Poreč: Misa posvete ulja
Misu posvete ulja, u jutarnjim satima na Veliki četvrtak, 29. ožujka 2018., devedesetak svećenika i redovnika Porečke i Pulske biskupije, proslavilo je zajedno s biskupom ordinarijem mons. Draženom Kutlešom i biskupom u miru mons. Ivanom Milovanom.
Ordinarij je na početku mise istaknuo kako se ta misa služi uz ostalo i za sve pokojne biskupe i svećenike ove biskupije, u znak zahvalnosti za sve što su tijekom svoga života ugradili u dobrobit ove mjesne crkve te kao znak zahvalnosti što današnji kler može ići njihovim stopama.
Nakon čitanja Evanđelja po Luki ordinarij je homiliju započeo podsjetivši na tri prigode u kojima svetopisamski zapisi govore o tome da je Isus zaplakao: 1. put za svojim prijateljem Lazarom, 2. put nad Jeruzalemom i 3. put u Getsemanskom vrtu. „Dodirnu nas često dječje suze, ali mnogo više nas pogode suze snažnog i hrabrog čovjeka. Kada plače čovjek snažne inteligencije, naviknut da sam sebe kontrolira, onda osjećamo da smo u prisutnosti vrlo duboke i emocionalne tuge. Takve su bile Kristove suze“, istaknuo je biskup.
„Riječi koje smo čuli nad Jeruzalemom, odzvanjaju u našim ušima dajući nam ozbiljnu lekciju. One nam govore da u povijesti naroda, a isto tako i u osobnoj povijesti svakog pojedinaca, postoje tri razdoblja: vrijeme milosti, vrijeme sljepoće i vrijeme suda. Kad Isus govori nad Jeruzalemom već je došlo vrijeme sljepoće, vrijeme milosti i blagostanja je već prošlo i primiče se vrijeme suda“, istaknuo je mons. Kutleša te potom pojasnio svako vrijeme u kontekstu povijesti Jeruzalema, ali i osobne povijesti svakoga čovjeka.
„Vrijeme milosti je bilo vrijeme mira i razvoja Jeruzalema. Vrijeme u kojem se pojavio Isus bilo je ono u kojem je vjera bila gotovo istrošena. Isus je pronašao ljude s licima okrenutim unatrag u prošlost, umjesto naprijed prema budućnosti. Bili su kao djeca koja se vješaju za odjeću roditelja; pravi život nije postojao, prava vjera nije postojala – samo haljine prošlih vremena i vjerovanja. Našao ih je kako jauču pod rimskom čizmom buneći se protiv njegove vlasti i misleći jedino na njegovu propast, rekao je biskup te nastavio „Najhladniji sat cijele noći je onaj što neposredno prethodi zori, i u onom najtamnijem satu Jeruzalemske noći njezino svjetlo nezaustavljivo napreduje, njezina mudrost i veličina dolazi u središte, gotovo neprimjetno, rađa se pod zakonom, da oslobodi one koji su robovali slovu zakona. Njegov život, dan Njegovog propovijedanja bio je Jeruzalemovo milosno vrijeme. Tijekom tog vremena Isus je govorio stvari koje pripadaju njegovom miru, ali su odbacili i Njega i Njegov mir jer se nije uklapao i njihove ratoborne koncepte.“
Komentirajući taj milosni dan i dar, Isusov pohod Jeruzalemu, koji označava i milosno vrijeme kada čovjek može prihvatiti Boga, propovjednik je rekao: „U ovom Isusovu dolasku nije bilo izvanjski ništa izvanredno što bi čovjek toga vremena mogao primijetiti. Možemo reći baš isto onako kao i danas kada nas Bog posjećuje. Dan Božjeg pohoda nije dan koji je po nečemu drugačiji od drugih dana. Dan Isusova pohoda Jeruzalemu, dan je njegove beskrajne milosti ali koji je kratko trajao. Također, to je i poruka za sve nas.“, rekao je biskup te istaknuo kako je „naša je dužnost iskoristiti vrijeme koje nam je Bog dao jer nikad ne znamo koliko će trajati. Nema ništa bolnije od tragične spoznaje da je prekasno za nešto učiniti što smo mogli prije učiniti. Svaki čovjek ima priliku prihvatiti Krista kao svog Spasitelja, Učitelja i Gospodara; i ako se ta prilika ne prihvati možda se nikada više neće vrati. Rad se mora dovršiti, odluke donijeti, dok je dan, prije nego dođe noć.“
Komentirajući potom ‘vrijeme sljepoće’ biskup je naglasio da se upravo od Jeruzalema, koji je bio obdaren posebnim povlasticama, koji je bio snaga, svjetlost, slava cijele izraelske zemlje, središte prema kojem su svi stanovnici gledali i putovali, izvor narodnih običaja i uvjerenja, upravo se od Jeruzalema, koji je bio i pripravljen za visoko i sveto poslanje – očekivalo da bude polog i čuvar njegove Božanske istine, da se drži čvrsto i da drži visoko one velike istine koje su snaga, život i slava svega čovječanstva. Upravo je igrao onu ulogu, točno onu ulogu koja je trebala povratiti našoj ljudskoj vrsti vjernost i istinu.“
„U čemu je odgovornost vjerskih i narodnih predvodnika toga vremena?“, zapitao se propovjednik te nastavio: „Zašto je došlo do urušavanja i opadanja misije koju je Bog povjerio Izabranom narodu i Jeruzalemu? U Isusovo vrijeme farizeji, pismoznanci i veliki svećenici bili su oni koji su predvodili stvarno izraelski narod, ali bili su izgubljeni u dubokom duhovnom sljepilu. Njihovi umovi bili su zamračeni i nisu poznavali svjetlost milosti, pa ni svjetlost razuma, oni nisu postali slijepi rođenjem, već svojom tvrdokornošću. Njihova sljepoća nije bila tjelesna nego duhovna i intelektualna. Oni su patili od sljepila duha i uma. Možemo se zapitati što dovodi do ove sljepoće kod čovjeka? Jedino ako otkrijemo koji su postupci vodili farizeje i pismoznance u tu duhovnu sljepoću, moći ćemo ostati uvijek u svjetlu i otvorena duha i uma.“ „Sljepoća uma je potpuno suprotna daru razuma. Možemo reći da se suprotstavlja teološkoj vrlini vjere – jer razum odgovara vjeri. Međutim, duhovna sljepoća se izričito suprotstavlja daru razuma; jer, ova sljepoća označava skrivanje duhovne svjetlosti, a čak i ometanje svjetla razuma, pojasnio je biskup te nastavio: „Zbog sljepoće uma, duhovno svjetlo milosti u duši čovjeka je izgubljeno, a svjetlost u njemu se polagano gasi i prelazi u tamu. Kolika je ta tama u nama toliko će nam biti zli i čini!“
Biskup je nadalje istaknuo, obraćajući se napose okupljenom kleru: „Moramo se zapitati jesmo li u opadanju u ostvarivanju povjerene nam misije ili njezino ostvarenje nazaduje. To je pitanje na koje ne možemo odgovoriti s obzirom na naše javno djelovanje kao crkvenih službenika i javnih djelatnika. Ne možemo uzeti ni broj vjernika ni naše vjekovne i dobro ustrojene crkvene strukture. To možemo jedino ustanoviti samo stvarnim duhovnim i moralnim stanjem našeg naroda, mnoštva i milijuna naših vjernika; kao i ozbiljnošću i odanošću duhovnih i svjetovnih predvodnika naroda. Tim mjerilima stojimo ili padamo kako pred Bogom tako i pred svijetom.“
Komentirajući napokon i vrijeme suda biskup je istaknuo:“ Jeruzalem nije ozbiljno shvatio Isusovo upozorenje. Napravili su i napravili smo veliku pogrešku u poštivanju i procjeni Božjeg suda. Božji sud nije proizvoljan, već rezultat prirodnih zakona koje je on sam stvorio i po kojemu cijeli svemir funkcionira.“
Govoreći o vremenu suda u osobnoj povijesti čovjeka biskup je istaknuo: „Kad god je čovjek suočen s Kristom, u nekom trenutku taj čovjek prolazi kroz vlastitu osudu. Ako u Isusu ne vidi ništa što bi poželio, ništa čemu bi se divio, što bi volio, onda je osudio sam sebe. Ako se u Isusu može čuditi, odgovoriti, nešto dosegnuti, tada je na putu prema Bogu. Čovjek koji je svjestan svoje vlastite sljepoće, i koji čezne vidjeti bolje i znati više, to je čovjek koji ima otvorene oči i koji je vođen sve dublje u istinu. Čovjek koji misli da sve zna, čovjek koji ne shvaća da ne može vidjeti, to je čovjek koji je istinski slijep bez nade i pomoći. Jedino čovjek koji shvaća vlastitu slabost može postati jak. Jedino čovjek koji je svjestan vlastite sljepoće može naučiti gledati. Samo čovjek koji je svjestan svoga grijeha može oprostiti.“
Propovjednik je potom podsjetio na poznatu maksimu: „Što čovjek ima više znanja tražit će se od njega više i bit će mu na osudu ako ne prepozna dobro kada ga vidi.“, te pojasnio: „da su farizeji bili odgojeni u neznanju, ne bi mogli biti osuđeni. Njihova osuda leži u činjenici da su mnogo znali i tvrdili da vide dobro, a ipak nisu uspjeli prepoznati Sina Božjega kad je došao.“
Zaključno, biskup je potaknuo okupljene svećenike i laike da se zapitaju „Postoji li možda takva sljepoća među nama? Nije li možda ovo dan Isusovog pohoda? Među nama postoje različite sljepoće; sljepoća ljudi koji ne znaju da su zahtjevi ovog doba drugačiji od onih koji su bili prije.“, podsjetio je biskup te pojasnio „osim toga, gledamo na sljepoću ljudi koji govore o intelektualnom prosvjetljenju. Istina je da imamo više prosvijetljenu tehničku civilizaciju i više udobnosti, ali manje kulture i poštenja. Više imamo diploma a manje znanja. Imamo više kuće a manje obitelji. Imamo viši stupanj medicine a manje zdravlja. Znamo doći do Mjeseca ali ne znamo doći do susjedovih vrata.“
„Što s time postižemo? Hoće li to usporiti dan našega suda ili ćemo sami sebe uništiti? Jeruzalem je bio napredan, a Rim je bio na vrhuncu svoje moći, ali rušitelj je već čekao na njihovim vratima. Stoga nam je važno da se pripravimo za dan našega pohoda. Nije to dan promjene, ni političke slobode, ni naprednog intelekta. Moramo ići opet na stari, stari put; moramo se vratiti na jednostavnije manire i na čišći život. Moramo se vratiti spoznaji istine i poštivanju prirodnih Božjih zakona koje nam sam razum nalaže jer odvajanje od Božjih zakona i istine vodi u tamu. Želimo više svjetla, više vjere, više ljubavi. Kristov život i Kristova smrt moraju biti zakoni našega života, zaključio je mons. Kutleša.
Prije završnog blagoslova, prema tradiciji da se na kraju mise posvete ulja izrazi čestitke svećenicima koji u tekućoj godini slave svećenički jubilej biskup je spomenuo ovogodišnje slavljenike: vlč. Josip Kalčić slavi 60. obljetnicu svećeništva, vlč. Ivan Prodan 40., te više svećenika slavi 20. obljetnicu svećeništva: Miroslaw Paraniak, Željko Rajčić, Daniel Saturi, Dariusz Szymanski i Darko Zgrablić.
Po završetku misnog slavlja, nakon izlazne procesije, u povijesnoj dvorani episkopija, u ime prezbiterija dijeceze biskupima je čestitke za sretan i blagoslovljen Uskrs izrekao generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac, te napose istaknuo 25. obljetnicu svećeništva koju će ove godine proslaviti porečki i pulski ordinarij mons. dr. Dražen Kutleša.
