Preminuo padre Matteo Kuhar

U ponedjeljak, 24.prosinca, upravo na Badnjak na otoku u svetištu Santuario Madonna di Barbana, u Nadbiskupiji Gorizia (Italija), sahranjen je svećenik redovnik padre Matteo Kuhar, franjevac. U 87. godini života blago je u Gospodinu preminuo u petak 21. prosinca u Domu za svećenike „Presveto srce” u mjestu Saccolongo nedaleko Padove. Rođen je 07. svibnja 1920. godine u selu Žavori nedaleko Žminja u središnjoj Istri. Osjetivši poziv u ranoj mladosti već je sa 14 godina pristupio redovničkoj zajednici ulaskom u Franjevačko misijsko sjemenište u mjestu Chiampo nedaleko Vicenze. Red prezbiterata primio je nakon polaganja trajnih zavjeta 1947 godine. Ubrzo nakon toga odlazi na studij antičke književnosti u Napulj.

Po povratku u matičnu provinciju, nakon više godina predavačkog djelovanja i obnašanja dužnosti gvardijana u nekoliko samostana 1978. godine dolazi kao gvardijan samostana na otok Barbana, čija cijela površina pripada marijanskom svetištu, gdje provodi ostatak života. Njegova izuzetna karizma dolazila je na poseban način do izražaja u radu sa hodočasnicima, koji posebno ljeti u velikom broju posjećuju ovo svetište, dok je u zimi redovito pomagao u pastoralnom djelovanju župnicima u obližnjim župama predvodeći često i duhovne obnove. Posebnu je pozornost pridavao zavjetnim hodočašćima koja su važan dio duge i bogate povijesti ovog svetišta. Obzirom da je bio zapaženi poliglota pod njegovu su „nadležnost” osim talijanskih i hrvatskih, spadali i hodočasnici njemačkog, engleskog, francuskog, španjolskog i portugalskog govornog područja. Najbolji je dokaz njegovog toplog, bratskog, očiskog odnosa kojeg je s izuzetnom lakoćom uspostavljao s ljudima, veliki broj vjernika koji su se zajedno sa gvardijanom samostana o. Marzanom okupili na isparaćaju njegovih zemnih ostataka dočekavši lijes u pristaništu. Praćen mnoštvom vjernika koji su tijekom polsatne plovidbe izmolili krunicu lijes je po dolasku na otok unesen u crkvu svetišta gdje je sprovodnu misu predvodio nadbiskup Gorizie mons. Dino De Antoni. Nadbiskup je, prema riječima gvardijana, unatoč brojnim obvezama u ovo blagdansko vrijeme, izričito želio osobno predvoditi sprovod što je još jedan dokaz veličine i značaja ovog skromnog fratra.

U prigodnoj homiliji nadbiskup se osvrnuo na najrelavantije aspekte pastoralnog djelovanja ove osebujne ličnosti citirajući neke od pokojnikovih izraza koje je često koristio poput „volio bih da se u vašim domovima istroše i dotraju mnoge krunice”, ali posebno naglasivši dvije „ zapovijedi” ovog svetišta koje je padre Matteo običavao ponavljati hodočasnicima „nemojte se nikada umoriti činiti dobro” i „nemojte se nikada umoriti biti dobro”. Na samom kraju ovozemaljskog života, već vidno narušenog zdravlja prozborio je svoje posljednje duhovne misli „Credo domine, sed credam firmius. Spero Domine, sed sperem sicurius. Amo domine, sed amen ardentius. Doleo, sed dolem vehementius.”, iz kojih se osim vrsnog poznavaoca klasičnih jezika iščitava i duboka profinjena osobna duhovnost franjevačkog pečata koja je obilježila njegovu plodnu svečeničku i redovničku egzistenciju, naglasio je mons. De Antoni. U tom je kontekstu nadbiskup zaključio svoju homiliju primjenivši prigodno prilagođene riječi jednog fratra na grobu sv. Franje: „Zagrli, o Barbana,sada mrtvo, ono što si voljela dok je živjelo.”

No osim pastoralnim djelovanjem padre Matteo je značajan uspjeh ostvario i književnom afirmacijom kroz mnoga djela različitih tematika. Uz meditativne tekstove, izdanja o sakramentalnom životu te vodića i povijesnih prikaza samostana i mjesta gdje je djelovao njegovo je litetrarno stvaralaštvo nadasve obilježeno izvanrednim doprinosom kojeg je studioznim radom dao divulgaciji spoznaja o hrvatskim duhovnim velikanima na razini svjetske javnosti. Obzirom da je u Barbani pokopan Egidio Bullesi, franjevački trećoredac koji je umro na glasu svetosti, padre Matteo je njegov život i djelovanje detaljno prikazao u više izdanja što je znatno doprinijelo kauzi za beaticikaciju. No još zapaženije njegovo ostvarenje svakako je kapitalno djelo o kardinalu Alojziju Stepincu, izdano 1982. godine kada je to bilo posve oprečno tadašnjem vladajućem jugoslavenskom režimu, a i opasno, posebice za nekoga tko je kao o. Matteo imao u Istri rodbinu koju je povremeno posjećivao. Tu je knjigu potpisao pseudonimom „Neki Istranin”. Njegove su knjige prevedene na više svjetski jezika doživjevši posebno značajan uspjeh u Francuskoj.

Po završetku mise prije iznošenja lijesa iz crkve nekoliko su riječi o pokojniku izrekli gvardijan samostana o. Marzano i fra Fulgenzio, pokojnikov najbliži suradnik i najbolji prijatelj. Sahranjen je na malom samostanskom groblju uz subraću svećenike koji su poput njega kroz šesnaest stoljeća dugu povijest ovog svetišta ugradili svoj život u slavu Božju.

G. Krizman