Preminula časna sestra Fumica Kristina Božac

U ponedjeljak, 20. travnja 2015. godine, na mjesnom groblju u Sv. Mateju – Cere pokopana je č.s. Fumica Kristina Božac, iz Reda istarskih župskih sestara. U 65 godini života, i 48 godini  redovništva, okrijepljena svetim sakramentima, preminula je u subotu, 18. travnja u pulskoj Općoj bolnici.
Sprovodne obrede, te nakon toga i sprovodnu misu, u župnoj crkvi, uz koncelebraciju 18 svećenika, u ime ordinarija predvodio je kancelar biskupije preč. Sergije Jelenić, a prigodnu homiliju izrekao je vlč. Josip Kalčić, župnik u Sv. Lovreču Pazenatičkom, gdje je pokojnica bila na službi dugi  niz godina sve do umirovljenja zbog bolesti.

Prigodom početka njezinog zemaljskog života,  u ovoj crkvi 1950. obasjala ju je goruća krsna svijeća kao znak vjere i nade Uskrsnuća, podsjetio je propovjednik, te nastavio, danas palimo uskrsnu svijeću kao znak iste vjere i nade u trenutku njezina prijelaza u nebo. Velikodušnim služenjem u ljubavi je prenosila to Kristovo svjetlo mnogima radom, radosnim služenjem i molitvom.

Stojimo pred  tajnom jednoga života, patnje i smrti. Svatko mora proći svoj životni put i na kraju odijeliti se od zemaljskog života. Vidimo to i u živoj prirodi. I stoljetnim stablima dolazi kraj. Nepoznato nam je zašto netko dugo trpi, a drugi kratko, ali svatko mora prijeći granicu zemaljskog života u drugi život. U tim trenucima vjera nam daje posebnu snagu za život kao i nadu u bolji život s Bogom, što ostaje tajna Božje ljubavi prema čovjeku. Kroz život svaki doživljava lijepe trenutke ali i poteškoće, krize, patnje. Što je proživljavala i pokojna s. Kristina.

Upravo u ovo Uskrsno vrijeme Bog je pozvao k sebi i sestru Kristinu. Vjerujemo da ju je nagradio za sve ono dobro što je za života s poletom, vjerom i ljubavlju činila osobito vjeronaukom, pomaganjem svećenicima, rođacima i drugima, te molitvom dokle god je nije napustila tjelesna snaga. Bog neka je nagradi. Nadamo se, da je njezina patnja urodila plodom kod Boga. A naša molitva za nju bit će jedan dužni  znak zahvalnosti. Suza za pokojnikom brzo ispari, cvijet na grobu brzo se osuši, a molitva ostaje vječno!, zaključio je vlč. Kalčić.

Uz rodbinu te mnogobrojne prijatelje i znance pokojnice iz svih župa gdje je djelovala, sprovodu su nazočile i sestre iz njezine Zajednice istarskih župskih sestara te druge redovnice. Kancelar biskupije pročitao je izraze sućuti biskupa Dražena Kutleše.
 Prigodne riječi o životu pokojnice izrekla je njezina pranećakinja Martina Fabris.
Fume Božac, časna sestra Kristina, rođena je u selu Čubani (župa sv. Matej – Cere) 31. listopada 1950. kao šesto dijete roditelja Mate Božca i Marije rođ. Kontošić. Osnovnu školu završila je u Žminju. Sa 16 godina odlazi u samostan kod časnih sestara u Pazinske Novake, gdje se kroz godinu dana novicijata priprema za polaganje zavjeta. Zavjete je položila 1967. godine, te je pristupila Redu župskih sestara, pod imenom s. Kristina. Od tada pa sve do umirovljenja bila je na službi u župama: Kaldir, Sveti Petar u Šumi, Pazinski Novaki, Sveti Lovreč Labinski, te na kraju u Svetom Lovreču Pazenatičkom odakle zbog bolesti (gubitka vida), te nesposobnosti za daljnji rad u župi, biva smještena u Obiteljskom domu Villa Fabris u Jelovcima (župa Kringa).
Sestra Kristina je za života bila neumorni radnik na Gospodnjoj njivi. Radila je sve potrebne poslove na župi: vodila domaćinstvo, župski vjeronauk, pripremala djecu za svete sakramente,  a ulaskom vjeronauka u školu hrabro se je prihvatila posla vjeroučiteljice, te je uz doškolovanje u Zagrebu, predavala vjeronauk u OŠ Vladimira Nazora Pazin, a kasnije i u OŠ Joakima Rakovca, u Svetom Lovreču Pazenatičkom.
Časna Kristina je uvijek spremno pomagala svećenicima u potrebi, a bila je i vrlo gostoljubiva. Niti nas rodbinu nije zaboravljala, jako je voljela svoju braću Liberata i Rudija, te sestre Veroniku, Tinu,  Mariju, šogoricu, šogore  i sve nas nećake i nećakinje. Redovito bi nas darivala lijepom knjigom, prigodnim biblijskim stripom ili molitvenikom.
Znala je strpljivo saslušati, ali i mudro savjetovati, djetetu pružiti pažnju, ali i starcu utjehu i pomoć. Bila je hrabra, požrtvovna i odlučna.
Kada je bolest došla u njezin život i nju je strpljivo podnosila. Puno je vremena provodila u molitvi i meditaciji, a osobito kada joj je bolest oduzela vid.
„Sve treba primit za dobro!“ bile su jedne od njenih posljednjih riječi.
U ime rodbine želimo se zahvaliti velečasnom Josipu Kalčiću, časnim sestrama Reda župskih sestara iz Pazinskih Novaki, svim svećenicima i časnim sestrama, te svima koji su je u životu razumjeli, cijenili i pomagali. Osobito se zahvaljujemo  gospođi Meliti Kalajžić i njezinoj obitelji, te svom osoblju Obiteljskog doma Ville Fabris u Jelovcima. Zahvaljujemo također medicinskoj sestri gospođi Neviji iz Pule, te svim liječnicima i medicinskom osoblju odjela Neurologije i Infektologije pulske Opće bolnice.
Hvala dragome Bogu za njezin život, neka joj On koji je sama Ljubav bude vječna utjeha i nagrada, zaključila je pranećakinja.