Priznanje za više desetljeća volontiranja u Caritasu

„Svaki dan učini jedno dobro djelo.“ rečenica je, nadahnuta evanđeljem, koju često nalazimo kao zapis iz duhovne ostavštine mnogi poznatih Božjih ugodnika. No, to je misao vodilja i u životu mnogih drugih, „običnih“ ljudi, koji jednostavno nastoje proći ovom zemljom čineći dobro. Napose nakon prirodnih katastrofa koje su pogodile neke dijelove naše zemlje, često se čuje o djelovanju volontera, riječ koja je, ako bolje razmislimo, ušla u naš uobičajeno leksički uzus ne tako davno. No, jednostavno ‘činiti dobro’ nešto je u čovjeku postoji jako, jako dugo. I u vremenima kada se o volonterstvu nije raspravljalo, ni u medijima, ni u svakodnevnom životu, uvijek je postojao pojam – pomaganja. 

Postoje ljudi koji, bez posebnih naziva, članstava u udrugama i priznanja, imaju tijekom cijeloga života posebno na srcu – pomagati potrebitima. Kada se ta sklonost susretne s potrebom biskupijskog Caritasa koji je u teškim vremenima Domovinskog rata trebao osobu koja bi se tome mogla posvema posvetiti – nastane više desetljeća dug volonterski staž. Zato je Caritas Porečke i Pulske biskupije odlučio, u došašću prošle, 2020. godine,dodijeliti priznanje Srećku Rojniću za gotovo tri desetljeća aktivnosti u radu Caritasa.

Tim povodom, na nagovor ravnatelja dijecezanskog Caritasa preč. Željka Zeca, za potrebe Tiskovnog Ureda,  Srečko Rojnić ispričao nam je svoju životnu priču.

Teško djetinjstvo, obilježeno tragedijama

Rođen je 1934. godine u selu Bokordići, na području Župe Svetvinčenat. „Cijeli svoj život živim zahvaljujući Bogu i mojim pokojnim roditeljima na daru života i na daru vjere.“, prisjeća se g. Srećko.“ Djetinjstvo su mi obilježile dvije velike tragedije u obitelji, prva je nestanak oca Josipa kojeg je tadašnji režim odveo iz obiteljske kuće u veljači 1944. godine i od tada mu nestaje svaki trag. Nedugo nakon toga, iste godine, moga su brata odveli u zarobljeništvo prilikom racije na pruzi Pula-Čabrunići-Krančići.“

Rad u poštanskom uredu

Nakon toga ostao je živjeti s majkom u velikom siromaštvu. Niže razrede pohađao j eu rodnim Bokordićima, a malu maturu završio je u Kanfanaru. „Potom sam započeo volontirati u poštanskom uredu u Svetvinčentu kod pokojnog Josipa Sinčića i tako se osposobio za službenika u pošti; položivši ispite u Zagrebu  zaposlio sam se u pošti u Svetvinčentu.“

Nakon godinu i pol rada pozvan je na odsluženje vojnog roka u Beograd, a nakon toga primljen je u radni odnos u pošti u Puli gdje ostaje do umirovljenja. „Tako sam zbrinuo i zdravstveno osigurao sebe i majku koja je živjela sa mnom u podstanarstvu.“, prisjeća se g. Srećko.

Život uz svetište u Šijani

Cijeli je njegov život bio značajno obilježen čvrstom vezom s Crkvom. „Na svetu misu odlazio sam u Svetište Majke Božje od Milosti u Šijani. Ondje sam upoznao pok. fra Pavla Dodića i časne sestre Kćeri Milosrđa TSR sv. Franje. Časna sestra, sada pokojna, Emanuela Giro pomagala je mojoj bolesnoj i slabovidnoj majci i brinula se o njoj dok sam ja bio na poslu.“

Godine 1967. započeo je volontirati i pomagao je fra Dodiću oko završetka obnove zvonika. Svetište u Šijani bilo kroz povijest izuzetno značajno u vjerskome životu vjernika Pule pa su mnogi od onih koji su otišli u poratnome vremenu ostali za nj posebno vezani te su rado pomagali donacijama. Osim financijskih donacija slali su i odjeću i obuću, od čega bi dio često bio proslijeđen brodom u franjevačku provinciju u Zadar. „To je bio početak mog karitativnog rada“, prisjeća se g. Srećko, „ a kada je fra Dodik premješten u Rovinj svoj sam karitativni rad nastavio s časnim sestrama koje su tada djelovale pri svetištu u Šijani.“

FSR i Caritas – dva velika životna obilježja

U svetište dolazi služiti misu fra Andrija Bilokapić, sadašnji provincijal u Zadru. Zahvaljujući fra Bilokapiću i časnim sestrama ušao sam u zajednicu Franjevačkog svjetovnog reda (FSR). Prve zavjete položio sam 1980. godine i do današnjeg dana ostao sam član FSR. Za vrijeme Domovinskog rata FSR je vodio fra Matija Matošević. Ja sam se tada, kao i mnogi drugi iz redova FSR, javio kao volonter za rad u Caritasu.“

Caritas nakon nekog vremena biva premješten u Samostan sv. Franje, vodio ga je fra Đuro Vuradin. Godine 1994. voditelj Caritasa postaje vlč. Miroslav Milovan, a iste se godine Caritas seli u prostor bivše vojarne na Marsovom polju 64. „Tu sam kao volonter radio do kraja rujna 2020. godine, odnosno punih 27 godina. U mjesecu listopadu iste godine predao sam ključeve i kompletnu arhivu preč. Željku Zecu, sadašnjem ravnatelju Caritasa Porečke i Pulske biskupije.“

No, nije samo Caritas bio njegovo područje djelovanja u Crkvi, odlaskom časnih sestara iz Svetišta u Šijani postao je sakristan u svetištu.

Priprema hostija

Između ostalih sjećanja g. Srećko se posebno rado prisjeća vremena kada je sudjelovao u pripremi hostija. „Kada su časne sestre u Pazinskom kolegiju prestale peći hostije za potrebe biskupije mons. Bogetić se je obratio Župi sv. Antona te smo se za to javili jedna članica Neokatekumenskog puta, jedna članica Franjevačkog svjetovnog reda i ja. Prostor nam j osigurao mons. Marcel Krebel, tadašnji župnik Župe sv. Pavla apostola. Biskup Bogetić nabavio je aparate i započeli smo peći hostije za potrebe cijele biskupije. Iako već dugo nisu u upotrebi, ti su aparati još kod mene te ih želim predati ravnatelju dijecezanskog Caritasa, preč. Zecu.“

Zahvale

Za svoje je karitativno djelovanje, ali i općenito aktivno sudjelovanje u životu Crkve g. Srećko višestruko nagrađen, dodijeljeno mu je: Zahvalnica sestara kćeri Milosrđa TSR sv. Franje blažene Marije Petković (2003. godine), Biskupijsko priznanje pri Župi Gospe od Mora (2005. godine) te Zahvalnica Caritasa Porečke i Pulske biskupije (2020. godine).

U franjevačko zajedništvo Provincije sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru primljen je 2015. godine što je popraćeno uručenjem prigodne povelje.

O završetku jedne duge etape u svome životu g. Srećko izražava zahvalnost svima s kojima je blisko surađivao kroz čitavo vrijeme svog volontiranja, a posebno pok. fra Pavlu Dodiću, pok. fra Ignaciju Jakoviću, pok. biskupu Antunu Bogetiću, pok. vlč. Miroslavu Milovanu, provincijalu fra Andriji Bilokapiću, apostolskom upravitelju  mons. dr. Draženu Kutleši, bivšim voditeljima svetišta u Šijani fra Stanku Škunci, fra Nikici Devčiću, fra Bojanu Rizvanu, sadašnjem voditelju svetišta u Šijani fra Jobu Mikoliću, bivšem voditelju Caritasa u Puli fra Đuri Vuradinu, župniku Župe sv. Antona u Puli fra Gabrijelu Škiboli te sadašnjem ravnatelju Caritasa Porečke i Pulske biskupije preč. Željku Zecu. Posebnu, veliku zahvalu upućuje sestrama karmelićankama, klauzurnim sestrama koje su živjele u Juršićima od 1964. do 1978., a sada su u Levanjskoj Varoši kod Đakova, posebno s. Dobrili Marić.

I mi se ovom prigodom zahvaljujemo g. Rojniću na tome što je s nama podijelio svoja sjećanja, kao i na dugogodišnjem djelovanju u Caritasu te mu u budućnosti želimo obilje milosti i Božjega blagoslova. 

(G. Krizman)