Poštenje i uspjeh uklesani u kamenu

„Radove izveo: Kamen Pazin“, „Donacija: Kamen Pazin“, natpisi su koje često vidimo po crkvama diljem Istre. Ime te tvrtke kao i dugogodišnjeg direktora g. Karmela Krebela među mnogim istarskim vjernicima svakako izaziva osjećaj zahvalnosti i pomisao ‘hvala Bogu da ih imamo’. Tko je poznavao pok. mons. Marcela Krebela mogao je od njega čuti, kada je bila riječ o bilo kakvom kamenu za crkvu, za oltar, križ, popločenje, ‘to će naš Karmelo’. I zaista je bilo tako, ali ne samo za crkve u Istri već i mnogo šire. I ne samo za crkve već i za mnoga druga velebna i prekrasna zdanja.

Karmelo Krebel,  ime je koje se veže uz pojam najuspješnijeg gospodarskog subjekta sa sjedištem na istarskome tlu. 42 godine vodio je tvrtku kroz sve poteškoće koje su sa sobom nosila vremena raznih političkih, društvenih i ekonomskih promjena. U toj je tvrtki sveukupno proveo više od pola stoljeća.

Od 1966. do 2017. godine  radio je u pazinskoj tvrtki Kamen d.d. gdje se zaposlio godinu dana nakon završetka studija rudarstva. S radom u Kamenu Pazin započeo je kao rukovoditelj svih kamenoloma, a upravo je pod njegovim rukovodstvom, zajedno sa suradnicima, tvrtka masivno povećala svoju proizvodnju te postala vodeća tvrtka u eksploataciji kamena na području bivše Jugoslavije.

Susretljivo i ljubazno pristao je na intervju za Tiskovni ured Porečke i Pulske biskupije, koji će biti objavljen i u „Ladonji“.

DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE

Kakve su vaše uspomene na djetinjstvo?

Rođen sam u Tinjanu 14. 8. 1939. godine. Ondje sam pohađao osnovnu školu, a nakon toga svoje sam školovanje nastavio u sjemeništu u Pazinu. Imao sam lijepo djetinjstvo. Imao sam samo jednog brata, baka i djed su nas tetošili, u obitelji je još bila jedna neudana tetka i stric. Nas dva smo imali puno pažnje od svih.

Uspomene iz Pazinskog sjemeništa?

Život u sjemeništu bio je za pitomce dosta krut i strog. Prvoga dana kad su me doveli, 4. 9. 1950., prve večeri ostao mi je u sjećanju govor koji nam je održao mons. Josip Pavlišić. Sjećam se prve večere ondje, maneštra od jačmika (ječam, op. a. ). Na dolasku sam zapazio natpis na ulaznim vratima na arkadi, pitao sam svog bratića Marcela (kasnije mons. Marcel Krebel,op. a.) da mi prevede „Serva ordinem, et ordo servabit te.“ , „Služi redu i red će tebi služiti.“ To mi je ostalo u sjećanju kao jedan putokaz kuda ćemo krenuti. I krenuli smo. Bilo je strogo, ja na to u obiteljskom domu nisam bio naviknut. Brzo sam izašao iz sjemeništa, ipak to nije bilo za mene. Prešao sam potom u Pazinsku gimnaziju. Svakoga sam dana iz Tinjana putovao u Pazin u školu biciklom, imao sam jednu staru biciklu iz doba Italije tako da sam uštedio, i vrlo sam malo koštao moje roditelje.

Crkva sv. Jurja na Starom Pazinu

 

“KAKO TO IZGLEDA U PODZEMLJU?”

Što je bilo presudno da se odlučite za Rudarsko-geološko-naftni fakultet u Zagrebu?

Kad sam maturirao bio sam dosta nezreo, mislio sam da ću studirati medicinu ili veterinu, no vjerojatno sam o tome razmišljao jer su liječnik i veterinar uvijek dobivali darove, napose od seoskog stanovništva. Čak sam bio dobio i stipendiju od Općine Pazin. No, jednoga dana išao sam autobusom u Rijeku iz Pazina preko Potpićna. Kad sam iz autobusa gledao prema rudniku u onaj kotač koji se vrti pomislio sam „kako to izgleda u podzemlju?“. Razmislio sam i odlučio da ću se otići raspitati kod upravnika u Potpićnu. Došao sam ravno kod direktora s pitanjima o radu u rudniku. Rekao sam mu da sam završio gimnaziju i da bih možda išao studirati rudarstvo. Nasmijao se i po završetku sastanka odveo me u rudnik gdje smo sve obišli. Pitao me želim li još uvijek studirati rudarstvo, odgovorio sam potvrdno, a on mi je obećao osigurati stipendiju kroz koji mjesec. Obitelj nije bila baš sretna tim mojim izborom, no to je bila moja odluka, zanimale su me prirodne znanosti i tako sam se odlučio za geologiju i rudarstvo.

RUKOVODITELJ RADNE JEDINICE KAMENOLOMI

U Kamen Pazin došli ste nakon nekoliko mjeseci u Istarskim ugljenokopima Raša, 1966. godine. Prije preuzimanja rukovoditeljske pozicije upoznali sve aspekte tvrtke. To su vremena koja mi, koji danas djelujemo u poslovnom svijetu, možemo tek pokušati naslutiti. Kakav je u tim vremenima bio odnos radnika i uprave tvrtke?

Nije bilo nekih tenzija. U rudniku je vladala kolegijalnost između rukovodstva i radnika. Došavši u Kamen Pazin prvo radno mjesto bilo mi je rukovoditelj Radne jedinice kamenolomi, dakle proizvodnja blokova. Malo sam znao o tome, znao sam minirati, ali o klesarskim radovima sam malo znao. Dosta sam čitao talijanski literaturu, tada je dolazilo mnogo talijanskih kupaca po blokove. U kontaktu s njima upoznao sam duh i način na koji se radi i komunicira, bila su to vrijedna i poučna iskustva. Kada sam došao u Kamen Pazin nadređeni mi je bio tehnički direktor, ing. Petar Šuran, koji nam govorio da tvrtku trebamo od zanata pretvoriti u industriju jer samo tako ćemo stvoriti uspješnu i prosperitetnu firmu.

Rukovođenje Kamenom preuzeli ste 1975. godine, kao vrlo mlad direktor. Kako je bilo preuzeti rukovođenje jedne velike tvrtke u tim vremenima?

Kada sam završio fakultet rekao sam sebi da se neću baviti politikom, nego ću se isključivo baviti strukom. U to sam vrijeme čak pisao jednu knjigu iz struke. Moj profesor Abramović me je poticao, htio je uvesti kolegij kamenarstva na Rudarsko-naftno-geološki fakultet. Postavljen sam za direktora 1. siječnja 1975., a u lipnju sam počeo raditi. Firmu je osnovao Josip Paulić, Hrvat Bunjevac iz okolice Šapca. On je bio direktor do 1972., a nakon njega je postao direktor Rino Luk. On je bio do 1975., dok nas nisu integrirali s Ciglanom Cerovlje, a tada sam ja preuzeo rukovođenje. Znao sam što me čeka, puno je tu bilo stvari za rješavati, nediscipline i slično. No, u bivšoj državi je bilo najopasnije baviti se politikom. Ako si se nešto zaletio reći mogao si biti jako kažnjen, a ako si, na primjer, razbio stroj koji je vrijedio nekoliko stotina tisuća maraka nikom ništa. To je ono što nije valjalo, zato je i otišlo po zlu. Bilo je pokušaja političkog utjecaja u cilju integracije s drugim tvrtkama s područja Pazinštine, no uspješno smo se oduprli. 

Crkva sv. Ivana Krstitelja u Puli

 

POSLOVANJE NA SVJETSKIM TRŽIŠTIMA

Osim na domaćim, tada jugoslavenskom tržištu, Kamen Pazin je svoje proizvode plasirao i na svjetska tržišta. Izvoz je bio važan dio poslovanja i prije 1990. Sagledate li poslovanje prije i poslije 1990., koje su bile razlike, jeste li imali poteškoća u suradnji s inozemnim tržištem?

Nije bilo problema, čak smo bili stimulirani od strane tadašnje vlasti. Kad smo dobro izvozili imali smo i političke poene, drugim riječima pustili su te na miru da možeš raditi. Nije uopće bilo problema po pitanju izvoza. Više je pitanje bilo koliko smo mi bili kompetentni za ući u modernu podjelu rada. Bio je teških ekonomskih i tehnoloških apsurda. Na primjer, kamate su bile 5 ili 6 %, a inflacija je bila 20%.  Živjeli smo u takvom apsurdu da je ta država morala propasti, nije uopće bilo ekonomske logike. Tek 1965., kada je došlo do privredne reforme počelo se je govoriti o produktivnosti. Prije toga se odnos prema radu nije mogao mjeriti s onim kapitalističkim. Bilo je strogosti u ophođenju, ali što se tiče samoga rada bila je anarhija.Trebalo je u firmi rješavati pijanstvo, nerad, nedolazak na posao, sve je to bilo slabo kažnjeno, a, na primjer, negativna izjava na račun Druga Tita kažnjavala se s nekoliko godina zatvora. To je ono što nije valjalo.

Kamen Pazin jedan je od svijetlih primjera u kojem  godine tranzicije i sveprisutnih procesa privatizacije nisu rezultirali negativnim odrazom na poslovanje. Kako ste to uspjeli?

Na tome sam puno radio. Pazio sam da ne dolazi do egoističkog ponašanja prema poduzeću. Imali smo i prijatelja koji su nam pomogli da se sačuvamo. Jedan od onih koji su mi najviše pomogli je bio pokojni biskup Antun Bogetić, te mnogi drugi prijatelji i kolege iz struke i poslovnog svijeta općenito.

AUTORITET SUDIONIŠTVA U RADU

Više od 4 desetljeća rukovodili ste jednim izuzetno uspješnim poslovnim subjektom. I to u vrlo različitim političko – gospodarskim okolnostima. Za to je bila potrebna izuzetna poslovna vještina, ali, zasigurno, i jedan poseban osobni pečat odnosa prema radu, prema firmi i prema zaposlenicima. Kako ste to uspijevali?

Mogu reći da nije bilo lako. S raspadom Jugoslavije neki su zaposlenici „digli glavu“ s mišlju o rušenju rukovodstva. No, meni su teško mogli značajnije prigovoriti jer sam bio svaki dan s njima u pogonu, tako da sam imao autoritet, ali ne „autoritet batine ili mrkve“, već autoritet sudioništva u radu.  Onda je došlo do jače krize tržišta, nije bilo posla. Sjećam se da sam se usudio krenuti u investiciju, nabavu  modernih strojeva za preradu u pilani. Tržišta nije bilo, a do posla se nije moglo doći jer su se promijenili tržišni zahtjevi. U Bosnu i Hercegovinu i Srbiju se je moglo prodavati kamen lošije kvalitete, ali ne u Italiju, Njemački i Ameriku, tako da je trebalo ući u tu investiciju nabave novih, modernih strojeva da bismo mogli imati kvalitetan proizvod.

RAD NA ZAGREBAČKOJ KATEDRALI

Vaše ime, kao i ime tvrtke Kamen Pazin u crkvenim krugovima izaziva prije svega veliku zahvalnost. Naime, na istarskome tlu gotovo da i nema sakralnog objekta u čijoj obnovi ili uređenju Kamen Pazin nije sudjelovao, materijalom, radom, a često i donacijom. A velika je bila uloga Kamena Pazin u obnovi i uređenju mnogih sakralnih objekata diljem Hrvatske pa i u susjednim zemljama. Koje biste od tih projekata posebno izdvojili?

Svakako rad na zagrebačkoj katedrali. Ondje smo radili u više faza. Prva faza je bila od 1961. do 1963. godine. Radove je vodio naš tehnički direktor ing. Petar Šuran, arhitekt u Zagrebu je bio Aleksandar Freudenreich, ali ja sam tada rukovodio kamenolomom. Druga faza je bila 1976. godine. Bili smo pozvani u tadašnju Općinu Centar u Zagrebu, moj pokojni kolega geolog Mladen Hvala i ja smo bili na tom sastanku, sudjelovali su i konzervatori, moj profesor petrografije prof. Branko Crnković, redoviti profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu,  arhitekt Andre Mohorovičić, predsjednik izvršnog vijeća Živko Rakovac,  Josip Šimurina iz Zadra je bio predsjednik općine. U prvoj fazi smo radili na otvaranju kamenoloma iznad Bizeka, Podsuseda, gdje je bila tvornica cementa. Poslali smo onamo naše ljude da bismo izvadili kamene blokove za sanaciju katedrale. Mi, istražna grupa, boravili smo ondje oko 3 mjeseca. Ja sam tada rukovodio radovima u kamenolomu. Na tom sastanku 1976. tražili su da ponovno idemo vaditi blokove na Medvednicu, međutim tamo je već bilo izgrađeno naselje. Predložio sam da umjesto  litotamnijskog vapnenca katedralu saniramo s rimskim travertinom, koji je estetski gotovo jednak. Pristali su i počeli smo raditi. Kada smo završili pok. kardinal Franjo Kuharić nas je u znak zahvale pozvao na večeru. Tom sam prigodom u svom obraćanju spomenuo neke sitne pogreške, no kardinal me je prekinuo pitanjem, „Zar je moguće bolje?“, bili su jako zadovoljni našim radom.  Kod treće faze nismo dobili posao, za što smo si pomalo i sami krivi jer nismo bili dovoljno proaktivni.

Nadalje želim istaknuti spomen-križ na ušću Vuke u Dunav, spomen-križ u gradu Vukovaru je naše sponzorstvo. Svakako treba spomenuti i restauraciju crkve u Banja Luci, radove na Samostanu trapista Opatija “Marija Zvijezda” pokraj Banja Luke, restauraciju Samostana Bosna Srebrena, restauraciju crkve u Donjem Vakufu, rad na crkvi u Širokom Brijegu…

Križni put na Gornjem Kamenjaku

 

CKSK BiH NAREDIO: “ZA FRA PETRA NEMA KAMENA”

Posebno se sjećam suradnje s fra Petrom Krasićem iz Bosne i Hercegovine. Jednog travnja, negdje početkom Osamdesetih godina prošloga stoljeća, došao je fratar u Kamen Pazin tražiti kamen za oblogu crkve u Širokom brijegu. Naš mu je komercijalist rekao „Mi imamo direktora koji je bio u sjemeništu, to ćete s njim dogovoriti.” Nakon konzultacija s rukovodećim kolegijem pozvao sam ga na sastanak i priopćio mu da smo se složili da to učinimo. Bio je presretan. Sve je izvedeno na vrijeme. Za plaćanje je došao s ovećom količinom novca u stranoj valuti, njemačkim markama, no rekao sam mu da to ne ide tako jer bismo mogli nastradati i on i ja. Trebalo je to pretvoriti u dinare. Nakon toga mi je donio na dar 10 litara žilavke i jedan pršut, i zvao me u lov kod sebe, no nisam nikad otišao. Prije 7 ili 8 godina jedan profesor matematike iz Pazina koji si je dobar s fra Petrom ispričao mi je da je fra Petar pitao za mene. Ponovno me pozvao u goste, ovaj put blizu Kupresa. Tom mi je prigodom ispričao kako je došao čak u Pazin tražiti kamen za crkvu u Širokom Brijegu jer je onda Centralni komitet saveza komunista Bosne i Hercegovine bio zaključio da „za fra Petra nema kamena“. Tražio je u Jadran kamenu, u Srbiji u Mladenovcu i na drugim mjestima, ali svugdje su ga odbili. No, prisjetio se fra Petar, čuo sam ja za Kamen Pazin, došao sam ovamo i dobio kamen. I od nas ga je dobio po dvostruko nižoj cijeni nego što mu je bilo prvo rečeno u Bosni, a ni naša cijena nije bila ispod tržišne.

Mi u firmi nismo imali nekog ‘trojanskog konja’ da bi postavljao klipove, a s druge strane ne mogu reći ni da nam se je Komitet miješao. Nikad nisam za vrijeme Jugoslavije imao problema što sam radio ili donirao nešto za neku crkvu, jer se ja nisam bavio politikom.

 „ŠKRTOC UREHI“ NA DAR

U Istri od naših kamenarskih radova svakako treba istaknuti Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater“ u Puli, crkvu sv. Jurja na Starom Pazinu, restauraciju podova u crkvi na Velom Vrhu u Puli, izradu pjevališta u crkvi u Tinjanu, a trebalo bi spomenuti i mnoge druge… Izradili smo niz križeva većih dimenzija, te mnoge oltare. Ostala u sjećanju sanacija crkve u Zamasku. Došao je kod mene župnik Matijašić  sa zamolbom da treba obnoviti desetak klupica i stepenica. Ja sam mu to napravio i nisam mu ništa naplatio. Nakon nekog vremena došao je k meni s jednim “škrtocom” oraha i dvije litre rakije.

Radili smo na sanaciji vanjskih stepenica i zvonika u Oprtlju, zatim na crkvi sv. Jurja u Starom Pazinu, na crkvi sv. Ivana Krstitelja u Puli i drugima. Novijeg su datuma križni putevi. Radili smo križni put u Otočcu, zatim u Premanturi i na drugim mjestima. Sponzorirali smo materijalom zgradu Ordinarijata u Poreču, mnoštvo križeva diljem Istre (Tinjan, Novigrad, Sveti Petar u Šumi…), kao i spomenik Jurju Dobrili u Ježenju.

Biskupijsko misijsko sjemenište “Redemptoris Mater” u Puli

 

HAZU, PROVANSA, KRASNODAR, MOSE…

Kamen Pazin plasirao je istarski kamen u svijetu, on danas krasi sjedišta i zgrade mnogih poznatih institucija. Koje biste izdvojili?

Svakako treba izdvojiti Sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu, zgradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, popločenje dijela trga bana Jelačića i popločenje Tkalčićeve ulice u Zagrebu, radili smo na uređenju Ciboninog toranj u Zagrebu, kamenarske radove na zgradi Elektrotehničkog fakulteta, Ekonomskog fakulteta i mnogih drugih ustanova…

U inozemstvu smo posebno velik posao odradili u Rusiji, u Krasnodaru, opločenje okolnog prostora stadiona, oko 80 000 m2.. U Francuskoj smo radili popločenje ulica mnogi starogradskih jezgri u drevnim gradićima Provanse. U Veneciji smo radili na aerodromu, a u mnogim okolnim primorskim gradićima smo radili na popločenju obale. U Venecijansku lagunu smo dostavili više od 30 milijuna tona lomljenog kamena za njihov kapitalni projekt MOSE za zaštitu od jakih plima.  

Od 2017. godine ste u mirovini. Kako ste zadovoljni napretkom tvrtke?

I više nego zadovoljan sam. Financijski tvrtka jako dobro stoji, bez obzira na to što je teže doći do posla. Kad sam odlazio rekao sam svojoj kćeri koja me je naslijedila: „Situacija će biti gadna, jedino ćeš uspjeti ako se posvetiš rješavanju curenja novca, moraš u svakom slučaju smanjiti troškove, jer prihod nećeš dizati. Ona je to napravila i firma je danas likvidna i stabilna i nadam se da će i dalje biti.”

U POSLOVNIM ODNOSIMA – OTVORENO I ISKRENO

Nakon dugo godina uspješnog poslovnog djelovanja, u kojem ste uvijek bili svjesni važnosti ljudske dimenzije, što možete poručiti današnjim dionicima poslovne scene? Kako uspjeti a ostati pošten?

Odnos mora biti otvoren i iskren i samo ako se tako rješava dolazi se do rezultata. Tenzija u firmi ne smije biti, ali neke stvari treba prelomiti. Ja moram priznati da sam se posljednjih desetak godina uljuljao jer smo imali vrlo uspješno tržište u Italiji, fenomenalne poslove, tako sa smo uspjeli nabaviti ogromnu proizvodnju i u proizvodnji blokova i na montaži i to nam je pomoglo da budemo spokojni. No, ja priznajem da sam se uljuljao, ili bolje rečeno umorio, i neke sam stvari pustio mlađima za rješavanje. Ipak, iznad svega, smatram da je najvažnije izbjegavati konflikte.  Ako pošteno radiš svoj posao stvar se odvija normalno  i uspjeh neće izostati.

Kako provodite svoje umirovljeničke dane?

Do 76. godine nikada nisam bio bolestan, tada su započele moje zdravstvene poteškoće. Nemam više snage i pomalo zaboravljam.

Ljudi obično doživljavaju odlazak u mirovinu dosta tragično. Jednom sam u novinama pročitao citat Jean-Jacques Rousseaua: „Penjanje na pijedestal je najugodnija stvar na svijetu, ali ima samo jednu manu – a tu manu otkriješ kada tražiš stepenicu za silazak. Ja tu stepenicu nisam trebao tražiti, ja sam znao što je ta moja stepenica, nitko me nije tjerao u mirovinu, otišao sam sam. Trebao sam ići i ranije ali sam imao nesreću da je većina mojih najbližih suradnika preminula, čak njih 6. To je jedan veliki hendikep, nastala je jedna velika praznina i to me je opterećivalo, zato nisam mogao ranije otići u mirovinu.

Karmelo Krebel član je jedne generacije iz Pazinskog sjemeništa koja je dala dva biskupa, jednog akademika i mnoge druge vrijedne i značajne ličnosti, on je s poslovnim dostignućima tvrtke Kamen Pazin učinio jednako mnogo, čak i više, za prosperitet istarskog čovjeka i promociju Istre.  Njemu stoga od srca želimo obilje blagoslova u umirovljeničkim danima, a nama, žiteljima Krasne zemlje,  neka Bog podari u svakoj generaciji jednako tako uspješnih, kvalitetnih i talentiranih mladih ljudi koji će u sadašnjim i budućim vremenima, u svim važnim aspektima društvenog i privrednog života moći, znati i htjeti neumorno raditi u svojim branšama, stremeći uvijek višim dostignućima, ali duboko ukorijenjeni u neprolazne vrijednosti.

(Txt i foto: G. Krizman)