrijedni naši narodni zastupnici, samo tada će vaš glas biti glas istarskih Jugoslavena“. Vijest o imenovanju vojnog biskupa Angela Bartolomasija tršćansko-koparskim biskupom Spomenica stavlja u niz zbivanja, koja nakon talijanske okupacije Istre, ne ide na ruku hrvatskim interesima.[14]

Prvi udari na istarsko hrvatsko svećenstvo

Talijanska vojnookupacijska vlast od prvih dana dolaska na Istarski poluotok počela je s raznim oblicima progona istarskih hrvatskih svećenika.Grupa talijanskih bersagliera (specijalna pješadijska jedinica) po dolasku u Sveti Lovreč Labinski 15 studenog 1918. provalila je u stan župnika i kanonika Ferdinanda Hrdya (rođen u Miličevesu, kod Libana u Češkoj). Iz župnog stana uputili su se prema crkvi, na silu su otvorili vrata crkve i oskrvnulisvetohrnište – izvadili monstrancu-pokaznicu svečano ukrašena spremnica za izlaganje Presvetog oltarskog sakramentai i ciborij (posuda s hostijama), pobacali su po zemlji hostije te potrgali misnu košulju (albu). Potom su se vratili u župni stan i dijelom uništili, a dijelom razabacali pokućstvo. Ista stvar dogodila se sa stvarima koje je Hrdy držao u tamošnjoj školi. Za vrijeme dok je Hrdy obavljao popodnevne obrede u crkvi u selu Šajini 6. siječnja 1919., u selo je došao jedan službenik u pratnji karabinjera. Čim je Hrdy završio obred odmah su ga uhitili i proveli u Labin. Odatle je sproveden u Pazin, a iz Pazina u Trst. U Trstu je do 8 siječnja bio smješten u malu smrdljivu sobicu bez hrane i bez pokrivača, kada je premješten u zatvor ViaTigor gdje mu je poslužena juha. Tu je ostao do 12. siječnja, a da kroz sve to vrijeme nije dobivao nikakva obroka. 12. siječnja u pratnji dvojice karabinjera doveden je do jugoslavensko-talijanske granice kod Logatca (Longatico) i tu ostavljen, prepušten da se snađe kako zna i može.[15] Hrdy je o nemilim događajima od sredine studenog 1918. do sredine siječnja 1919. godine obavijestio nadležne instance: zapovjedništvo vojske u Puli, generala Umbrta Cagnia, upravitelja Julijske Venecije u Trstu. Težim od materijalne štete, koja je po njemu iznosila 24.550 kruna bilo je njegovo narušeno zdravlje. Ukratko, tako je situaciju prikazalo Čehoslovačko poslanstvo u Rimu u noti koju je dostavilo talijanskom Ministarstvu vanjskih poslova.[16]

Civilni komesarijat u Puli krajem 1918. zabranio je boravak u Baratuupravitelju župe Rudolfu Brnobiću, zbog protutalijanskog rada, ali i na temelju odluke proglasa br. 7 admirala UmbertaCagnija o onima koji nisu imali stalno mjesto boravka prije početka rata. Na početku 1919. Brnobić se vratio u Barat s propusnicom Civilnog komesarijata u Pazinu. Zapovjedništvo podzone Poreč-Rovinj zanimalo se da li je Brnobić dobio propusnicu na temelju zahtjeva za povratkom i da li je dozvola izdata na temelju povoljnih informacija o njegovom ponašanju, različitih od onih zbog kojih je morao naputiti Barat.[17] Iz Civilnog komesarijata u Pazinu odgovorili da ih je Brrnobić posjetio. Tužio se na tešku materijalnu situaciju a za uzroke svog udaljavanja iz Barata naveo je neistinite optužbe svojih protivnika. Čak je javno priznao je svoje simpatije za Italiju. Na temelju te izjave, informacija karabinjera o Brnobićevom korektnom držanju prema talijanskoj vojnoj vlasti,a vodeći računa o njegovom socijalnom stanju Komesarijatu se činilo se prihvatljivim dopustiti mu povratak u Barat.[18]Godine 1922. imenovan je upraviteljem župe Kožljak.. Zbog stalnih zlostavljanja fašista biskup Fogar ga je gaje premjestio u Šmarje kod Kopra, a kad se i tu nastavilo fašističko maltretiranje povukao ga je kod sebe u kuriju u Trst.[19]

Već spominjani upravitelj župe Žminj Pravdoslav Filiplić poslije „sklanjana“ u rodni Lindar našao na meti pazinskih fašista. U ožujku 1919. interniran je najprije u Sardinij, a potom u Sijenu.[20]U prosincu 1919. vraća se iz internacije i ponovno preuzima župu Žminj. Nastavlja s dotadašnjom praksom upotrebe staroslavenskog u liturgiji i hrvatskog u obredima i propovijedima. Zapovjedništvo vojne posade u Žminju u siječnju 1920. šalje dopis ordinarijatu u Poreču, sa zahtjevom da se vjerski obredi moraju obavljati na latinskom. Ovaj dopis Filiplić je proslijedio ordinarijatu u Trst. Iz ordinarijata je stiglo „upozorenje“ Civilnom komesarijatu u Pazinu da je zapovjedništvo vojne posade u Žminju prekoračilo svoje ovlasti, „jer prema postojećim zakonima radi se o pitanju koje je nadležnosti crkvene vlasti“ A crkvena vlast nema namjeru izdavati odredbe protivne zakonu jer zakon u pojedinim slučajevima dozvoljava upotrebu „narodnog jezika“ u propovjedima i nekim obredima.[21]Civilni komesar u Pazinu Filiplićevo ponašanje opisuje kao „uznemirujuće i opasno po javni red“, pa predalže da ga se ukloni sa župe..[22] Ne želeći uklanjanjem Filiplića izazvati reakcije župljana koji su najvećim dijelom podržavali svog župnika, a s druge, smatarjući njegov ostanak opasnim za talijansku stvar pronađeno je kompromisno rješenje – župnik Filiplić, iako je imao samo 56 godina, umirovljan je 2. srpnja 1920.godine.[23]

Među onima koji su od samog početka talijanske okupacije bili predmet posebnog interesa vojnih vlasti bio je župnik Vranja Ivan Ujčić. Već 3. prosinca 1918. vojne vlasti u Boljunu tražilesunjegovu internaciju „zato što je vršio propagandu protiv nas“. Budući da vlada nije poduzela ništa radi rješavanja njegova slučaja zapovjedništvo 61. divizije ponovno pokreće kod zainteresiranih komandi ovaj slučaj, „pitajući da li bi bilo korisno zatražiti njegovu internaciju“.[24]Zapovjedništvo područja Boljun dostavilo je 10. veljači 1919. dopis karabinjerskoj jedinici u Vranju i vojnim jedinicama na području Boljuna u kojem ih obavještava da je Ujčić pod svakodnevnom prismotrom. S Ujčićem je razgovarao i vojni kapelan don Rinaldo Massei upozorivši ga je koliko bi za njega bila pogibeljna protutalijanska propaganda.[25] Na temelju prikupljenih informacija i iskaza kapelana don Masseia Zapovjedništvo područja u Bogliunu smatralo je da je svakao potreban posebna nadzor nad Ujčićem, ali da nema potrebe inzistirati na njegovoj internaciji, tim više što u posljednje vrijeme nije dao nikakvog povoda za neke posebne optužbe.[26] Na kraju je, poslije „pomnjivog ispitivanja“, po naredbi vrhovnog zapovjedništva talijanske vojske, Ujčić ipak interniran. Za župnika u Vranju imenovan je vojni svećenik Guglielmo Colletta.[27] Odradivši šestomjesečnu internaciju Ujčić se vratio u župu Vranja. Samo za kratko je ostavljen na miru. Karabinjeri su ga ubrzo posjetili i odveli u zatvor u Pazin pod optužbom da je na stan primio nekog neimenovanog učitelja kojeg su vlasti progonile. Nakon tri dana ispitivanja u zatvoru sud je ustanovio da je Ujčić nevin optužen pa je pušten na slobodu.[28]

Josip Flego, u trenutku talijanske vojne okupacije Istre bio je župnik u rodnoj župi Štrped. U svibnju 1919 odveden je u internaciju u Sindiju na Sardiniji. Na putu prema odredištu internacije dva puta je iz Firenze pisao ocu Franji moleći ga da mu brzojavom dostavi stvari za osobnu higijenu i 16-20 lira, sa sobom je uzeo „malo novca“ jer je po dolasku karabinjera odmah morao krenuti na put.[29]

Po dolasku u Sindiju na Sardiniji javljaj ocu da je stigao, moli ga da mu pošalje 200 lira. koje će vratiti čim prije bude mogao. S njim su Mate Sirotić iz Vrha i sestre učiteljice Ružić.[30] U nedatiranom pismu sestri Zorki navodi zdravstvene tegobe. Obolio je od enteritisa, infektivne bolesti slična salmonelozi ili šigelozi koju uzrokuje bakterija iz roda Campylo bacter. Poslije entritisa imao je problema s čirom na vratu, morao je poći na operaciju. Posoperativni oporavaka tekao je u redu, pa se nadao skorom povratku u Istru. „Rad bih u Istru, ali dok nije zdravlje čvrsto, a putovanje nešto lakše, ostajem ovdje. Kad završim s injekcijama vraćam se kući (…)“.[31] San mu se nije ostvario.Umro je 1. lisopada 1919. u Sindiu gdje je i sahranjen.[32] Kao i mnogi Istrani, otgnuti na silu od svog zavičaja sanjali su o povratku u rodni kraj. Neki su dočekali taj trenutak povratka, dok su drugi, kao i Flego umrli ne dočekavši taj trenutak. Platili su preskupo svoje isticanje hrvatskog identiteta i suprotstavlajne talijanskoj unifikaciji.

Nove „liste“ progonjenih hrvatskihsvećenika

Civilni komesarijat u Pazinu u ocjeni političke situacije na svom području u ožujku 1919. među nepopravljive slavenske propagatore svrstava Joakim (Aćima) Pilat, župnika u Trvižu. Iako, prema pisanju predstavnika civilne vlasti, poznat po svojim protutalijanskim nastupima očitovanim, uz ostalo, u dopisima dostavljanim novinama u Zagrebu i Ljubljani i posjedovanju jugoslavenskih nacionalnih simbola, Pilat se uvijek znao izvući od odgovornosti.[33]Ali ne za dugo, talijanske vojne vlasti 6. travnja 1919. uhitile su ga „pod optužbom“ da je protestirao protiv nemilosrdnog uništavanja šuma, javno izražavao nezadovoljstvo postupcima časnika redovite talijanske vojske. Pilat ih je prozivao zato što su iz Trsta u Trviž doveli prostitutke, zauzeli seljačke kuće i organizirali orgije, u krivicu mu je ubrojeno i slanje priloga u jugoslavenske novine u kojima je promicao „slavenski iredentizam“. Interniran je u Italiju. Poslije 8 mjeseci provedenih u mjestima Adiuso, Temopio, Siena vratio se u Veprinac. U osvrtu na prve godine talijanske vlasti Pilat napominje kako je vlast obećavala svećenicima brda i doline samo da se odreknu svoje narodnosti, a konkretan znak toga bilo bi napuštanje narodnog jezika u crkvi. Kad su vidjeli da metoda „mrkve“ ne donosi rezultata posegnuli su za metodom „batine“, čiji je deblji kraj osjetio i sam Pilat.[34]

Iz pazinskog franjevačkog samostana udaljena su trojica franjevaca, Ivan Ferlin, Marijan Širca i Krisogon Tišler, samo zato što su bili „Slaveni“, a na njihovo mjesto došla su dvojica talijanskih fratara: Anselmo Bernardinello i Francisco-AntonioZorantonelo.[35] Župnik u Lovrečici (kod Umaga) Matija Dobrović bio je 6. prosinca 1919. uhapšen i pretjeran preko granice, jer nije htio uvesti u crkvu pjevanje mise i propovijed na talijanskom jeziku. Sklonio se Novo Mesto. Župnik u Kaštelu Ivan Mandić morao je uslijed prijetnji napustili župu. Kao i toliki drugi istarski hrvatski svećenici spas je našao u Jugoslaviji, skrasio se u Karlovcu. Na njegovo je mjesto došao jedan talijanski vojni svećenik koji je uveo u crkvu talijansko pjevanje i propovijed. U Karojbi su župnika Frana Stavelika proglasili taocem i pod prijetnjom revolvera prisilili da viče „Živjela Italija“![36]Stavelik je kasnije ocijenjen kao „veoma opasan elemenat u političkom i nacionalnom smislu“. [37]

Nikola Šutić, župnik u Kanfanaru, rođen u Dubrovniku 6. kolovoza 1919., optužen je za proslavenskog djelovanje od samoga dolaska u Kanfanar 1905. pa do podizanja optužbe. U optužbi su pobrojene najprije njegovi krimeni iz predratnog vremena: bio je predsjednik Hrvatsko-slovenske stranke u Kanfanaru, iz čisto rasnih razloga optužio je studenta Armanda Leticha, austrijska vlast, u znak priznanja za rad na dobrobt države odlikovala ga je križem za zasluge. A kad je na Austro-Ugarska Monarhija propala javno se zalagao i s oltara najavljivao dolazak Jugoslavije u Istru. Pozvao je vjernike na jedan skup, na kojem je i sam sudjelovao zaogrnut u šal u bojama jugoslavenske zastave s natpisom “Živjela naša Jugoslavija”, a na kojem su sudionici položiti zakletvu vjernosti Jugoslaviji izgovarajući formuklu zakletve s tri uzdignuta prsta. Istraga civilnog komesarijata navodno je pokazala da je Šutić sustavno za sebe zadržavao dio pomoći namijernjen za uzdržavanje siromašnih župljana.[38]

U obranu župnika Šutića, u ime odsutnog biskupa Pederzollija, ustao je prepozit porečkog kaptola Oliver Rismondo. Poričući točku po točku optužbe Rismondo ističe da se kod optuženog Šutića nikad nije primjetio ne samobilo kakav ekstremizama, već ni sklonost politici, što je pokazao i dopisivanjem s ordinarijatom u Poreču na talijanskom, “jezikom kojim najradije piše i govori”.[39] Civilni komesar Pule nije vjerovao Rismondovim navodima pa je od vojnog zapovjedništva u Kanfanaru zatražio nove informacije o Šutiću. Vojno zapovjedništvo se za te informacije obratilo načelniku općine Kanfanar. U svom dopisu civilnom komesaru Pule načelnik općine Kanfanar ocjenjuje Šutićevo ponašanje kao štetno za talijansku stvar, toliko štetno da se članovi talijanske stranke u Kanfanaru čude kako vlada može tolerirati njegov rad. Zato se predlaže hitni premještaj Šutića.[40]

U rujnu 1919. župnik Šutić je zatvoren. Zalaganjem biskupa Pederzolija početkom 1920. pušten je iz zatvor i oslobođen optužbi, uz objašnjenje da je bio “žrtva istražnog postupka”. Poslije izlaska iz zatvora vraća se u Kanfanar na mjesto župnika i dekana. Po pisanju talijanskog tiska bilo je to protivno točno određenim zakonskim odredbama o zabrani povratka na funkciju javnih službenika, ako je protiv njih vođen kazneni postupak zbog mita.[41] Godine 1921. Šutić je spašavajući glavu pred fašističkim terorom pobjegao u Jugoslaviju, u rodnu Dubrovačku biskupiju gdje je djelova do kraja života. Umro je 20. prosinca 1932. kao župnik Koločepa [42]

U kratkom vremenu do kraja 1919. protjerani su ili odvedeni u konfinaciju župnici Draguća (Vincent Žigulić), Sovinjaka (Josip Ravnik), Bresta (Luka Halat), Zrenja (Šime Červar),Tinjana (Josip Kraljić), Kringe (Nikola Žugelj ), Boljuna (Ivan Ujčić Ivan), Vranje (Franjo Marčinko), Šušnjevice (Josip Aničić), Kožljaka (Rudolf Bernobić). Na njihovo mjesto dovođeni su talijanski svećenici iz Italije ili domaći talijanaši. U Materadu je doveden GiovanoliGiuseppe iz Ancone, a u Pazin umjesto Antuna Kalca, pjesnika i hrvatskog domoljuba, župnikom je postao talijanaš CarloGregurevich.[43]

Zaključak

U razdoblju talijanskog vojnog okupacijskog režima u Istri od 4. studenog 1918. do 12. studenog 1920. dogodila su se mnoga nasilja koja su imala jasan cilj – eliminirati s društvene ipolitičke scene hrvatsku političku elitu kako bi se u skoro očekivanim mirovnim pregovorima „argumentiranije“ mogao dokazivati talijanski karakter Istre. S druge strane, polagan je kamen temeljac za kasniju asimilaciju većinskog hrvatskog stanovništva. Odvođeni su u konfinaciju pojedini hrvatski domoljubi (radnici, seljaci, učitelji, svećenici, odvjetnici) na talijanske otoke Lipari, Ponza i Sardinija, otpuštani su radnici i službenici pulskog Arsenala i drugih industrijskih pogona, napadane su hrvatske prosvjetne i kulturne ustanove (čitaonice, knjižnice, škole, domovi i društva), onemogućavan je nastavak rada hrvatskih srednjih i osnovnih škola, fizički su zlostavljani nepoćudne pojedince u gradovima i selima. Zbog tih su nasilja stotine istarskih Hrvata, neki i sa svojim obiteljima, već tada je emigriralo, najvećim dijelom u Kraljevinu SHS.[44]

U tim progonima posebno su stradali hrvatski svećenici. U prošlosti suod talijanskih liberalnih krugaova označeni kao glavna prepreka očekivanoj prirodnoj asimilaciji slavenskih plemenskih masa.Luigi Barsan, liječnik u Labinu, revolucionarne 1848., piše bratu Giovanniju u Pulu da će se talijanizacija istarskih seljaka postići brže i lakše “ako se postojeće svećenstvo zamjeni drugim i obrazovanijim i nacionalnijim”.[45] Postojeće svećenstvo u seoskim sredinama bilo je hrvatsko ili slovensko, dok je pod “obrazovanijim i nacionalnijim” Barsan očito mislio na talijansko svećenstvo. Michele Fachnetti pjesnik rodom iz Vižinade godine 1849. iznosi slično zapažanje u pismu Goričaninu Carlu Favettiju: “Slaveni će nam se asimilirati, ne zato što mi to hoćemo, nego zato što oni neće moći stvoriti važna središta u Istri i Goričkoj, jer civilizacija je uvijek na strani onih koji su u središtima, a ta su u Istri i Goričkoj većinom talijanska. Zaustavljanje asimilacije bilo bi samo na štetu Slavena Podržavati načelo raspršene narodnosti po cijenu izolacije i pod izlikom da svatko drukčije djeluje čista je tiranija”.[46] Kopranin Carlo Combi, jedan od vodećih istarskih talijanskih intelektualaca, još 1866. smatra da se Slovence i Hrvate nitko ne potalijančuje nego se oni naprosto “žele izjednačiti s nama”[47] (Talijanima, op. aut.) Točno dvadeset godina kasnije milanski priređivač Combijeva djela uz tvrdnju, da se Slaveni “žele izjednačiti s nama”, dodaje opasku: “Pur troppo cio non e’ piu’ vero – nažalost to više nije istina”.[48] Postavlja se pitanje: Što se nakon dvadeset godina od poznate Combijeve tvrdnje dogodilo da je i njegove pristaše smatraju netočnom? U tom vremenu u Istri se konstituirao hrvatski nacionalni pokret koji predstavlja kvalitativan politički iskorak istarskih Hrvata. Kako talijanska politička i intelektualna elita u Istri nije vjerovala da istarski Hrvati kao “narod bez povijesti”, drukčije kazano bezlična plemenska masa, može taj iskorak napraviti to su taj proces pripisali utjecaju izvana tj. austrijskoj politici koja u je rukovodeći se načelom “zavadi pa vladaj” suprotstavljala istarskim Talijanima umjetno formirane Hrvate i Slovence.

U novim prilikama kad je trebalo provesti nasilnu asimilaciju povijesna memorija će utjecati na talijanske vojne krugove i političare da će to biti lakše provesti uklanjanjem „nepodobnih“ hrvatskih svećenika s javne društveno-političke ali i s one crkveno-vjerske koja je u danim prilikama imala šire društveno i nacionalno značenje.

sc. Stipan Trogrlić, znanstveni savjetnik u miru

[1] U hrvatskoj javnosti taj naziv se smatrao koliko neumjesnim toliko i povijesno neutemeljenim jer Venecija nikad nije dominirala ne samo cijelim područjem Julijske Venecije nego ni cijelom Istrom. „Neumjestan naziv“, Pučki prijatelj, god. XXI, br. 5 (Pazin, 30 siječnja 1920.), str. 3.

[2] Dragutin Pavličević, Povijest Hrvatske, Naklada P.I.P. Pavičić, Zagreb 1994., str. 305-308.

[3] Ugo COVA, „Dokumenti u Državnom arhivu u Trstu koji se odnosu na hrvatsku Istre“, Vjesnik Istarskog arhiva, god. 2-3 (1992-1993), sv. 2-3, str. 322.

[4] Darko DUKOVSKI, „Rapallski ugovor“, Istarska enciklopedija, urednici Miroslav Bertoša i Robert Matijašić, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005., str 676.

[5]Božo MILANOVIĆ, Moje uspomene (1900. – 1975.), Istarsko književno društvo sv- Ćirila i Metoda, Pazin 1976., str 29.; ISTI, Istra u 20 stoljeću, 1 knjiga, Istarsko književno društvo Jurja Dobrile, Pazin 1992., str.57.

[6]Vijenac,god. XIV, br. 333 (Zagreb, 21. prosinca 2006.), str. 12.

[7] Dragovan ŠEPIĆ, „Istra uoči konferencije mira (talijanska okupacija Istre 1918 i istarski Hrvati)“, Zbornik Odsjeka za povijesne i društvene znanosti Jugosalvenske akademije znanosti i umjetnosti, vol 4, Zagreb 1961., str. 359.

[8]Antun HEK; „Božo Milanović i borba naprednog svećenstav u Istre protiv fašizma“ (rukopis), str. 2-3., osobni fond Antuna Heka, Arhiv istarskog književnog društva (IKD) Juraj Dobrila u Pazinu, b. o. (arhivsko gradivo nije sređeno)

[9] Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (HR-HDA)-124, Narodno Vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba 1918-1919 (1920-1923), kutija br. 2, Predsjedništvo, Opći spisi, god. 1918., br. 79-791, 762., 8. prosinca 1920. Župni ured u Marčanima kod Pule izvješćuje o teroru Talijana nad hrvatskim stanovništvom u Istri, te moli Predsjedništvo Narodnog vijeća da poduzme mjere za priključenje Istre Jugoslaviji

[10] „La mena del parroco croato“, L’ Azione, god. I, br. 63 (Pola, 4. marzo 1919.), str. 2.

[11]A. HEK, „Božo Milanovoić i borba“, n. dj.,str. 1.

[12] HR DAPA – 453, Civilni komesarijat Pazin, kut. 12, R. Esercito Italiano, Comando supremo, Segretariato generale per gli affari civili, No 0312, Roma, 12. marzo 1919.

[13]Lucijan FERENČIĆ, Porečko-pulska biskupija za vrijeme biskupa Trifuna Pederzollija, doktorska dizertacija (rukopis), Zagreb 1973., str. 205-208. Rukopis se nalazi u Arhivu Porečke i Pulske biskupije..

[14]Isto, str.201-205.

[15]Hrdy je prešao u novonastalu državu južnih Slavena. Do 1927., kada se vraća u rodnu Čehoslovačku, djeluje na jugu Srbije. Osnovao je župe u Kragujevcu i Boru, u Nišu je onovio i proširio crkvu Presvetog Srca Isusova. Po povratku u Čehovlačku više godina je bio dekan u rodnom mjestu Libanu, gdje je i umro 4. ožujka 1949. labinska-republika.blogspot.hr/2012/02/dobri-ceh –iz-svetog-lovreca.htm (pristup 10 veljače 2017.)

[16]HR-DAPA-55, kut. 8, B 6, Copiadella nota verbaledelladelegazioneCzeco-Slovaccain Roma N. 7705, 22. novembre 1919

[17]HR DAPA-453, kut. 12, D1/1919, ComandodellaSottoznaParenzo-Rovigno, N. 180 diprotocollo p, Parenzo, 25. gennaio 1919.

[18]HR-DAPA- 453, 12, D1/1919, Al Commando SottozonaParenzo, No 11/2, Pisino, li 11. febbraio 1919.

[19]Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990. na području današnje porečke i Pulske biskupije, „Josip Turčinović“ d.o.o., Pazin 2009., str.11.

[20]HR DAPA-453, kut. 3, Gab 549/20, Campagnia carabinieri reali, No. 7/89, Pisino, 9. gennaio 1920.

[21] HR DAPA-453, kut. 5, Gab 549/20, Ordinariato vescovile Trieste, N 802/2, 10. gennaio 1920.

[22] HR DAPA-453, kut.5, Gab 549/20, Commisariato generale civile, per la Venezia Giulia, N 434, No di prot. 3373, Trieste 22. luglio 1920.

[23] HR DAPA-453, Civilni komesarijat Pazin, kut.5, Gab 549/20, Commisariato generale civile, per la Venezia Giulia, N. 105-9684, Trieste, 11 agosto 1920.

[24] HR DAPA 453, kut 12,. D1/1919., Comando della 61.divisione di fanterla, No 1066 di prot. Gov., 4. marzo 1919.

[25]HR DAPA 453, Civilni komesarijat u Pazinu, kut 12, D1/1919., Comando del settore di Bogliuno, No 854, Bogliuno 10. febbraio 1919.

[26] HR DAPA 453, kut 12, D1/1919., Comando del settoredi Bogliuno, no. 110 di prot., Bogliuno, 28. febbraio 1919.

[27] HR DAPA 453, Civilni komesarijat u Pazinu, kut 12, fasc. D1/1919., Governatorato della Venezia Giulia, Ufficio affari civili, Gabinetto, no 012776, Trieste, li 2. aprile 1919.

[28]A. SCOTTA (ur.), I territtori del confine, n. dj., str. 131.

[29]Arhiv Istarskog književnog društva Juraj Dobrila u Pazinu (AH IKD), Pismo Josipa Flega ocu Franji, Firenze, 24. svibnja i 22. lipnja 1919.

[30]AH IKD, Pismo Josipa Flega ocu Franji, Sindija, 28. lipnja 1919.

[31] AH IKD, Pismo Josipa Flega sestri Zori, bez datuma.

[32]„Umro je Josip Flego“, Pučki prijatelj, god. XX, br. 6 (Pazin, 10. listopada 1919.), str. 4.

[33] HR DAPA-453, kut. 17, Izvještaj o političkoj situaciji 1918.-1920, Commisariato civile di distritto politico di Pisino, No 101, Pisino, 9. marzo 1919.

[34]Hrvatsko svećenstvo Istre traži priključenje Julijske krajine FNRJ, Propodjel Oblasnog NOO za Istru, Rijeka 1946., str. 49-50.

[35] Prema: Staus personalis et localis unitarum dioeceseon Parentinae et Polensis, za god 1918. i 1920.

[36]D. ŠEPIĆ, „Istra uoči konferencije mira“, n. dj., str. str. 370.; Danilo. KLEN, Neki dokumenti o svećenstvu u Istri , Jugosalvenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 1955., str. 14.

[36] HR-DAPA-55, kut 126, Istarski narodni kler (1922-1931), XV-B/3A, Elencodeiparrocisospettiinlineapolitica, residentinellagiurisdizionedellaSottoprefeturadiPisino, Pisino, 1. dicembre 1926.

[37]HR- DAPA -55, kut. 24, Svećenstvo 22, , RegiaSottoprefeturaParenzo, No 578/4, Gab., Parenzo 19. dicembre 1923.

[38]HR-DAPA- 55, kut. 115, XV B-3/1919., br 2259. Gab., Parenzo, 6. agosto 1919.

[39] HR-DAPA- 55, kut. 115, XV B-3/1919., Odgovor biskupskog oprdinarijata iz Poreča, 23. kolovoza 1919, br. 31/Pr 1919.

[40] HR-DAPA- 55, kut. 115, XV B-3/1919., Izjava načelnik aopćine Kanfanar, od 27. VIII. 1919., br 2886. Gab

[41]„Canfanaro. La scaricazione Sutrich“, L’ Azione, god. II, br. 13 (Pola, 29. gennaio 1920.), str 3.

[42] Arhiv župe Kanfanar, Župno dekanatski spisi 1933, kut 35, Osmrtnica

[43]Ernest . RADETIĆ, Istra pod Italijom, Zagreb 1944.,str.74.

[44] D. ŠEPIĆ, „Istra uoči konferencije mira“, n. dj., 349-382.;

[45] Matko ROJNIĆ, „Nacionalno pitanje u Istri 18481848-49“, Historijski zbornik, god II, br. 1-4, Zagreb 1949., str. 96.

[46] Valeriano MONTI, Michele Fachinetti, poeta e uomo politico, Bocasini e figli, Pola 1909., str. 3.

[47] U “Apello degli Istriani all’ Italia” prvi put tiskanom 1866. Combi piše. ” Essi (Slavi, op aut.) vivono senza storia, senza memorie, senza instituzioni, tutt’ altro che lieti di loro origini e desidorosi di essere equiparati a noi – Oni (Slaveni) žive bez povijesti, bez uspomena i bez institucija, pa su sve prije nego zadovoljni svojim podrijetlom zbog čega se žele izjednačiti( asimilirati) s nama”. Carlo COMBI, Istria. studii storici e politici, Milano 1886., 223.

[48]Isto, str. 224.