Preč. mr. Jakovljević: „Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca.“

U Vrsaru, župi Porečkog dekanata, blagdan župnoga zaštitnika, sv. Martina biskupa, proslavljen je u srijedu, 11. studenog 2020. godine, svečanim misnim slavljem koje je predvodio preč. mr. Ilija Jakovljević, dekan vodnjanskog dekanata, župnik Fažane, postulator kauze Bl. Miroslava Bulešića i sudski vikar Porečke i Pulske biskupije. Koncelebrirao je župnik domaćin, vlč. mr. Lino Zohil, a misi su nazočili župljani Vrsara i okolnih župa.

Dok Vam čestitam sv. Martina, zaštitnika Vaše župe želim zajedno s Vama, u ovom vremenu pandemije kad nam treba „plašt“ zaštite i snage, moliti zagovor sv. Martina. Ali ne samo da nas sv. Martin očuva od tjelesnih i duhovnih pogibelji, nego da se mi nadahnemo na njegovu primjeru da poput njega ovaj svijet, posebno duhovno opustjelog, siromašnog i nezasitnog čovjeka ogrnemo plaštem evanđelja, rekao je propovjednik na početku prigodne homilije.

Ne slavimo sv. Martina da bi kušali mlado vino, već prvotno da svatko od nas, u svom staležu, izgrađuje ovo mjesto. Svatko od nas u svom staležu znači: kao načelnik, kao gospodarstvenik, profesor i svećenik, kao stanovnik ovog mjesta, pozvan je ovaj svijet zagrijati ljudskom osjećajnošću i ljubavlju, pojasnio je propovjednik.

Papa Franjo često u svojim javnim nastupima zna sv. Martina stavljati za uzor odgovornim osobama u društvu. U jednoj prigodi je istaknuo kako se sv. Martin još dok nije bio kršćanin po svojim karitativnim djelima ponašao kao kandidat za krštenje: pomagao je bolesnima, pružao pomoć unesrećenima, hranio gladne, oblačio gole, od svoje vojničke plaće ništa nije zadržavao za sebe, osim onoliko koliko mu je bilo potrebno za svakodnevni život. Već je od tada bio slušatelj, koji nije bio gluh na zapovijedi iz Evanđelja, i nije se brinuo za budućnost.

Svako mjesto ima svoje siromahe, možda Vrsar ne toliko one koji oskudijevaju u materijalnom, ali što je mjesto materijalno bogatije ne znači da su njegovi stanovnici automatizmom sretniji i zadovoljniji. Ima puno ljudi oko nas kojima fali ljubavi, pažnja, lijepa riječ. Dajmo bratu čovjeku dio sebe, dio svoga srca. Bližnji nas trebaju, ali ne trebaju uvijek ono materijalno, već trebaju dio našeg srca – ljubavi, pažnje , vremena. Ako pokažemo ljubav prema bližnjem, pokazali smo ljubav i prema Bogu. Ne možemo ljubiti iskreno Boga, ako zaboravimo brata čovjeka. 

Svako mjesto ima svoje siromahe, kaže papa Franjo, i mi prolazimo kraj njih, citirao je propovjednik.  Martin se, naprotiv, zaustavio kraj siromaha i smilovao se nad njegovom sudbinom: mačem je razrezao svoj plašt i polovicu dao siromahu. Taj siromah nije samo osoba koja ne može doprinijeti boljem standardu društva, već isto slika Boga Oca, rekao je preč. Jakovljević, te nadalje podsjetio, sljedeće je noći sv. Martin usnuo san vidjevši samoga Gospodina, zaogrnuta u polovicu plašta, koji mu je govorio: »Ovim me je plaštom zaogrnuo Martin.« Bio je to veliki milosni čas njegova života. On se je tada još više oduševio za kršćanske ideale, prema kojima je nastojao živjeti. Martin čina djela milosrđa iako još nije kršćanin po sakramentu krštenja, ali je kršćanin po djelima ljubavi.

Sv. Martin danas poziva i nas da dadnemo dio svoga srce svojim ukućanima; dajmo dio ljubavi i topline ovom našem društvu. Izgradimo mostove ljubavi prema bližnjima, jer svi smo mi braća, kako u svojoj zadnjoj enciklici naglašava papa Franjo, citirao je preč. Jakovljević.

Čuli smo u današnjem evanđelju: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega!“ Dođi, ti koji si me napojio dok sam bio žedan; dođi ti koji si me primio kad nisam ima gdje prenoćiti, koji se me zaogrnuo kad sam bio gol, koji si me pohodio kad sam bio bolestan! Dođi ti koji si me utješio kad sam bio žalostan. Dođi ti koji si oprostio svom bližnjem kad je pogriješio. Dođi, ti koji su činio djela milosrđa iz ljubavi. Dođi, ti koji imaš srce za svakog čovjeka. Nitko od nas nije toliko siromašan da ne bi mogao drugom dati osmjeh, progovoriti toplu i utješnu riječ. Svatko od nas ima srce koje treba otvoriti za drugoga; oči kojima trebamo promatrati dobro u drugima; ruke kojima možeš drugome pomoći ili sklopiti na molitvu za drugoga. Siromašan je onaj tko ne zna reći o drugome lijepu riječ; tko ne zna za drugoga sklopiti ruke na molitvu ili nešto plemenito učiniti. Siromašan je onaj tko ne zna suosjećati s drugim. Najsiromašniji je onaj tko ima škrto srce i bešćutno, onaj koji nikad nije zadovoljan i svi su mu za sve krivi, a takvih siromaha je sve više među nama, posebno u ovom vremenu pandemije.

Ova Božja riječ koju smo čuli potaknula je sv. Martina da napusti časnu vojničku službu te započne svim srcem i svom dušom službu služenja bližnjem. U toj će službi sve više otkrivati ljepotu kršćanskog života i na kraju će postati kršćanin, svećenik i biskup. Sve je to postigao zahvaćajući ljudskim dušama na periferiji društva. Ne iz neke kancelarije ili traženjem nedostataka i mana kod onoga s kim se nije slagao. Zbog svojih humanih djela narod ga je izabrao za biskupa. Djela ljubavi nas čine velikima.

„Još jedan Martinov san ostavio je na njega duboki dojam. Sanjao je da mora obratiti svoje stare roditelje. San je doživio kao Božji znak i poziv. Odmah je krenuo na put. Biskupu je obećao da će se vratiti. Prelazeći preko Alpa upao je u ruke razbojnika i jedva je izvukao živu glavu. Jednog od njih je obratio i to ga je spasilo. S velikom radošću susreo je svoje roditelje. Njegova majka je prigrlila kršćanstvo. Otac je ostao tvrd kao alpska stijena, nepopustiv u svome stavu prema kršćanstvu. To je tajna ljudske slobode!, rekao je propovjednik.

Ovih dana, boraveći i sam u izolaciji i čekajući test na covid, čitajući propovijedi bl. Miroslava Bulešića, čije relikvije i prekrasnu oltaru palu imate, zahvaljujući zauzimanju vašeg župnika i vašim djelima ljubavi, pročitao sam kako kaže „sv. Ivan Zlatousti: „Ako ti Bog dadne dar da činiš čudesa, to ti sigurno daje nešto veliko, ali ne tako veliko kao onda kada ti nevolju šalje. Za danim čudesima ti si dužan Bogu zahvalnost, ali po nevoljama postaje Bog tvojim dužnikom, jer ti mora po svojem obećanju dati za to neizmjernu nagradu.“

Kada nam Bog u svojoj neizmjernoj dobroti šalje nevolje, on nam šalje toliko i takvih nevolja, da ih možemo podnijeti. On zna što je najzgodnije za spas svakoga, pa svako može biti siguran, da je Bog i njemu dao ono što je za nj najbolje. Bez trpljenja nema spasenja.“ (Bl. Miroslav Bulešić, propovijed, 31. siječnja 1944.).

Molimo da mognemo činiti čudesa Božje ljubavi, to sigurno svi želimo. Još više molimo da budemo spremni u nevoljama i teškoćama života, pa i covida i drugih nevolja ljubiti i u patnji se približiti Isusu Kristu. Samo onaj tko ljubi može činiti djela ljubavi, zaključio je preč. Jakovljević.

Na kraju misnoga slavlja župnik, vlč. Zohil, izrekao je prigodne zahvale. Misu je glazbeno uzveličao župni zbor pod ravnanjem s. Ane Iveljić.