Pavlini proslavili Kraljicu Pustinjaka

Svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je predvodio umirovljeni biskup porečki i pulski mons. Antun Bogetić u suslavlju dva prezbitera iz reda pavlina u samostanu u Svetom Petru u Šumi članovi reda Sv. Pavla Prvog Pustinjaka, oci, braća i konfratri svečano su u srijedu 16. siječnja proslavili blagdan BDM  Kraljice Pustinjaka, Majke i Zaštitnice pavlinskog reda i tom su prigodom Činom posvete pavlinskog reda Presvetoj Bogorodici obnovili savez sa Djevicom Marijom. Biskup je započeo homiliju napomenuvši kako je prethodnog dana proslavom blagdana sv. Pavla Pustinjaka započelo obilježavanje 700. obljetnice priznanja reda bulom pape Klementa V. 1308. godine, te podsjetivši na okolnosti osnivanja reda. Na području Panonske nizine sv. Euzebije Ostrogonski imao je viđenje ujedinjenja mnogo malih baklji u jedno veliko svjetlo te je slijedom toga znaka pustinjake koji su do tada bili raspršeni ujedinio i osnovao samostan sv. Križa na gori Pilis koji je postao početak i uzor svim pavlinskim samostanima. O prednostima i važnosti zajedničkog života u samostanskim zajednicama biskup je progovorio kroz lijepu asocijaciju koja dolazi još od sv. Benedikta, oca zapadnih monaha: „ kamenčići kod mora ili potoka djelovanjem valova bruse jedni druge i postaju glatki kao jaja a bili su oštri – tako iskusniji i stariji mogu jako pomoći mudrim savjetima, a Bog može nadahnuti i mlađeg brata tako  da i njegovo mišljenje može pomoći zajednici.“

Bisku je potom naglasio da je „Bog pokucao na mlado srce Djevice Marije i ona se potpuno predala njegovoj volji, te pozvao sve da otvore svoja srca Gospodinu. Biskup se nadalje prisjetio priprema za povratak pavlinskog reda u Sveti Petar u Šumi, kada je on u dva navrata sa tadašnjim gradonačelnikom Pazina odlazio u Čenstohowu na dogovor sa ocem Generalom reda. Hvala Bogu da su se vratili, da se samostan restaurira te dao Bog da tako raste i vjera u našim gradovima selima i župama, istaknuo je.

Biskup tijekom homilije u više navrata napominje potrebu sabranosti u molitvi, kao što su se pustinjaci posve povlačili u pustinju tako smo i mi pozvani povuči se u osobni razgovor s Bogom kroz molitvu, jer „kakav bi to bio sin koji ne govori s ocem i majkom?“ Pozvani smo da se obraćamo često Bogu, da započinjemo dan zazivajući njegov blagoslov, da završimo dan moleći oproštenje i zahvaljujući za sva dobra koja primamo. Bog svake milosti, koji vas poziva na vječnu slavu u Kristu, on će vas, pošto malo potrpite, usavršiti, učvrstiti, ojačati i utvrditi, zaključio je biskup svoju homiliju.

Po završetku homilije oci, braća i konfratri činom posvete pavlinskog reda Presvetoj Bogorodici obnovili su savez sa Djevicom Marijom. „Ove godine,  kada zahvaljujemo za 700.-u godišnjicu potvrde našeg reda Sv.  Pavla Prvog Pustinjaka, želimo se oped predati tebi u ropstvo ljubavi.“, stoji u uvodnom dijelu čina kojeg je predvodio otac prior. Fratri su potom zahvalili Mariji za sve bitne etape povijesnog razvoja svoga reda: što je blaženi Euzebije Ostrogonski 1250. godine osnovao samostan sv. Križa, što su njihovi prethodnici već tada uzeli ime Braća Pustinjaci Svetog Pavla Prvog Pustinajka, što  su se trudili da red bude potvrđen od Svete Stolice, što  je jedan od podupiratelja bio i sv. Toma Akvinski, što je legat Pape Klementa V. kardinal Gentilis de Monte Florido dekretom „Qui saecularia“ izdanim 13. prosinca 1308. godine dao redu Pravilo i u ime Svete Stolice potvrdio red, za potporu redu u teškoćama kroz sve minuile godine, za prisustvo u svetištima koja obitavaju pavlini, završivši riječima „želimo se danas Kraljice Pustinjaka oped predati tebi kao tvoja vječna svojina.“ Potom su daljnim zazivima „Predajemo se tebi, Marijo!“ povjerili njezinu zagovoru svo svoje djelovanje, svoje samostane, svetišta, sve svoje članove, novake i kandidate te zamolili snagu da ostanu vjerni tome savezu i navještaju njezinu slavu sve do nakraj svijeta. Zatim su se tri člana ove zajednice na koljenima pred Čudotvornom slikom Jasnogorske Gospe, koja se nalazi prekrasnom baroknom oltaru, latinskim hvalospjevom obratili Majci Božjoj.

Ovaj samostan izgradili su benediktinci u XII. I XIII. st. a pavlini su ga 1459. dobili na dar od habsburškog cara Fridricha III. i djelovali ovdje sve do ukinuća za cara Josipa II. 1783. godine. Za ta tri stoljeća samostan je svojim djelovanjem bio značajnim razlogom gospodarskog i kulturnog razvitka ovog kraja. Po ukinuću crkva je postala župna crkva sv. Petra u Šumi a samostan se koristio u gospodarske svrhe. No, potaknuti alarmanto lošim stanjem građevina potkraj XX. st., zalaganjem biskupa Bogetića pokrenut je proces za povrataka pavlina u ovaj samostan. To se i ostvarilo 07. srpnja 1993. Godine, dogovorom Porečko-pulske biskupije i Grada Pazina (kojemu je samostanski sklop donedavno pripadao), u Sveti Petar u Šumi vratili su se pavlini iz Poljske, iz Čenstohowe, koji od tada vode župu i samostan.

G. Krizman