Pazin: Gotičke freske, oltarne pale i sakristijski ormar zasjali novim sjajem
U pazinskoj župnoj crkvi sv. Nikole biskupa održano je u utorak, 30. listopada 2018. predstavljanje rezultata konzervatorsko-restauratorskih radova na zidnim slikama u svetištu, oltarnim palama i sakristijskom ormaru. Događaj je organizirao Hrvatski restauratorski zavod čiji su djelatnici od 2011. do 2018. marljivo radili kako bi umjetnine nemjerljive vrijednosti koje sadrži ta crkva zasjali novim sjajem. Provedeni radovi omogućeni su potporom Ministarstva kulture, Istarske županije i Grada Pazina.
Posebnu radost zbog provedenih radova izrazio je pazinski župnik i dekan preč. Mladen Matika, zahvalivši svima koji su uložili veliko znanje i trud kako bi se tim djelima koja se rađaju iz vjere i izražavaju vjeru dodatno oplemenila ta 750 godina stara župna crkva.
U ime Ministarstva kulture okupljenima se obratila pročelnica konzervatorskog odjela u Puli za područje Istarske županije Lorella Limoncin Toth koja je naglasila kako žitelji Pazina mogu biti ponosni na izuzetno vrijedne freske koje ima njihova crkva te je ujedno rekla kako to nije kraj radova, namjerava se prionuti obnovi zvonika župne crkve, najavila se.
Vladimir Torbica, pročelnik upravnog odjela za kulturu Istarske županije, podsjetio je da su te vrijedne umjetnine signum tempore, znakovi vremena te je istaknuo kako će se sva sredstva uložena u restauraciju ovih djela koja osim umjetničke i imaju i veliku duhovnu vrijednost, zasigurno višestruko vratiti.
U ime Porečke i Pulske biskupije skupu se obratio biskup u miru mons. Ivan Milovan. On je podsjetio kako je Istra područje s najgušće lociranim freskama. Prisjetio se vremena kada je u tu crkvu dolazio kao đak Pazinskog sjemeništa te kako su tada, i sve do obnove, freske bile nešto što se pomalo neodređeno naziralo na svodu, a sada će, na radost vjernika, ali svih koji budu posjetili tu crkvu, one itekako jasno predstaviti svu svoju ljepotu.
Grad Pazin počašćen je ovim velebnim zahvatom koji je proveden u župnoj crkvi, rekao je pazinski gradonačelnik Renato Krulčić te je, uz zahvalu svima koji su to omogućili naglasio kako je ovo prigoda da se povuče paralela vrijednosti između vremena nastanka fresaka i današnjice, odnos prema baštini i identitetu definira nas kao ljude, rekao je.
Ravnateljica Hrvatskog restauratorskog zavoda dr. sc. Tanja Pleše podsjetila je da se završetak ovih radova poklapa s obilježavanjem Europske godine kulturne baštine, koja se održava pod geslom „Umjetnost dijeljenja“, istaknuvši kako je najbolji način njezina obilježavanja upravo prezentiranje te kulture baštinicima, žiteljima kraja gdje se nalazi. Ove freske, zbog svoje vrijednosti i posebnosti zauzimaju posebno mjesto na kulturnoj ruti istarskih fresaka, istaknula je.
U nastavku su voditeljice stručnih timova prezentirale rad i rezultate restauratorskih zahvata: dr. sc. Višnja Bralić predstavila je obnovu oltarnih pala, o ciklusu zidnih slika u svetištu govorila je konzervatorica i restauratorica Kristina Krulić, a o obnovi sakristijskog ormara viši konzervator – restaurator Tijana Annar Trputec Strčić.
Dr. sc. Višnja Bralić, pomoćnica ravnatelja za pokretnu baštinu je detaljno predstavila konzervatorsko-restauratorske radove na djelima štafelajnog slikarstva u crkvi sv. Nikole koji su se provodili u Hrvatskom restauratorskom zavodu u kontinuitetu od 1998. do 2015. godine. Restaurirano je 13 slika različitih dimenzija, funkcije i provenijencije. Među palama nabavljenim za bočne oltare pedesetih i šezdesetih godina 18. stoljeća, ističu se radovi pavlinskog slikara Leopolda Kecheisena za oltare sv. Josipa i sv. Margarete Kortonske, kao i slika Bogorodice od Ružarija s obilježjima mletačkog, ali i srednjoeuropskog slikarstva. Najveća oštećenja na oltarnim slikama bila su uzrokovana djelovanjem prekomjerne vlage pa je nakon dovršenih restauratorskih radova posebna pozornost posvećena osiguranju boljih uvjeta i poleđinske zaštite pri ponovnoj montaži na oltare.
Drugu veliku skupinu činili su radovi na slikama iz spremišta crkve, koji su zbog zapuštenosti i neprimjerenih uvjeta čuvanja bili u izrazito lošem stanju. Radi se većinom o oltarnim palama koje su također djelo pavlinskog majstora Leopolda Kecheisena i izvorno su pripadale inventaru pavlinske crkve Sv. Marije na Jezeru. Njihovom je obnovom znatno proširen opus slikara koji u Istri nije radio isključivo za pavlinske samostane, nego i za ostale crkvene i privatne naručitelje, uz posao ekonoma koji je obavljao u matičnom samostanu u Svetom Petru u Šumi. Posljednju skupinu restauriranih slika iz crkve sv. Nikole čine portreti tršćanskih biskupa iz pazinske obitelji Rapici te portret pazinskog prepozita Antuna Vida Franjula, djela nepoznatih majstora 18. stoljeća. Sustavno konzerviranje i restauriranje slikarskog inventara potaknulo je i ostale konzervatorsko-restauratorske radove u interijeru crkve kojima se nastoji očuvati i prezentirati njezina povijesna slojevitost.
O osjetljivom i zahtjevnom radu na restauraciji sakristijskog ormara iz 18. stoljeća govorila je Tijana Annar Trputec Strčić. Riječ je o reprezentativnom primjeru baroknog crkvenog namještaja iz 1737. godine, iznimnom radu mjesne radionice, na kojem su 2018. godine dovršeni radovi u Hrvatskom restauratorskom zavodu. Ukrašavaju ga minuciozne intarzije izrađene od raznih vrsta drva (orah, javor, šljiva, maslina) koje su obogaćene sjenčanjem vrućim pijeskom, a sudeći prema ostacima zelenog i crvenog pigmenta, mjestimično su bile i kolorirane. U gornjem dijelu ormara središnje vratnice, s detaljno izvedenim prizorom Navještenja sa svake strane, rube četiri vratnice s figurama svetaca, a fronte malih, unutarnjih ladica krase vedute naselja i pastoralni prikazi. U donjem dijelu ormara, vratnice i ladice krase prikazi ptica koji se izmjenjuju s vazama s cvijećem.
Vlaga iz poda i zida crkve uzrokovala je razvoj gljivica i plijesni te posljedično napade drvotočaca i propadanje drvne mase, najviše na podnožju i leđima donjeg dijela. Provedeni konzervatorsko-restauratorski radovi na sakristijskom ormaru imali su dva cilja: uklanjanje debelih slojeva potamnjelog laka, zbog kojih nije bilo moguće iščitati detalje delikatnih intarzija i rezbarija, i uspostavljanje njegove uporabne funkcije, s obzirom na to da će se ormar i dalje koristiti za čuvanje misnog ruha i posuđa. Prije radova obavljene su detaljne analize slojeva boje i lakova te vrste drva kako bi se precizno odredila metodologija rada. Velika je pažnja posvećena konsolidaciji i učvršćivanju nosive konstrukcije, zbog znatnih oštećenja od djelovanja vlage, gljivica i insekata.
Slijedeće predavanje održao je povjesničar umjetnosti Željko Bistrović. On se je pozabavio problemom naručitelja zidnih slika u župnoj crkvi sv. Nikole. Temeljem stila, tehnika te brojnih povijesnih izvora naveo mogućnost da su naručitelji bi izravno carski par Fridrich III. i njegova žena Eleonora Portugalska. Car je, naime, Pazinsku grofoviju poklonio svojoj ženi kao ženidbeni dar i u njezinu je vlasništvu bila od 1452. do 1467., u vremenu kada se procjenjuje da su nastale te zidne slike.
O zidnim slikama govorila je konzervatorica i restauratorica Kristina Krulić. Predstavila je kompleksan, detaljan i dugotrajan rad obnove ciklusa zidnih slika u svetištu župne crkve sv. Nikole koji opsegom, očuvanošću i slikarskom kvalitetom zauzima važno mjesto unutar korpusa gotičkog zidnog slikarstva Istre i podalpskih prostora. Na svodu su prikazani Boj anđela i Geneza, dok se na bočnim zidovima nalaze prikazi iz Biblije siromaha (Biblia pauperum). Oslik je F. Stelè isprva pripisao majstoru iz kruga suradnika Jakoba Suntera, kojega prepoznaje kao Leonarda iz Brixena. Ujedno je pretpostavio utjecaj pazinskog ciklusa na razvoj lokalne slikarske produkcije, poglavito na radionicu Vincenta i Ivana iz Kastva. Tezu o južnotirolskom porijeklu oslika prihvatio je poslije i B. Fučić, no recentna su istraživanja preispitala navedene teze i uputila na druga srednjoeuropska ishodišta pazinskog slikara.
Zidne slike otkrivene su oko 1930. godine ispod slojeva boje i žbuke, kad su i restaurirane pod nadzorom tršćanske Soprintendenza alle opere d’antichita e d’arte. Recentnim konzervatorsko-restauratorskim istraživanjima i radovima, koje provodi Hrvatski restauratorski zavod od 2011. godine, nastojalo se utvrditi stanje njihove očuvanosti, odrediti metodologija radova te valorizirati povijesne integracije zidnog oslika u svrhu njihove završne prezentacije. Dosadašnjim je zahvatima zidni oslik čišćen i konsolidiran, a u završnoj je fazi provedena integracija slikanog sloja, ili retuš kojim su slike dobile sadašnji izgled, što bliži originalnom.
Hrvatski restauratorski zavod je upravo u Europskoj godini kulturne baštine predstavio dosadašnje radove u crkvi sv. Nikole u Pazinu koji su uključili konzervatorsko-restauratorske zahvate na zidnim slikama u svetištu te na oltarnim palama i sakristijskom ormaru.
Crkva sv. Nikole podignuta je 1266. godine o čemu svjedoči latinski natpis na glavnom pročelju. Godine 1441. godine dobiva gotičko višekutno svetište, nadsvođeno zvjezdastim svodom. Dograđivanje bočnih kapela počelo je 1659. godine, a one su u velikoj obnovi u baroknom stilu iz šezdesetih godina 18. stoljeća spojene u bočne brodove i opremljene novim oltarima. U prošlosti je imala status prepoziture što je značilo da je bila nadređena župama porečke biskupije na području habsburške Istre. Prvi prepozit imenovan je u prosincu 1285. godine. Posebnu zanimljivost predstavlja mrežasti gotički svod prezbiterija s ciklusom fresaka naslikanim oko 1460.g. Te freske spadaju u sam vrh kasnogotičkih likovnih ostvarenja u Istri. Isti način gradnje svoda koristio se kasnije pri gradnji još nekih istarskih crkava, pa i one u pazinskom Franjevačkom samostanu. Još prije izgradnje Sv. Nikole u Pazinu je postojala manja crkva u kaštelu, dostatna za potrebe malobrojnog stanovništva. Od nje su nam ostali tek rijetki zapisi u starim ispravama i par kamenih fragmenata. Osnovni ugođaj ambijenta stvaraju unutrašnja oprema, oltari i crkveni namještaj. Sedam današnjih oltara potječu iz 17. i 18. st. Ova tipična konstrukcija gotičke arhitekture prenesena je u Istru preko sjevernih i sjeverozapadnih krajeva, a Pazin je postao uzorom i ishodišnim mjestom širenja takvoga tipa svetišta u Istri i na Kvarneru tijekom 15. i 16. st. (G. Krizman)
