Preč. mr. Ilija Jakovljević: Osvrt na povijesni kontekst djelovanja mons. Leopolda Jurce
Unatoč pandemiji, 2021. godina bila je bogata u izdavačkom smislu; gdje smo kroz dva projekta: objavljivanje djela od mons. Bože Milanovića i sada po prvi put ratne Kronike župe Trviže od mons. Leopolda Jurce, s popisom žrtava Drugog svjetskog rata Župe Trviž, te prijevoda knjige istog sa slovenskog na hrvatski jezik „Moja leta u Istri pod fašizmom“ nastojali odškrinuti vrata povijesti Crkve i njezinog djelovanja u prvoj polovici 20. stoljeća.
Uloga slavenskog svećenstva (posebno hrvatskog i slovenskog) na Istarskom poluotoku u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća imat će važnu ulogu u očuvanju hrvatskog identiteta ovog područja te poslije međunarodnog priznanja da Istra bude dio Hrvatske. Svećenici će svojim radom s istarskim narodnjacima, prvotno u širenju i očuvanju vjeru, doprinijet i političkoj stabilnosti ovih krajeva. Očuvanje narodnog jezika u liturgiji, te podučavanje djece u narodnom jeziku sve će to doprinijeti narodnom preporodu i mukotrpnom radu u ostvarivanju političkih i društvenih prava većinskog stanovništva Istarskog poluotoka. Posebnu će ulogu u kulturnoj afirmaciji hrvatskog stanovništva odigrati molitvenik biskupa Jurja Dobrile „Otče, budi volja tvoja“. Taj molitvenik, za istarske Hrvate bit će više od liturgijske knjige.
Slabljenjem austrijskog utjecaja na Istru otvaraju se širom vrata talijanskoj ekspanziji, ne toliko u ekonomskom osnaživanju ovih prostora koliko u zatiranju hrvatskog identiteta. „Hrvatski i slovenski jezik bio je već prije aneksije isključen iz državnih, pokrajinskih i općinskih ureda, a par godina kasnije i na sudu… Činovnici, izuzevši rijetke slučajeve u nekojim općinskim uredima, nisu smjeli, a većinom nisu ni znali govoriti drugačije nego talijanski… Od g. 1938. dalje nije bilo dozvoljeno raspačavanje nijedne hrvatske ili slovenske knjige.“[1]
Fašizam je želio zagospodariti na svim područjima pa i na vjerskom planu. Kao što se u Italiji našla na udaru Katolička akcija,[2] tako se u Istri našlo na udaru istarsko narodnjaštvo i svećenstvo. Nemoguće je izbrisati jedan identitet ako čovjeku ostaviš slobodu ispovijedanja vjere na njegovu jeziku. Fašizam je dobro znao tko čuva identitet istarskih Hrvata. Stoga je bilo nasušno potrebno, za uspjeh fašističkih ciljeva, što prije zabraniti bogoslužje na staroslavenskom jeziku. Mnogi autori smatraju da su Istra i Kvarner kolijevka hrvatskog glagoljskog pisma.[3] Još se Venecija teško nosila s glagoljaškom prisutnošću u Istri, a fašizam je nastojao zatrti joj svaki trag. Nositelji glagoljaške baštine, hrvatske riječi, bili su svećenici te je tijekom talijanske uprave Istru napustilo, bilo protjerano, 80 svećenika: 8 iz Porečke i Pulske, a 72 iz Tršćansko-koparske biskupije.[4]
Fašizam i nepoćudni svećenici
Talijani su nakon Prvog svjetskog rata govorili kako će u Istri poštivati pravo pojedinca na vjeroispovijest i jezik te da će otvoriti još više hrvatskih škola. Međutim kad su Rapalskim ugovorom dobili Istru,[5] sve je išlo protiv Hrvata i hrvatskih institucija u Istri. „Odmah na početku okupacije morali su mnogi naši svećenici sve ostaviti i pobjeći u Jugoslaviju – kao npr. Nikola Šutić, župnik u Kanfanaru, Petar Šantić, župnik u Kašteliru, Ivan Mandić, župnik u Kaštelu, Ivo Dukić, župeupravitelj u Sovinjaku.“[6] Gotovo sve ove hrvatske svećenike naslijedili su talijanski, posebno u Porečkoj i Pulskoj biskupiji, dok se u Tršćansko-koparskoj biskupiji nastojalo da Talijani ne dolaze na hrvatske župe. Narod je teško prihvaćao takvu nepravdu, pa tako u Kronici župe Baderna čitamo kako su vjernici reagirali kad su čuli da im za župnika dolazi Talijan. „Slab je bio početak: ljudi ga nisu htjeli. Protesti kod Biskupa nisu vrijedili. Odlučeno je bilo, da on Talijan mora u Badernu, sasvim hrvatsko mjesto. Kad je imao doći ljudi su uz cestu od Sv. Lovreča do Baderne prostirali crne zastave. On je došao. S njim i nezadovoljstvo. – Nezadovoljstvo radi toga, što nije bio za hrvatsko mjesto, inače je bio veoma dobar, brižljiv.“[7]
Vjernici, Hrvati, nisu imali drugog izbora nego se udaljiti od Crkve i vjerskog života, te generacije djece neće primiti svete sakramente.[8] Fašizam će najviše doprinijeti ateizaciji Istre, što će poslije dobro doći kao podloga za učvršćenje komunističkog sustava te nametanja kolektivne svijesti da je Crkva u Istri što i fašizam. Fašizam je stvorio dobru podlogu za razvoj ateizma, tj. komunističke ideologije u Istri.
Talijanska vlast neke je svećenike odvela u konfinaciju ili su ih biskupi premjestili sa župa u druge krajeve kako ne bi bili osuđeni. Među konfiniranim svećenicima bili su: Aćim Pilat, župeupravitelj u Trvižu; Filipić, župnik u Žminju, Luka Kirac, župnik u Medulinu, Ivan Flego, župnik u Šterni… Druge će svećenike osuđivati, progoniti, prijetiti sve s ciljem da postanu dio fašističke propagande.
Svećenik Jurca stup vjere i nacionalnosti u Trvižu
Vlč. Leopold Jurca tijekom 16 godina svećeničke službe u Trvižu (od 1. kolovoza 1929. do 18. studenog 1945. godine) ostavio je velik trag vjere. Fašističke vlasti nisu ga uspjele zastrašiti da okuplja djecu i mlade te osniva razna vjernička društva koja će biti ključ duhovnog procvata ovog kraja. Njegov župni ured postao je mjestom raznih okupljanja, gdje se razgovaralo o duhovnim i moralnim temama. S mladima je pripremao blagdanske predstave i igrokaze.
Iako Slovenac, svim je srcem i dušom živio za svoje vjernike hrvatske nacionalnosti. Čuvao je u narodu nacionalnu svijest te nije dopustio fašističkim vlastima da određuju na kojem će se jeziku obavljati služba Božja. Kad su ga vlasti optuživale zbog propovijedi i večernjih molitava na hrvatskom jeziku, nije se dao zastrašiti.
U vrijeme Drugog svjetskog rata nastojao je spasiti što se spasiti dalo. Uspostavio je određenu komunikaciju s okupatorom za dobrobit svojih vjernika. Posebno je značajnu ulogu imao 3. veljače 1944. kad je od sigurne smrti spasio deset muškaraca koji su trebali biti strijeljani. Komunistički tisak nastojat će ga diskreditirati i zamjerio mu je podučavanje djece na hrvatskom jeziku.
Zahvaljujući njegovoj kronici mi danas imamo bolji uvid što se događalo u Trvižu u vrijeme Drugog svjetskog rata te imamo popis žrtava tog rata. Želim se zahvaliti preč. Anti Žufiću, donedavnom župniku u Trvižu, da mi je dopustio uvid u arhivsko gradivo, posebno u Matične knjige i Kroniku župe Trviž.
Nakon rata postat će prvi ravnatelj sjemeništa u Pazinu te biti stup odgoja budućih generacija svećenika i vjernika. Mons. Jurca mnoge je stvari zapisao i ostavio bogatu pisanu ostavštinu koja se zadnjih godina počela proučavati.
Zaključak
Crkva, hrvatski i slovenski svećenici imali su važnu ulogu u očuvanju nacionalnog identiteta u vrijeme fašizma, a u vrijeme komunizma su nastojali u onim sredinama gdje je bila prisutna talijanska vjernička zajednica imati liturgiju na talijanskom jeziku. Crkva je nastojala i nastoji čuvati i štiti prava pojedinca te ujedno time čuvati i stabilnost određenog kraja.
Crkva u Istri nikad nije bila služavka fašističkog sustava, niti se dala zarobiti od komunističkog sustava. Crkva je od svih doživljavala osude, progone pa i mučeništvo. Međutim, svi su ti režimi prošli a narod je ostao sa svojom Crkvom.
Hvala svima koji su dali svoj doprinos u tisku ovih knjiga te što ćemo moći u skorije vrijeme imati jedan međunarodni simpozij o djelovanju brojnih svećenika u Istri. Mnogi slovenski svećenici ostali su u lijepoj uspomeni u memoriji istarskih vjernika te zaslužuju da o njima progovorimo. Njihovo pastoralno djelovanje donijelo je mnoge duhovne i kulturne plodove. Svakako među takve velikane spada mons. Leopold Jurca.
[1] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću, 1. knjiga, str. 172.
[2] Katolička akcija organiziranje je katolika laika u suradnji sa službenom hijerarhijom kako bi doprinijeli duhovnoj obnovi vjernika te dali svoj doprinos i preko formiranih katolika laika utjecali u svim segmentima društva. Papa Pio XI. u svojoj enciklici Urbi arcano Dei (1922.) definirao je Katoličku akciju kao „suradnju laika u hijerarhijskom apostolatu“. Nositelji sličnog apostolata u Istri bili su narodnjaci koji su uz pomoć svećenika nastojali širiti hrvatski tisak pod fašizmom u Istri te čuvati nacionalni identitet hrvatske Istre i vjeru.
[3] Usp. S. J. ŠKUNCA, Prošlost Crkve u Istri, Pazin, 2014., str. 132-134.
[4] Usp. I. MILOVAN, Svećenici Istrani u Slavoniji, Primorju, Dalmaciji, Zagrebu (1918. – 1940.), u: Istarska Danica 2018., str. 97.
[5] Rapalskim ugovorom, 12. studenoga 1920., između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, Istra je pripala Italiji. Taj dan nadvila se crna zastava nad Istrom i tako ostala gotovo 25 godina. Hrvati u Istri nisu imali nikakva razloga da nakon Drugog svjetskog rata požele biti s Italijom, mada ih bolja sudbina nije čekala ni u Jugoslaviji. Trebalo je čekati demokratske promjene da sloboda dođe i na ove prostore.
[6] B. MILANOVIĆ, Istra u 20. stoljeću, 1. knjiga, str. 60.
[7] Kronika župe Baderna, preslika, u: Arhiv postulature Miroslava Bulešića, CP VI, str. 4.
[8] Vlč. Miroslav Bulešić bilježi o vjerskom stanju u župi Baderna, gdje je došao kao mladomisnik u jesen 1943.: „Tako ljudi su se sasvim odalečili od crkve, od sv. mise, od sv. sakramenata. Djecu su zapuštali, jer je nisu htjeli slati na nauk, budući da je župnik nauk predavao na talijanskom jeziku. Pustoš. U takvom sam stanju našao ovu župu. Ogorčenost protiv svećenika, jer je bio na silu nametnut i protiv sviju nametnut župnikom. Ljude su karabinjeri talijanski silili da glasuju za nj.“ Kronika župe Baderna, CP VI, str. 4.