Poruka pape Benedikta XVI. za korizmu 2007.
Draga braćo i sestre!
“Gledat će onoga koga su proboli” (Iv 19,37). To je biblijska tema koja ove godine vodi naše korizmeno razmišljanje. Korizma je prikladno vrijeme da naučimo s Marijom i Ivanom, ljubljenim učenikom, biti uz Njega, koji je na križu prinio žrtvu vlastitog života za sav ljudski rod (usp. Iv 19,25). Upravimo zato s još većim žarom, u ovom vremenu pokore i molitve, svoj pogled u Krista raspetog koji je, umirući na križu, u punini objavio Božju ljubav. Na temi ljubavi zadržao sam se u enciklici Deus caritas est, istaknuvši njezina dva osnovna oblika: agape i eros.
Božja ljubav: agape i eros
Izraz agape, koji se mnogo put javlja u Novome zavjetu, označava požrtvovnu ljubav onoga koji isključivo traži dobro drugoga. Riječ eros, međutim, označava ljubav onoga koji želi posjedovati ono što mu nedostaje i teži sjedinjenju s ljubljenom osobom. Ljubav kojom nas Bog obasipa bez sumnje je agape. Naime, može li čovjek dati Bogu neko dobro koje On već ne posjeduje? Sve ono što ljudsko stvorenje jest i ima Božji je dar: stvorenje dakle treba Boga u svemu. Ali Božja je ljubav također eros. U Starome zavjetu Stvoritelj svijeta pokazuje prema narodu kojeg si je izabrao naklonost čiji razlog čovjeku nije moguće dokučiti. Prorok Hošea izražava tu snažnu božansku ljubav smjelim slikama poput one o ljubavi čovjeka prema ženi preljubnici (usp. 3,1-3). Ezekiel se, pak, kada govori o odnosu Boga s izraelskim narodom, ne boji služiti snažnim i dirljivim rječnikom (usp. 16,1-22). Ti biblijski tekstovi pokazuju da je eros prisutan u samome Božjem srcu: Svevišnji očekuje “da” svojih stvorenja kao što zaručnik očekuje od svoje izabranice njezin “da”. Nažalost, od samih svojih početaka ljudski se rod, zaveden lažima Zloga, zatvarao za Božju ljubav, u iluziji jedne nemoguće samodostatnosti (usp. Post 3,1-7). Povukavši se u samoga sebe Adam se udaljio od onog izvora života koji je sam Bog te postao prvi od onih koji “od straha pred smrću – kroza sav život bijahu podložni ropstvu” (Heb 2,15). Bog se, međutim, nije predao. Štoviše taj je čovjekov “ne” bio presudni poticaj koji ga je naveo da očituje svoju ljubav u svoj njezinoj otkupiteljskoj snazi.
Križ objavljuje puninu Božje ljubavi
U otajstvu križa objavljuje se u punini silna snaga milosrđa nebeskog Oca. Da bi ponovno zadobio ljubav svoga stvorenja, On je prihvatio platiti najvišu cijenu: krv svoga Sina Jedinorođenca. Smrt, koja je za Adama bila znak krajnje samoće i nemoći, tako se preobrazila u najviši čin ljubavi i slobode novoga Adama. S pravom se dakle može, zajedno s Maksimom Ispovjednikom, reći da je Krist “umro, ako se može tako reći, na božanski način, jer je umro slobodno” (Ambigua, 91, 1956.). Na križu se očituje Božji eros prema nama. Eros je naime – kao što kaže Pseudo Dionizije – ona snaga “koja ne daje onome koji ljubi da ostane zaokupljen samim sobom, već ga tjera da se sjedini s onim koga ljubi” (De divinis nominibus, IV, 13: PG 3,712). Imali li “luđeg erosa” (N. Cabasilas, Vita in Cristo, 648) od onoga koji je nagnao Sina Božjega da se sjedini s nama dotle da je trpio posljedice naših krivnji kao da su njegove vlastite?
“Onoga koga su proboli”
Draga braćo i sestre, upravimo svoj pogled u Krista prikovana na križu! On je najpotresnija objava Božje ljubavi, ljubavi u kojoj eros i agape, daleko od toga da se suprotstavljaju, jedno drugo osvjetljuju. Na križu sam Bog moli svoje stvorenje za ljubav: on žeđa za ljubavlju svakog od nas. Apostol Toma priznao je Isusa “Gospodinom i Bogom” kada je svoju ruku stavio u ranu u boku. Ne iznenađuje stoga što su mnogi sveci u Isusovu Srcu pronašli najdirljiviji izraz toga otajstva ljubavi. Moglo bi se čak reći da je objava Božjeg erosa prema čovjeku, u stvari, najviši izraz njegove agape. Uistinu, samo ljubav u kojoj se združuju slobodno sebedarje i oduševljena želja za uzajamnošću ulijeva radost koja omogućuje da se lakše podnesu i najteže žrtve. Isus je rekao: “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi” (Iv 12,32). Gospodin žudno čeka naš odgovor, očekuje od nas da prihvatimo njegovu ljubav i dopustimo da nas On privuče k sebi. Međutim, nije dovoljno samo prihvatiti njegovu ljubav. Na tu ljubav treba odgovoriti i potruditi se priopćiti je drugima: Krist “me privlači sebi” da bi se sjedinio sa mnom, kako bih naučio ljubiti braću istom ljubavlju.
Krv i voda
“Gledat će onoga koga su proboli”. Gledajmo s vjerom u Isusov probodeni bok, iz kojeg su potekli “krv i voda” (Iv 19,34)! Crkveni su oci promatrali te elemente kao simbole krštenja i euharistije. Preko krsne vode, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, omogućen nam je pristup u samu dubinu ljubavi Presvetog Trojstva. U korizmenom smo vremenu, spominjući se svoga krštenja, pozvani izaći iz samih sebe i, u povjerljivom predanju, otvoriti se Očevu milosrdnom zagrljaju (usp. sv. Ivan Krizostom, Kateheza, 3,14 sl.). Krv, simbol ljubavi Dobrog Pastira, izlijeva se u nas osobito u euharistijskom otajstvu: “Euharistija nas uvodi u čin Isusove žrtve… ulazimo u samu dinamiku njegova predanja samoga sebe” (enc. Deus caritas est, 13). Živimo, dakle, korizmu kao ‘euharistijsko’ vrijeme u kojem ćemo, prihvaćajući Isusovu ljubav, naučiti tu ljubav širiti oko sebe riječju i djelom. Razmatranje “Onoga koga su proboli” potaknut će nas na taj način da otvorimo svoje srce drugima i prepoznamo povrede dostojanstva ljudskog bića. To će nas, na poseban način, potaknuti da se borimo protiv svakog oblika prijezira života i izrabljivanja osobe i da ublažimo drame samoće i napuštenosti u kojima žive mnoge osobe. Neka korizma bude za svakog kršćanina obnovljeno iskustvo Božje ljubavi koja nam je darovana u Kristu, ljubavi koju svakoga dana moramo i mi sami “iznova darivati” bližnjemu, u prvom redu onome koji trpi i koji je u potrebi. Samo ćemo tako moći u punini sudjelovati u uskrsnoj radosti. Neka nas Marija, Majka ljubavi, vodi na tome korizmenom putu, putu istinskog obraćenja Kristovoj ljubavi. Vama, draga braćo i sestre, želim koristan korizmeni hod i od srca svima udjeljujem svoj posebni apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 21. studenoga 2006.
Papa Benedikt XVI.