„Poreč u hodočasničkim putopisima iz XV. stoljeća“
Marino Martinčević, kustos Zavičajnog muzeja Poreštine, prigodom svečanosti dodjele Nagrade sv. Mauro, uoči blagdana sv. Maura, u povijesnoj istarskoj sabornici održao je prigodno predavanje pod naslovom „Poreč u hodočasničkim putopisima iz XV. stoljeća“.
Hodočašće (peregrinatio) je specifičan izraz kršćanske pobožnosti poznat još od kasne antike. Grgur Veliki (540. – 604.) kršćanina opisuje terminom „viator ac peregrinus“, nastavljajući se na naučavanja sv. Augustina za kojega je Civitas peregrina Božji grad na Zemlji, dok su njegovi stanovnici Peregrini, čiji je jedini cilj peregrinari ad Dominum. I samo hodočašćenje u Jeruzalem ima svoje korijene još u antici. O toj ranoj praksi svjedoči i najstariji sačuvani hodočasnički dnevnik – Peregrinatio Egeriae (nekada poznatiji kao Peregrinatio Aetheriae; još se naziva i Itinerarium Egeriae), koji opisuje putovanje opatice Egerije iz Hispanije u Jeruzalem oko 380. godine.
Prema suvremenim izvorima hodočašća ad sanctos, u najvećoj su mjeri, motivirane osobnom pobožnošću. No, nisu nepoznati, doduše rjeđe, ni drugi razlozi poput slavoljubivosti, radoznalosti ili avanturizma. Kršćani se odlučuju za peregrinationes maiores, odnosno hodočašća u Jeruzalem, Rim ili Santiago de Compostelu ili peregrinationes minores, odnosno manja ili regionalna svetišta. Hodočasnici koji putuju u Rim nazivaju se romei ili romipetae, oni koji hodočaste u Santiago nazivaju se pelegrinima, dok se jeruzalemski hodočasnici nazivaju palmarii. Od kraja 13., a posebice tijekom 14. i 15. stoljeća uočljiv je proces „demokratizacije hodočašća“, tj. praksa hodočašćenja proširuje se na više društvenih slojeva.
To je za posljedicu imalo i nastanak brojnih hodočasničkih dnevnika, napose u 15. stoljeću. Najveći dio njih odnosi se na najsvetije od svih hodočasničkih mjesta – Svetu Zemlju. Oni su, vjerojatno, služili i kao vodič budućim hodočasnicima, upozoravajući ih na teškoće i nevolje koje ih mogu snaći na putu. Ti su izvori bili poznati, doduše u manjoj mjeri i često samo parcijalno i ranoj historiografiji. Primjerice Ivan Lučić, otac hrvatske historiografije spominje hodočasnike, a djelo Bernharda von Breydenbacha bilo je poznato i autoru prve cjelovite porečke povijesti iz 1796. Bartolomeu Vergottinu.
Polazišna luka jeruzalemskim hodočasnicima bila je Venecija, odakle su, prolazeći uz istočnojadransku obalu, Grčku, Kretu dolazili u Jaffu, a potom kopnenim putom nastavljali do Jeruzalem. Među hodočasnicima se moglo naći pripadnike gotovo svih društvenih slojeva, od ondašnjeg, suvremenim rječnikom rečeno jet-seta, — od prinčeva i biskupa, pa čak i budućeg cara Fridrika III iz leopoldinske grane Habsburgovaca, i visokog plemstva do pripadnika nižeg plemstva, svećenstva i građana. Visokim gostima priređivani su svečani dočeci, kako u samome gradu sv. Marka tako i duž mletačkoga dominija, pa i u samome Poreču. S druge strani došavši na bliski istok, nestajalo je sve raskoši jer su u strahu od otmica i traženja otkupnina svi hodočasnici putovali u skromnoj odjeći ne odajući svoj identitet. Samo putovanje je bilo skupo i tražilo je dugo izbivanje, što je nagnalo brojne hodočasnike da prije odlaska na put sastave oporuku (prema nekim usporedbama troškovi su usporedivi s petnaestogodišnjom plaćom njemačkog zidara, a za zaista skromno putovanje dvogodišnjom).
Njemački su hodočasnici, čiji su opisi hodočašća sačuvana u najvećem broju putopisa (preko 70 putopisa) morali prijeći Alpe, najčešće preko prijevoja Brenner (1375 m) između Innsbrucka i Sterzinga. Došavši u metropolu Sredozemlja najčešće su odsjedali u gostinjcima Zum Spiegel, Zum weissen Lowen, Zum schwarzen Adler, Teutsche Hauss i dr. Nadalje, u Veneciji je trebalo naći parona, dogovoriti cijenu i uvjete putovanja. Jedan od najpoznatijih parona je bio Agostino Contarini koji je prevozio putnike od sredine sedamdesetih do devedesetih godina 15. stoljeća. Na putovanju je prijetila morska bolest (zbog koje su neki i prekidali putovanje, a nekima poput saskog kneza izbornika kneza Friedricha (Lucas Cranach naslikao slike s motivima putovanja) bila povodom zbijanja šala na račun suputnika slabijeg želuca), a nije bila ni zanemariva opasnost od gusara. Tako su, primjerice, turski su gusari napali kraj Modona 1497. brod na kojem je putovao Bogislaw X. vojvoda od Pomeranije i knez od Rügena. U svetoj su zemlji hodočasnici uzimali suvenire, kamenje i bočice vode iz Jordana. Neki su bili proglašeni vitezovima svetog groba, pa su se time ponosili i naglašavali. Znali su i odlomiti komadiće zidova ili stupova, ili urezivati svoja imena i grbove gdje bi se našla koja slobodna ploha., što je izazivalo sablazan i zgražanje u onih osjetljivijih. Tako će Felix fabri zapisati da su ti štitovi i grbovi bili „ne znak plemstva nego njihove budalaštine te su ostali kao trajni spomen njihove gluposti. Tako je u Poreču, na zidu samostana sv. Kasijana neki flamanski hodočasnik 1484. prepoznao urezani grb nekog saskog vojvode. Po povratku su svoje dogodovštine tijekom putovanja, zapažanja o suputnicima, mjestima nedaleko kojih su prolazili, lukama u koje su uplovljavali, običajima s kojima su se susretali, biljkama i životinjama te crkvama duž njihova puta i relikvijama koje se u njima čuvaju zapisali u hodočasničkim dnevnicima. Oni su upoznavali buduće hodočasnike s nedaćama napornog i opasnog puta, ali i pružali čitateljstvu podatke o stranim zemljama i krajevima, običajima, ljudima, jezicima, s više ili manje subjektivnosti i predrasuda, ovisno o obrazovanju i afinitetima autora. Danas su hodočasnički dnevnici prvorazredan izvor koji povjesničaru pružaju obilje podataka o religioznoj, ekonomskoj i kulturnoj povijesti. Od brojnih putopisa, odeporikona, itinerara, u kojima su se prožimale geografske, povijesne, društvene i religioznie sastavnice, izdvaja se jedan, koji je jedini ženski putopis sačuvan iz toga doba, onaj Margery Kempe, pripadnice bogatog engleskog građanskog staleža, iz 1413. u kojem je pažnja usmjerena na unutarnji svijet, osjećaje i čuvstva protagonistice, koje se na putovanje u Jeruzalem odlučuje nakon osobne životne tragedije.
Nastojeći čitatelja, budućeg hodočasnika, upoznati s geografskim i političkim odrednicama krajeva u koje pristižu hodočasnici-putopisci iznose informacije koje, vjerojatno, dobivaju od posade ili ih saznaju od stanovnika gradova u koje pristaju. Gotovi svi će putopisci spomenuti da je „Poreč od Venecije udaljen 100 mletačkih milja“. No, neki će i proširiti taj suhoparni podatak. Tako će npr. autor putopisa grofa Gaudenza od Kirchenberga ustvrditi slijedeće: „ …leži u Istri i drže ga Mlečani, mada po pravu Poreč pripada Ugarskom kraljevstvu“. Bernard von Breydenbach kaže slijedeće o smještaju grada: „Spomenuti grad Poreč leži na vrlo povoljnom mjestu, tako da se odavde u Ugarsku i druga kraljevstva, može doći kopnom. Pa čak i u Jeruzalem, iako bi to bilo teško i mučno, zbog pratnje, koju se ne može lako imati kroz zemlje infidelium, a bez koje se nikome ne savjetuje ići“. Martin Ketzel, koji u Obećanu zemlju hodočasti 1476. za opis političke i geografske situacije koristi sintagmu „mletačka slavenska zemlja“. Claes van Dusen, služio je na galiji Agostina Contarinija te jedanaest puta posjetio Svetu Zemlju. O smještaju Poreča kaže: „Kao prvo, putovali smo iz Mletaka u Jeruzalem i došli u jedan mali gradić, zvan Poreč (Parensa), koji leži 100 milja od mletaka, i koji leži u Austriji u carevoj zemlji i pripada Mlečanima“. Louis de Rochechouart, biskup Saintesa, biskupije u zapadnoj Francuskoj, koji u svetu Zemlju putuje 1461., za Poreč kaže da je „civitas Histriae in dominio Venetorum“.
Prvi susret hodočasnicima s Porečom je otok Sv. Nikole gdje odsjedaju u samostanu, nazoče zahvalnoj misi te se krijepe. Konrad von Grunenberg, koji je ostavio prekrasne ilustracije Poreča, spominje svjetionik na otoku te lijepo uređeni vrt i voćnjak. Vojvodi Alexandru i njegovoj skupini bio je zanimljiv „bunar“ na otoku, odnosno nije im bilo jasno otkuda slatka voda na moru. Nisu bili svjesni da se radi o cisterni u kojoj se skupljala kišnica.
Felix Fabri u Poreč dolazi 7. siječnja te pristaje na otok sv. Nikole. U porečkom akvatoriju nailazi na mnoštvo dupina te se na stranicama svog putopisa upušta u teoretiziranje o tim morskim sisavcima pozivajući se na Plinija kao i na mornarske legende o tom biću. Fabri opisuje i susret s drugim bićem na otoku sv. Nikole kojega naziva čudovištem „monstrum“. Prema njegovima riječima ovako je izgledalo: „Dužina mu je možda iznosila četiri ljudske dužine. Ne bijaše naročito debelo i veliko u odnosu na tu dužinu, nego izgledaše kao visoko deblo crne boje. Kretalo se bez pomicanja, kao da se jako trese“. Neki smatraju da se radi o sredozemnoj medvjedici. U gradu susreće mladiće koji su sakupljali školjke, a to mu je povod da čitatelja pobliže upozna s tim mekušcima, koje on naziva ribama, služeći se antičkim znanjima i srednjovjekovnim legendama. To nas ne treba čuditi, jer je učeni dominikanac Felix Fabri, autor najznačanijeg putopisa srednjega vijeka – Evagatorium in Terrae Sanctae, Arabiae et Egypti peregrinationem u kojemu spaja zavidnu sposobnost zapažanja s učenošću i senzibilitetom za detalje. U objašnjenju pojedinih pojavnosti, poput prije spomenutih, poziva se na antičke autore – Simonida, Aristotela, Plinija mlađeg. Nisu mu nepoznati niti Ovidije i Valerije Maxim (njegove Dictorum factorumque memorabilium libri novem bile su izrazito popularne u srednjem vijeku), a od srednjovjekovnih autora najčešće se poziva na svoga sunarodnjaka i redovničkog subrata Alberta Velikoga. Otok spominje i Miliaduse d’Este, navodeći da su na njemu on i njegova družina objedovali i prenoćili, a lijepo uređeni maslinik na otoku se posebno dojmio milanskog kanonika Pietra Casole
Hodočasnici na putu u Svetu Zemlju u gotovo svakom gradu u kojem pristaju posjećuju crkve, a s posebnom pažnjom opisuju relikvije koje se u njima čuvaju. Opisuju crkve i kapele, donose svetačke legende, uspomene na kojekakav furtum sacrum, o kojem saznaju od domorodaca. Od Porečki crkava spominju sv. Mariju de cultivo, sv. Josipa, Sv. Sebastijana, Sv. Lucije, Sv. Duha, Sv. Eleuterija, sv. Stjepana, Sv. Ivana de Prato, Sv. Pelagija te svetih Gervazija i Protazija. Većina njih je bila desakralizirana i porušena tijekom XVIII. I XIX. stoljeća
Felix Fabri, spominje katedralnu crkvu s kanonicima, u kojoj se, u glavnom oltaru, čuvaju relikvije svetih Demetrija i Julijana, a „na drugom oltaru ispred kora leže tjelesa svetih djevica Berte i Akolite“. O otimanju svetih tjelesa Maura i Eleuterija, o čemu je saznao od paruna broda ili od lokalnog klera, kaže slijedeće: „U istoj su crkvi donedavno ležala tjelesa svetih mučenika Maura i Eleuterija, ali su ih odatle Đenovljani odnijeli u Genovu.“ Bernhard von Breidenbach također spominje otmicu relikvija svetih Maura i Eleuterija, a kao i Felix Fabri, krivo navodi da se u katedrali čuvali tijela svetih mučenica Berte i Akolite (zamijenjući njima ranokršćanske mučenike Projekta i Akolita). Breidenbach krivo navodi da je Poreč nadbiskupija (Erzbistum). Ranije spomenuti milanski kanonik Pietro Casola opisuje katedralu, za koju kaže da mu se čini da je bila veoma lijepa, ali da je u njegovo vrijeme izgubila od negdašnjeg sjaja. Spominje i krstionicu koja je zarasla u visoku travu i korov. Samostan i crkva svetog Franje su također po njemu u lošem stanju. Posebno ga se dojmilo poštenje stanovnika te navodi da porečki kanonici svoje cappe (vrsta crkvenoga ruha, koju nose kanonici i crkveni velikodostojnici (biskupi i kardinali), slična ogrtaču) ostavljaju u korskim klupama u katedrali i zaključuje da ako bi svoju ostavio u milanskom Duomu ne bi ga više našao
Ono što je intrigiralo učenije hodočasnike bilo je traženje etimološkog objašnjenja imena grada, a što je, ujedno, bila prilika autorima putopisa da pokažu svoju humanističku naobrazbu temeljenu na poznavanju antike. Najveću erudiciju pokazuje Felix Fabri, švicarski dominikanac, autor Evagatoriuma. Za legendu o nastanku Poreča kaže: „ …olim Paradina fuit dicta a Paride Trojano. (Nekoć Paradina bijaše rečena po Parisu Trojancu) Hic enim Paris cum Helenam Graeciae reginam raptum pergeret, (Taj naime Paris, kada je Helenu, grčki kraljicu oteo) omnem suam classem in hac civitate aptari fecit, ( svoje je brodovlje na tom mjestu za pohod spremio) et cum ipsa Helena rapta illuc de Graecia reversus votoque potitus portum aedificavit et oppidum eique nomen suum dedit, unde hodie Parenza dicitur.“ (s rečenom je Helenom iz Grčke vrativši se u luku sagradio i gradu dao svoje ime pa se danas Parenza zove“. Anonimus Parisiensis koji u Svetu Zemlju putuje 1480. godine daje etimološka objašnjenja imena Istre. Po njemu ime dolazi od rijeke Hister (antičko ime za Dunav). Još navodi da je filozof Boecije tu bio protjeran (vjerojatno ga je zamjenio za Ovidija koji je bio u egzilu u Pontu). Denis Possot ponavlja legendu o Parizu i Heleni, no dodaje: „Ali zovu je Parentina jer sluša Veneciju“ od latinskog parere – poslušati. I njemački hodočasnici, doduše oni koji donose podatke, zabilježili su legendu o Parisu i Heleni.
U putopisima su ostale zabilježene i stvari koji bi inače izbjegle povijesnom pamćenju. Tako Hans Bernhard von Eptingen (putuje 1460.) navodi: „Poreč je jedan siromašan grad, ali pritom ima zemlju bogatu vinom i maslinama“, a o stanovnicima se ne izražava previše pohvalno: „Oni nisu vrijedan svijet i vrlo se izležavaju u gradu.“ Jedino što ga se dojmilo u Poreči bio je ples što su ga priredili građani u „nedjelju poslije objeda.“. Putopis Alexandra, grofa na Rajni i u Veldenzu i Johanessa Ludwiga grofa u Nassau donose vijest o nesreći – pogibiji uslijed oluje 5. Srpnja 1495.: „U nedelju 5. Srpnja ujutro bilo je veliko nevrijeme s gromovima i sijevanjem, od kojih je jedan čovjek smrtno stradao dok je brao smokve izvan Poreča“. Allesandro di Filippo Rinuccini (1474) je svjediočio nesvakidašnjem događaju – svirepom ubojstvu u porečkoj luci. Iako je čekao brod za Veneciju ukrcao se u prvu barku preplašen viđenim. Ne valja ostaviti po strani ni gurmanski stranu. F. Fabri spominje velikog raka kojeg su nabavili u Gradu i slasno se pogostili njime. Kvalitetu porečke ribe, hvali biskup Louis de Rochechouart koji u svetu zemlju putuje 1461:misit patronus barcam, pro aqua dulci et piscibus recentibus, quos invenit optimos). A drugi će pak hvaliti dobro crno vino.
Naposljetku, postavlja nam se pitanje, jeli među tim davnim hodočasnicima koji su ostali zabilježeni u raznim putopisima i koji naš sugrađanin. Posebice zato jer znamo da njemački putopisci spominju hodočasnike iz istočnojadranskih gradova koji su ime se pridružili na putu. To ne možemo sa sigurnošću tvrditi, kao ni o tome jesu li Jeruzalem posjećivali, i u kolikoj mjeri, i Porečki hodočasnici. Jedinu naznaku nam pruža jedna sačuvana oporuka iz tog razdoblja.Naime, godine 1466. porečka građanka Kuzmica, filia condam ser Michaelis de Galignana et uxor ser Nicolai condam Dominici de Rubino sastavila oporuku u kojoj je odredila da iusssit mitti unam personam ad indulgentias in Jerusalem – neka se pošalje jednu osobu, za oprost vremenitih kazni, na hodočašće u Jeruzalem.
(Zahvaljujemo autoru na ustupljenim materijalima.)
