Predstavljena knjiga „O. Bonaventura Soldatić, život i djelo“

Drugog dana trodnevnice uoči proslave blagdana sv. Ivana Krstitelja u pulskoj župi posvećenoj tom svecu, predstavljena je knjiga p. Đure Hontića „O. Bonaventura Soldatić, život i djelo“, o generalu franjevačkog reda koji je u 19. stoljeću, u izuzetno teškim vremenima za redovnike dao izvanredan doprinos u očuvanju redovništva pred napadima raznih  vladara, ali i unutarnjih poteškoća.

Misno slavlje drugog dana trodnevnice, 22. lipnja, predvodio je vlč. Roko Smokrović, župni vikar pulske katedralne župe. On je u prigodnoj homiliji, svojim specifičnim, vrlo živopisnim stilom obrazložio težinu jednog od češćih grijeha ljudi svakoga vremena, a napose ovog sadašnjeg, suditi druge. Potrebno je u svome životu primijeniti riječi „Što imaš gledati trn u oku svojega brata kad u vlastitom oku ni brvna ne opažaš?“, treba priznati da smo grešni, zaista oplakati i pokajati se za svoje grijehe, i tek tada ćemo moći oprostiti slabosti svome bližnjemu, a ne ga osuđivati, zaključio je vlč. Smokrović.

Gvardijan i župnik, p. Đuro Hontić je na kraju mise, osim zahvale predslavitelju vlč. Smokroviću, posebnu dobrodošlicu uputio i petorici franjevačkih postulanata sa Malte koji kod subraće u Puli provode svoj odmor.

Predstavljanje knjige održano je u samostanskoj kapeli. Nakon uvodnog pozdrava p. Hontića knjigu je predstavio p. Bojan Rizvan, iz pulskog samostana sv. Antuna Padovanskog, koji je naglasio kako je počašćen pozivom da govori o sadržaju knjige koja nosi naslov O. Bonaventura Soldatić. Život i djelo, a predstavlja dio iz doktorske disertacije p. Hontića koja je obranjena u Rimu na Papinskom Sveučilištu sv. Bonaventure Seraphicum u svibnju 2014. godine.  Važnost proučavanja i poznavanja vlastite povijesti p. Bojan je potkrijepio citirajući papu Franju pri njegovom nedavnom posjetu Sarajevu: »Narod koji zaboravlja svoja sjećanja nema budućnosti. Drage sestre, draga braćo, nemate pravo zaboraviti vašu povijest. Ne da bi se osvetili, nego da stvarate mir. Ne da bi gledali na ova svjedočenja kao na nešto čudno što se dogodilo, nego da bi ste voljeli kao što su oni voljeli.« I zato spomenuti se života i djela o. Bonaventure Soldatića znači ne zaboraviti povijest Crkve koju su pisale i osobe iz našega naroda; ne zaboraviti njegov lik i djelo kako bismo mogli voljeti Crkvu, svoj Red, Provinciju, samostane i obitelj baš kako je i on volio u svojem vremenu i u svojim okolnostima, naglasio je p. Bojan. Bonaventura Soldatić je rođen u težačkoj obitelji. Okvir u kojem se odvija njegovo djetinjstvo obilježen je požrtvovnošću i marljivošću. Upravo te oznake života kasnije će doprinijeti njegovoj upornosti u očuvanju Reda male braće konventualaca i ljubavi koju je očitovao prema svim samostanima Reda, rekao je predavač te nastavio napomenuvši njegovu duboku nacionalnu osvještenost, ali baš poput svakog iskreno nacionalno osviještenog čovjeka bio je pažljiv i obazriv i prema drugim nacionalnostima. Ta nacionalna neopterećenost upućivala je na ukorjenjivanje svojega života na Duhu Božjemu koji je pokretao njega, baš kao i serafskog Oca Franju.

Nadalje, nastavio je predavač, Soldatić je znao surađivati s Božjim darovima. A njegove je darove prepoznala i njegova zajednica te ga je poslala na studije gdje je stekao doktorat iz teoloških znanosti. No, Soldatić nije dopustio da ga velike završene škole učine dalekim od ljudi, njihovih stvarnih potreba, ali i dalekim od života njegove zajednice i njezinih problema koji su je gušili.

Bonavetura Soldatić je vršio u svojoj zajednici vrlo odgovorne službe. Bio je više puta provincijalni i generalni ministar. I u tim vremenima nalazio se pred vrlo teškim i zamršenim problemima koji su opterećivali braću u Redu, no on je znao da njegov život, život njegove braće u Provinciji i Redu pripada Bogu i zato nije bio opterećen učiniti i neke velike i zahtjevne, ali i bolne poteze. Bio je vrlo odlučan i odrješit, a opet pažljiv i pobožan, po čemu su osobito prepoznatljivi proroci. Sebi je, prema pisanju autora knjige, postavio visoki cilj obnavljanja Provincije i Reda i to novim duhom i novom energijom u skladu s potrebama vremena na području znanosti i pobožnosti. U njegovo vrijeme otvorena su mnoga učilišta i prostori franjevačke formacije budući da je on upravo takva mjesta smatrao središtima obnove. P. Soldatić je shvatio da obnova reda »u najžalosnijem razdoblju svoje povijesti«, prvenstveno mora biti pokretana molitvom i zajedničkim životom braće. Stoga, nastavio je predavač, Bonaventura Soldatić postavlja zahtjev obnove poznat u Crkvi pod nazivom vita communis perfecta koja se sastoji u dijeljenju svih zajedničkih dobara Reda, te se ukida određena privatnost pojedinaca. Soldatić je shvatio da je novac usko povezan sa samostalnošću i neovisnošću. Onaj brat koji ima svoj vlastiti izvor prihoda on nije ovisan o Redu i u svakom trenutku može tom Redu okrenuti leđa. Stoga, vita communis perfecta nosi zahtjev ukorijenjenosti u zajednicu u kojoj je sve zajedničko.

O. Bonaventura Soldatić umro je kao naslovni nadbiskup Sardike i to u Rimu gdje je i proveo velik dio svojeg života. U obavijesti o njegovoj smrti stajalo je zapisano: »bila je to smrt čovjeka koji se uvijek pouzdavao u Gospodina.« Njegov nam lik govori o pouzdanju u Boga unatoč svemu, unatoč moralnom neredu koji nas okružuje, unatoč našim očekivanjima, unatoč nespremnosti na promjenu onih koji nas okružuju, unatoč društvenim okolnostima koje nas nastoje zgaziti, unatoč protivnicima koji samo čekaju naš pad. I zato, ako uzmete ovu knjigu u ruke, nećete požaliti vremena utrošenog na čitanje njezina sadržaja jer nam on može pomoći da u životu i djelu jednoga čovjeka vidimo prst Božji, ali i da onda sami od njega naučimo svoj život prepuštati Božjoj providnosti i njegovoj moćnoj ruci jer samo tako možemo osjetiti iskrenu radost, zaključio je predavač, čestitavši pritom p. Đuri na djelu koje je podario čitalačkoj publici.

U nastavku je p. Đuro pojasnio povijesne kontekstualne okolnosti život i djelovanja p. Bonaventure Soldatića.

P. Bonaventura Soldatić je generalnim ministrom Reda franjevaca konventualaca imenovan je 1887., u vrijeme kada je Red proživljavao jednu od svojih najvećih kriza u povijesti, kada je bilo ostalo svega 1400 redovnika. Do toga je dovelo ukidanje i zatvaranje samostana u Napoleonovo vrijeme i u vrijeme ujedinjenja Italije.

P. Bonaventura rođen je 7. siječnja 1827., u Cresu, a 9. siječnja 1827., kršten u župi Cres  Bartolomeo Soldatić sin Bartola i Marije r. Bolmarćić. Prve dvije godine školovao se u Cresu, gdje je obukao habit i poslan na daljnje školovanje u Splitu 1844.-1846. 1846 u jesen dolazi u Padovu, gdje će 1849. biti primljen u novicijat, a 1850. zaređen za svećenika. Prve svoje svećeničke godine proveo je u Cresu.

Godine 1853. poslan na studij u Beč – u Augustineum, gdje 1856. postiže doktorat iz svete teologije. Nakon toga se vraća u Padovu, i postaje učitelj zavjetovanih klerika, i u samostanskoj privatnoj školi predaje sv. Pismo i dogmatiku. U bazilici Sv. Antuna obavlja službu ilirskog ispovjednika. Godine 1864. na kapitulu izabran za tajnika provincije. Na kapitulu u Padovi, 1865., izabran za provincijala Dalamtinsko – padovanske provincije. Godine 1867. , kao provincijal, zbog ukinuća padovanskog samostana sv. Antuna preselio je novicijat i sjedište provincijalata na Cres, a 1879. imenovan generalnim komesarom Reda i te je godine osnovao odgojni zavod na Cresu sa teološkim studijem, za cijeli Red. U prosincu 1887. imenovan je redovitim nazivom Generalni ministar Reda franjevaca konventualaca.  U kolovozu 1895. posvećen za naslovnog nadbiskupa Sardice /Sofije.

Preminuo je 29. studenog 1895. u Via S. Teodoro u Rimu, gdje je prethodno bio otvorio franjevačko sjemenište. Pokopan na Campo Verano, a 1930. prenesen u Cres, u crkvu sv. Frane.

Unatoč slabom zdravlju do poznih godina obilazio je franjevce u svim provincijama Reda, diljem svijeta, i nastojao učvršćivati i obnavljati samostane. Stigao je sve do Amerike, kamo su, potpomognuti članovima OFS-a, bili otišli franjevci Njemačke provincije. Prva petorica braće iz Njemačke došli su u Ameriku 1852., a godine 1872. ustanovljena je Provincija Bezgrešnog začeća u SAD.

P. Đuro je na kraju iznio povijesni pregled ostalih ministara generala reda u 19. stoljeću. Prikaz povijesnog konteksta zaključio je pregledom stanja u Crkvi u tome vremenu, kroz kronološki popis papa. Posljednji papa 19. stoljeća bio je Leone XIII, Gioacchino Pecci ( 1810-1903.) , papa od 20. II. 1878. – 1903. Bio je franjevački trećoredac, naredio je 27. II. 1883. uvođenje pravila vita communis perfecta u redovnički život za sve redovnike bez razlike, kao uvjet za primanje novih kandidata u novicijat.