Proslava sv. Mavra u znaku povijesnih obljetnica

U utorak, 21. studenoga 2017. godine u porečkoj prvostolnici svečano je proslavljena svetkovina sv. Mavra, zaštitnika Porečke biskupije i Grada Poreča. Proslava je ove godine bila u znaku obilježavanja 70. obljetnice uspostave privremene Pazinske apostolske administrature te 40. obljetnice ujedinjena Crkve u Istri.

Svečano koncelebrirano misno slavlje predvodio je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup mons. Želimir Puljić u zajedništvu s riječkim nadbiskupom i metropolitom mons. Ivanom Devčićem, porečkim i pulskim biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom, koparskim biskupom mons. Jurjom Bizjakom, krčkim biskupom mons. Ivicom Petanjkom, gospićko-senjskim biskupom mons. Zdenkom Križićem, biskupom domaćinom mons. Draženom Kutlešom te četrdesetak svećenika. Svečanoj misi je nazočila predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik  Anton Kliman, izaslanica predsjednika Vlade RH, pomoćnica ministra turizma Monika Udovičić, istarski župan Valter Flego, porečki gradonačelnik Loris Peršurić, pročelnik Ureda državne uprave Draženko Janjušević, predstavnici policije i vatrogasaca te predstavnici institucija javnog i kulturnog života Istre.

Današnja obljetnica prigoda je da se prisjetimo važnosti događaja koji se zbio prije 40 godina, rekao je biskup Kutleša u uvodnom obraćanju te podsjetio kako se ove godine spominjemo 70. obljetnice uspostave privremene Pazinske apostolske administrature te 40. obljetnice ujedinjena Crkve u Istri. Pojasnio je značenje Bule Prioribus saeculi koju danas doživljavamo kao veliko dostignuće i prekretnicu,  nakon što se hrvatski narod Istre, po prvi put u svojoj povijesti našao zajedno sa svojom maticom zemljom u jednoj državi, a sva istarska Crkva u sklopu Riječke metropolije ulazi konačno u zajedništvo Crkve u Hrvata, u istoj onoj Crkvi koja je stoljećima, u malom istarskom čovjeku jedina mogla i znala buditi žeđ za tim zajedništvom i jedinstvom.  Podsjetio je ukratko na povijest Crkve u Istri i istarskog poluotoka, gdje se susreću romanski i slavenski kulturni krug, a upravo je trajnost dodira tih dvaju krugova najdublja konstanta istarske povijesti i tumač gotovo svih njezinih specifičnosti. Mogućnosti tih dvaju spomenutih svjetova nisu nikada bile jednake, prvi su uvijek bili gospodari a drugi kmetovi, ali su drugi bili mnogobrojniji, svuda prisutniji, izdržljiviji, rekao je biskup Kutleša. S njima je bio njihov svećenik glagoljaš, izrastao između njih, upućen na istu škrtu njivu i pašnjak, školovao se redovito uz starije generacije i prenosio je znanja koja su narodu bila draga i važna. Stvarala su se tako dva susjedna svijeta, koja su stoljećima trajala svaki u svome krugu bez pravih prijelaza iz jednog u drugi. Istarski Hrvat nije imao ni svoga plemića ni svoga građanina, jedini skupni životni okvir bila mu je Crkva a učitelj starac i glagoljaš. Ali isti uvjeti i isto osjećanje povezalo ga je na istu narodnu maticu s onu stranu Učke u cjelinu koju nisu mogle podijeliti nikakve države ni druge granice. Podsjetio je potom na važne srednjevjekovne tekstove koji su kroz povijest u slavenski svijet krenuli upravo iz Istre. Već 30 godina nakon izuma tiskarskoga stroja kod nas je tiskan prvi staroslavenski misal 1483. godine. Uredili su ga vjerojatno stari istarski svećenici glagoljaši. Podsjetio je potom na lik velikog prvog istarskog biskupa Hrvata Jurja Dobrilu naglasivši važnost njegovog molitvenika za vjerski i nacionalni identitet istarskog puka.Za budućnost Crkve u Istri i istarskog puka bitno je ne zaboraviti što su naši pređi ovdje učinili. Nama je stoga posvetiti se tome velikom zadatku koji je pred nama i nastaviti ono što su naši pređi započeli. Samo ćemo tako potvrditi da oni svoje žrtve nisu činili uzalud, zaključio je mons. Kutleša. 

 Nadbiskup Puljić se u homiliji prigodno osvrnuo na lik prvog istarskog biskupa kojeg, naglasio je, istarski vjernik  stoljećima časti i njemu se moli jer zna i vjeruje da je mučeništvo dragocjeno blago Crkve, a oni, mučenici, sastavni dio naše kršćanske memorije, našega spomena i pamćenja. Na blagdan mučenika Mavra, kao i sjećanja na blaženoga Miroslava Bulešića, ponosnog sina ove Biskupije, nije patetično tvrditi da je i naša domaća Crkva, Crkva mučenika. Dovoljno je prelistati kronike iz  vremena osmanlijske tiranije i mučenja kršćana kroz puna četiri stoljeća. Ili, sjetiti se nedavne prošlosti: Drugog svjetskog rata i poraća, znanih i neznanih stradalnika po logorima i grobištima od Dravograda i Maribora do Ogulina i Gospića, od Maceljskih šuma i Jazovke, Istre, Križevaca i Bjelovara do Srijemske Mitrovice, Sarajeva, Foče, Zenice i Mostara. Naši su očevi zbog toga birali za svoje svete patrone upravo mučenike kako bi im njihova vjera i svjedočanstvo svijetlili u tami, bili snaga u klonućima i pouzdanje u sumnjama.

Zbog toga nas je sveti Ivan Pavao II. neumorno pozivao štovati svete mučenike i ne zaboravljati spomen na njih i u tom vidu poticajna su dva odlomka iz Biblije koje smo slušali: Izvješće o hrabroj majci Makabejki koja je “u jednom danu gledala smrt svojih sedam sinova”, te Isusov govor na rastanku od apostola sa znakovitom molitvom koju za njih upućuje Otcu nebeskome. Dirljivo je držanje majke Makabejke koja sokoli sina i moli ga: „Sinko moj, smiluj se meni koja sam te devet mjeseci nosila u utrobi i dojila te tri godine.. Molim te dijete, pogledaj nebo i zemlju i znaj da je sve to Bog načinio.. Ne boj se krvnika, nego budi dostojan svoje braće”. Dok smo ovih dana gledali potresne slike iz Domovinskoga rata, od Dubrovnika, Škabrnje, Siska i Vinkovaca do Vukovara, mislio sam i na našu „hrvatsku Makabejku“, Katu Šoljić, koja je kao mlada djevojka u Drugom svjetskom ratu izgubila četvoricu svoje braće, a u Vukovaru četvoricu svojih vrijednih sinova Miju, Matu, Ivana i Niku. Zbog velike žrtve koju je herojski podnijela postala je simbolom stradanja u Domovinskom ratu i dobila nadimak „Vukovarska Majka hrabrosti“.

Stradanja u Domovinskom ratu, o čemu smo ovih dana malo više razmišljali, a u kontekstu izborene slobode najbolje oslikava psalam 126. koji je ispunjen osobitim zanosom pa pjeva: „Kada Jahve vraćaše sužnjeve Sionske, bilo nam je k’o da snivamo. Usta nam bjehu puna smijeha, a jezik klicanja“, podsjetio je nadbiskup. Ovu zanosnu pjesmu psalmiste moguće je razumjeti ako imamo u vidu pad Jeruzalema i Babilonsko sužanjstvo, gubitak zemlje i uništenje hrama, te svršetak progonstva i povratak u domovinu uz pjesmu psalmiste  „vraćat će se s pjesmom, noseći snoplje svoje“. Ne bi li se nešto slično moglo reći i u našem slučaju?! Nije li 70-godišnje jugoslavensko ropstvo i posebice otuđivanje koje je kroz 50 godina stvarala komunistička i ateistička ideologija još više budilo čežnju kod hrvatskog čovjeka za slobodom i nezavisnošću? Ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida – toga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije – još više je rasla i bujala u srcima našega puka.

Uz liturgijsko izvješće o stradanju Židova, koje nas je podsjetilo i naših stradanja u Domovinskom ratu, čuli smo i odlomak iz Ivanovoga evanđelja o Isusovoj molitvi u Dvorani posljednje večere. Molitva otkriva smisao euharistije, kao i Isusove žrtve i predanja za ljude. U njoj koju nazivaju „Velikosvećeničkom“ molitvom, sažeta je sva teo­logija, želje, planovi i osjećaji koji su prožimali njegovo Božansko Srce one svete večeri. Posebice su mu na srcu bili oni koji su prihvatili njegovu riječ, pa za njih žarko moli neka ostanu u istini, vjeri i ljubavi kako ne bi postali plijenom laži i nevjere.

Crkva, dakle, u koju smo ušli sakramentom krštenja, nije utemeljena na nekom mitskom događaju, već je ukorijenjena u osobi Isusa Krista, utjelovljenoga  Bogočovjeka iz Nazareta. Zato Crkva kao Božje otajstvo (LG 1) nadilazi granice kulture, prostora i vremena. Ona nije puka skupina ljudi, društvo ili sindikalna udruga, nego zajednica vjere božanskoga porijekla. Ona je božanska i ljudska stvarnost kojoj je glava Krist, a Duh Sveti život i duša. Rođena u krvi na križu nastavlja u vremenu i prostoru, kao „produljeno Isusovo utjelovljenje“ živjeti među ljudima.

Ona nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum, Isusova zaručnica, Tijelo Kristovo, Božje zdanje komu je zaglavni kamen Krist, a u njezinim su temeljima ugrađeni apostoli, mučenici i proroci. Duljina pak i širina, visina i dubina tog otajstva može se obuhvatiti jedino mjerom vjere.

Osnaženi primjerom mučenika Mavra, koji je životom i smrću pokazao da si mu ti, Kriste, bio pravi i jedini otkupitelj, mi njegovi odani štovatelji danas Ti izričemo žarku molitvu: Dođi i ostani s nama! Dođi u grad Poreč u kojem ćemo danas pronijeti svete relikvije. Dođi u Porečku i Pulsku biskupiju i Istarsku županiju koja je puna tvojih štovatelja i svjedoka! Pohodi sve naše obitelji i ponovi što si rekao svojim učenicima: „Vi ste prijatelji moji“. Prijateljstvo s Tobom u dobrim i lošim danima i godinama bilo nam je izvorom sigurnosti. Ono neka ostane i zalogom naše budućnosti. Znamo, naime, i vjerujemo da Ti nosiš ključeve povijesti. Tvoja su vremena i vjekovi. Tebi slava u vijeke vjekova, zaključio je nadbiskup.

Nakon mise održana je procesija ulicama grada Poreča s relikvijama sv. Mavra, a po povratku u baziliku slavlje je zaključeno blagoslovom s relikvijama.

Svečano večernje misno slavlje predvodio je mons. Kutleša, a na kraju te mise tradicionalno su uručena biskupijska priznanja vjernicima laicima koje su predložili svećenici iz pojedinih dekanata kao nagradu za posebno zalaganje u životu župne zajednice. Ove je godine dodijeljeno 7 takvih priznanja.