Polnoćka u Poreču

Misu polnoćku u porečkoj prvostolnici predvodio je porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša a koncelebrirali su: župnik Rikardo Lekaj, župni vikar Hector Bernardez Germade te vicekancelar Vladimir Brizić. Mladi iz župe su prije same mise održali prigodni glazbeno meditativni program kao uvod u misno slavlje.
Nakon slušanja misnih čitanja polnoćke normalno je zapitati se zašto takvo postupanje prema trudnici, zašto uopće toliko poteškoća u okolnostima Njegova rođenja, a Isus, kao malo dijete donosi toliko razumljivu poruku, koju mi oholi ljudi ne možemo shvatiti i ne možemo vidjeti.

Prvo se možemo zapitati što mi večeras slavimo? Možda će svatko od nas reći, rođenje Isusovo, jer ostalo nam je iz djetinjstva niz lijepih uspomena na Božić, pa mnogi samo zato dolaze na polnoćku, iako se sve druge dane u godini ne sjete ni slučajno doći u crkvu. Biskup se napose osvrnuo na dvije teme: što je pravi smisao Božića i što je Božić za mene, za moju obitelj i za svakog kršćanina i vjernika?
Prva i temeljna stvar je da je Bog došao, da se utjelovio, da čovjeka izbavi iz njegova grijeha, da ga spasi. Važno je reći da ga izbavi, naglasio je biskup, od koga, od samoga sebe, od njegova grijeha, da spasi čovječanstvo od svih grijeha od postanka svijeta do Isusovog rođenja. Pogledamo li povijest čovječanstva vidimo niz ratova i zločina, uobičajeno se spominjemo onih koji su pobjeđivali a gubitnike povijest zanemaruje. To malo dijete želi donijeti nešto sasvim drugačije, želi donijeti mir. Bog je došao u malenom djetetu da ga ljudi bolje shvate, ali ga oni nisu prihvatili. Koliko mi danas prihvaćamo Isusa, koliko živimo ono što nam je On navijestio i što nas je poučavao dok je bio ovdje na zemlji? Vrlo malo ili skoro ništa. Zašto je tome tako? Zato jer smo malo oholi kao Herod i kao svećenici i svi oni koji nisu prihvatili i prepoznali Isusa. Svi su oni imali svoje probleme i nitko se nije bavio tuđim problemima, nego su samo sebi bili centar svijeta. Isus nam želi reći da povijest Spasenja ide naprijed samo kada se ima Boga u sredini svijeta i života. Ako stavimo čovjeka da bude centar svijeta, da se sve oko njega okreće, tada dolazimo u različite totalitarne sustave i razne probleme koji donose velike žrtve i patnje. Sada je trenutak da se ispitamo, zašto je to tako, možda ćemo naći opravdanje, i maknuti krivicu sa sebe. Svatko od nas, u svom srcu treba napraviti mjesta za to Dijete, trebamo biti bolji, pošteniji, moralniji, i činiti drugima što želimo da drugi nama čine.
To malo dijete došlo je na ovaj svijet ne samo da spasi čovjeka nego i da čovjeku da slobodu. Bog je sve odradio, tražio je samo slobodni pristanak Blažene Djevice Marije, bez ikakve prisile, i tražio je od čovjeka samo poniznost. Ta poniznost jest temelj svega onoga što trebamo, poniznost kakvu su živjeli Isus i njegova majka Marija. Najviše što možemo vidjeti u tome malome djetetu je upravo poniznost, veliki Bog dolazi u tako malenom djetetu. Dijete simbolizira ovisnost o roditeljima, ne može preživjeti ako mu roditelji ne daju što treba za život, a dijete ima beskrajno povjerenje u svoje roditelje. Tako i mi trebamo imati pouzdanje, povjerenje i ovisnost o Bogu. Ako toga nemamo lutat ćemo i biti nesigurni, jer znamo da ovaj  život, bez obzira koliko dugo trajao, prolazi i izmiče nam kao pijesak među prstima. No ako imamo pred sobom to ponizno dijete i ako imamo tu poniznost tada ćemo shvatiti  da to nije samo povlačenje u sebe, već ta poniznost traži od nas da drugim ljudima pomažemo, bodrimo ih, budemo uz njih kada nas trebaju. To malo dijete nas potiče da budemo bolji. Kada svi budemo dobri neće biti više  poteškoća koje sada imamo u obiteljima i u društvu. Upozorava  nas da trebamo biti jednostavni, jer i sam je rekao, ako ne budemo kao djeca nećemo ući u Kraljevstvo nebesko. Ako ne budemo iskreni i pošteni, ako se ne vratimo na izvore, tada se trebamo zapitati zašto živimo i koji je naš smisao. A istinski smisao čovjeka je to malo dijete. Zahvalimo stoga i molimo Boga da možemo odgovoriti njegovim zahtjevima. Ako nam se ponekad i čine prezahtjevni, ako se doista žive u svakodnevnici, biti će stostruko nagrađeni. Upravo poput Marije trebamo reći neka bude volja tvoja, jer kada budemo vršili volju njegovu  živjeti ćemo drugačiji život, život iz povjerenja, prema Bogu i prema bližnjemu, zaključio je biskup.