Papa predvodio molitvu i klanjanje pred Presvetim te podijelio blagoslov Urbi et Orbi

Papa Franjo predvodio je u petak, 27. ožujka 2020., na Trgu sv. Petra u Vatikanu molitvu i klanjanje pred Presvetim. Nakon Službe riječi i klanjanja pred Presvetim uslijedio je blagoslov gradu i svijetu (Urbi et orbi) uz koji je bio vezan potpuni oprost. „Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“, rekao je Papa u svom obraćanju uz blagoslov Urbi et orbi.

Bogoslužje je Papa započeo molitvom: „Svemogući i milosrdni Bože, pogledaj naše bolno stanje: okrijepi svoje sinove i otvori nam srca za nadu da među sobom osjetimo tvoju očinsku prisutnost.“

Nakon pročitanog Evanđelja po Marku (Mk 4, 35-41) uslijedilo je Papino razmišljanje nad evanđeoskim tekstom.

„Uvečer“ (Mk 4, 35). Tako započinje Evanđelje koje smo čuli. Već tjednima se čini da se spustila večer. Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni.

Poput učenikâ iz Evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana i žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani, ali istodobno važni i potrebni, svi pozvani veslati zajedno, svi potrebni utjehe drugoga. Na toj lađi… svi se nalazimo. Poput tih učenika, koji jednoglasno i u tjeskobi kažu: „ginemo“ (r. 38), tako smo i mi shvatili da ne možemo ići dalje svatko za sebe, već samo zajedno, rekao je Papa.

Oluja razotkriva našu ranjivost i iznosi na vidjelo one lažne i suvišne sigurnosti kojima smo gradili naše planove, naše projekte, naše navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo pustili da se uspava i napustili ono što jača, podupire i daje snagu našemu životu i našoj zajednici. Oluja je razotkrilo sve nakane da se „spakira“ i zaboravi ono što je hranilo dušu naših narodâ; sve one pokušaje da ih se umrtvi prividno „spasonosnim“ navikama koje nas ne mogu vratiti korijenima i prizvati sjećanja naših pređa, oduzimajući nam tako imunitet potreban za suočavanje s protivštinama. S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljen vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći, rekao je Papa u nagovoru prije blagoslova gradu i svijetu.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa i odnosi se na sve nas. U ovom našem svijetu, koji Ti ljubiš više no mi, grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve.

Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu. Sada, dok smo u moru kojim bjesne valovi, zazivamo tebe: „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Gospodine, upućuješ nam poziv, poziv na vjeru koja se ne sastoji toliko u tome da vjerujemo da Ti postojiš, koliko u tome da dođemo k Tebi i pouzdamo se u Tebe. U ovoj korizmi odjekuje tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se k meni svim srcem svojim“ (Joel 2, 12).

Pozivaš nas da ovo vrijeme kušnje shvatimo kao vrijeme izbora. To nije vrijeme tvojega suda, nego našega suda: vrijeme da se izabere što je važno a što prolazno, da se odvoji ono što je potrebno od onoga što nije. Vrijeme je da tijek svojega života ponovno usmjerimo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima.

Možemo upraviti svoj pogled u mnoge uzorne suputnike koji su, u ozračju straha koje vlada, odgovorili tako da su dali vlastiti život. To je djelotvorna sila Duha izlivena i oblikovana u hrabre i velikodušne predanosti.

To je život Duha koji je sposoban otkupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih – u pravilu zaboravljenih – ljudi koji se ne pojavljuju na naslovnicama novina i časopisa ili na velikim podijima umjetničko-zabavnih priredbi, ali, bez sumnje, danas pišu presudne događaje naše povijesti: to su liječnici, medicinske sestre i medicinski tehničari, zaposlenici u veletrgovinama, čuvari, prijevoznici, pripadnici snaga reda, volonteri, svećenici, redovnici i mnogi, ali zaista mnogi drugi koji su shvatili da se nitko ne spašava sam.

Suočeni s patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših narodâ, otkrivamo i doživljavamo Isusovu Velikosvećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21). Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu. Koliko je onih koji mole, stavljaju na raspolaganje i zalažu se za dobro sviju. Molitva i tiho služenje: to su naša pobjednička oružja.

Gospodin pred nas stavlja izazov i poziva da na njega odgovorimo. Usred naše oluje poziva nas da se probudimo i pokažemo djelatnu solidarnost i nadu koji mogu dati postojanost, podršku i smisao ovim satima kada se čini da se sve ruši i propada. Gospodin se budi da probudi i oživi našu uskrsnu vjeru. Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovu smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu izliječeni i zagrljeni da nas ništa i nitko ne odijeli od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj nam silno nedostaju drage osobe i susreti, u kojoj doživljavamo nedostatak mnogih stvari, još jednom slušamo navještaj koji nas spašava: on je uskrsnuo i živi uz nas. Gospodin nas sa svoga križa potiče da pronađemo život koji nas očekuje, da pogledamo prema onima koji nas traže, da osnažimo, prepoznamo i potaknemo milost koja prebiva u nama. Ne trnimo stijenj što tek tinja (usp. Iz 42, 3), koji se nikada ne gasi, i pustimo mu da ponovno zapali nadu.

Prigrliti svoj križ znači smoći hrabrosti prigrliti sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na trenutak svoju tjeskobnu težnju prema svemoći i posjedovanjem kako bismo dali prostora kreativnosti koju samo Duh može pobuditi. To znači pronaći hrabrost da se otvore prostori u kojima će se svi moći osjetiti pozvanima i omogući nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti.

U njegovu smo križu spašeni kako bismo prihvatili nadu i omogućili da ona bude ta koja će jačati i podupirati sve moguće mjere i načine koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge. Prigrliti Gospodina kako bismo prigrlili nadu: eto snage vjere koja oslobađa od straha i daje nadu!

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ Draga braćo i sestre, s ovog mjesta, koje govori o Petrovoj stamenoj vjeri, želim vas večeras sve povjeriti Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, koja je zdravlje svoga naroda, zvijezda u olujnome moru. Neka iz ovih kolonada koje grle Rim i svijet siđe na vas Božji blagoslov poput utješnog zagrljaja. Gospodine, blagoslovi svijet, daj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne plašimo, ali naša je vjera slaba i bojimo se. Ali Ti, Gospodine, ne ostavi nas na milost i nemilost oluji. Ponovi još jednom: „Ne bojte se“ (Mt 28, 5). A mi, zajedno s Petrom, „svu svoju brigu povjeravamo Tebi jer Ti se brineš za nas“ (usp. 1 Pt 5, 7),” rekao je Sveti Otac na kraju svoga razmišljanja. (IKA/TU PPB, Foto: Vatican Media)

 

Papa Franjo: Nagovor uz Urbi et Orbi, 27. 3. 2020.

„Uvečer“ (Marko 4,35). Evanđelje koje smo poslušali, počinje ovim riječima. Tjednima se već čini kao da je pala noć. Teške tmine su se zgusnule na našim trgovima, cestama i gradovima: zaposjele su naše živote, ispunile sve zaglušujućom tišinom i očajnom prazninom, koja paralizira sve: osjeća se u zraku, gestama i pogledima. Postali smo prestrašeni i izgubljeni. Kao i učenike u Evanđelju, sve nas je iznenadila neočekivana i bijesna oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, krhki i dezorijentirani, ali istovremeno, važni i potrebni, svi smo pozvani zajedno veslati, i svi smo potrebni međusobne utjehe. Na toj smo lađi svi, poput učenika koji u tjeskobi jednoglasno govore: „Izgubljeni smo“ (r. 38), tako i mi, primjećujemo da ne možemo dalje svatko za sebe, nego samo zajedno.

Lako je prepoznati se u ovoj zgodi. Ali, teško je shvatiti Isusovo ponašanje. Dok su učenici prirodno uzbunjeni i očajni, on stoji na krmi, na dijelu broda koji prvi tone. I što čini? Bez obzira na gužvu, on mirno spava, s povjerenjem u Oca – i to je jedini put u Evanđelju da Isus spava. Kad su ga probudili, nakon što je smirio vjetar i vode, Isus se prijekorno obraća učenicima: „Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“ (r. 40).

Pokušajmo shvatiti. Što je pomanjkanje vjere učenika, u opreci sa Isusovim povjerenjem? Nisu prestali vjerovati u Njega, zato ga zazivaju. Ali, pogledajmo kako ga zazivaju: „Učitelju, zar ne mariš što ginemo?“ (r. 38). Ne mariš: misle da se Isus ne brine za njih, da ne pazi na njih. I među nama, u našim obiteljima, jedan od najbolnijih prijekora je upravo „Nije ti briga za mene?“. Te riječi ranjavaju i uzrokuju oluju u srcu. Tako su možda i Isusa potresle. Jer On, više nego itko drugi, brine za nas. Doista, nakon što su ga jednom zazvali, on spašava svoje beznadne učenike.

Oluja raskrinkava našu ranjivost i otkriva lažne i površne sigurnosti kojima smo gradili svoje planove, projekte, navike i prioritete. Pokazuje nam kako smo zanemarili i zapustili ono što hrani, podržava i daje snagu našem životu i zajednicama. Oluja otkriva nakane „pakiranja“ i zaboravljanja duševne hrane naših naroda, sve pokušaje anestetiziranja prividno „spasonosnim“ navikama, koje nas ne mogu povezati s vlastitim korijenima i prizvati sjećanje na naše stare, te nas ne mogu zaštiti pred nedaćama.

S olujom, pala je krinka stereotipa kojim smo maskirali svoj „ego“ uvijek zabrinuti za vlastitu sliku: otkrivajući onu (blagoslovljena) zajedničku pripadnost kojoj se ne možemo izmaknuti: pripadnost kao braća i sestre.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“. Gospodine, tvoja nas Riječ večeras pogađa, tiče nas se, svih. Na ovom svijetu, kojeg Ti ljubiš više od nas, vratolomno smo napredovali, osjećali se snažnima i sposobnima u svemu. U pohlepi za zaradom, dopustili smo si da nas preuzmu stvari, i omami žurba. Nismo zastali pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred ratovima i svjetskim nepravdama, nismo poslušali krik siromaha i krik naše teško bolesne planete. Nastavili smo bezobzirno, misleći da ćemo uvijek biti zdravi u bolesnom svijetu. Sada, dok smo usred nemirnog mora, preklinjemo te „Probudi se Gospodine!“.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“. Gospodine, zoveš nas, pozivaš na vjeru. To ne znači samo vjerovati da Ti postojiš, već znači doći k Tebi i vjerovati Tebi. U ovoj Korizmi odzvanja tvoj hitni poziv: „Obratite se“, „vratite se meni cijelim srcem“ (Joel 2,12). Pozivaš nas da shvatimo ovo vrijeme kušnje kao vrijeme izbora. Ovo nije vrijeme tvog suda, nego vrijeme naše prosudbe: vrijeme u kojem izabiremo što je vrijedno, a što prolazno, u kojem odvajamo potrebno od nepotrebnog.

To je vrijeme u kojem svoj život ponovno usmjeravamo prema Tebi, Gospodine, i prema drugima. I možemo se ugledati na primjer brojnih suputnika, koji na strah reagiraju darujući svoj život. To je djelatna snaga Duha, koja se prolijeva i oblikuje u hrabrom i velikodušnom sebedarju. To je život Duha, koji može iskupiti, oplemeniti i pokazati kako su naši životi istkani i podržani od običnih ljudi – koje obično zaboravljamo – i koji se ne pojavljuju na naslovnicama, niti na revijalnim programima, nego, bez sumnje pišu odlučujuće događaje naše povijesti: liječnici, medicinske sestre i tehničari, djelatnici u trgovinama, čistači, njegovatelji, prijevoznici, snage reda, volonteri, svećenici, redovnice, i mnogi mnogi drugi, koji su shvatili da se nitko ne spašava sam. Pred patnjom, gdje se mjeri istinska razvijenost naših naroda, otkrivamo i kušamo Isusovu svećeničku molitvu: „da svi budu jedno“ (Ivan 17,21). Ovi ljudi svakog dana gaje strpljenje i nude nadu, pazeći da ne posiju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi, bake, učitelji – pokazuju našoj djeci, malim i svakodnevnim gestama, kako se suočiti i prebroditi krizu, prilagođavajući navike, podižući poglede i potičući molitvu. Koliki mole, prikazuju i zagovaraju za dobro svih. Molitva i tiho služenje: to je naše pobjedničko oružje.

„Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?“. Početak vjere je spoznaja da smo potrebni spasenja. Nismo samodostatni, sami ćemo potonuti. Trebamo Gospodina, kao što su stari moreplovci trebali zvijezde. Pozovimo Isusa u laže naših života. Predajmo mu svoje strahove, kako bi ih ON pobijedio. Kao učenici, iskusit ćemo da s Njim u lađi, nema brodoloma. Jer to je Božja snaga: okrenuti na dobro, sve što nam se događa, i loše stvari. On donosi mir u naše oluje, jer s Bogom život nikada ne umire. Gospodin nam se obraća i usred naše oluje poziva nas da probudimo i aktiviramo solidarnost i nadu, koje mogu dati čvrstoću, podršku i značenje ovim trenucima, u kojima se čini da sve tone. Gospodin se budi, kako bi probudio i oživio našu Uskrsnu vjeru.

Imamo sidro: u njegovu smo križu spašeni. Imamo kormilo: u njegovom smo križu otkupljeni. Imamo nadu: u njegovu smo križu ozdravljeni i zagrljeni, kako nas nitko i ništa ne bi rastavilo od njegove otkupiteljske ljubavi. Usred izolacije u kojoj trpimo zbog nedostatka susreta i osjećaja, kušamo nedostatak mnogih stvari, te još jednom čujemo spasonosni navještaj: On je uskrsnuo i živi pokraj nas.

Gospodin nam se obraća sa svog križa i poziva da iznova pronađemo život koji nas čeka, da pogledamo prema onima koji nas traže, da pojačamo, prepoznamo i potaknemo milost koji nas nastanjuje. Ne trnimo stijenj koji tinja (Izaija 42,3), koji se nikada ne gasi, i dopustimo mu da ponovno zapali nadu. Zagrliti njegov križ znači pronaći hrabrost da zagrlimo sve protivštine sadašnjeg vremena, napuštajući na tren svoju iluziju svemoći i posjedovanja, kako bi dali prostora kreativnosti koju samo Duh može potaknuti. To znači pronaći hrabrost i otvoriti prostor gdje se svi osjećaju pozvanima, te dopustiti nove oblike gostoljubivosti, bratstva i solidarnosti. U njegovom smo križu svi spašeni, kako bi prihvatili nadu i dopustili da ona ojača i podrži sve mjere i sve moguće puteve koji nam mogu pomoći da čuvamo sebe i druge.

Zagrliti Gospodina, kako bi zagrlili nadu: tu je snaga vjere, koja nas oslobađa od straha i daje nadu. „Zašto se bojite? Zar još nemate vjere?“. Draga braćo i sestre, s mjesta koje govori o stjenovitoj Petrovoj vjeri, sve vas povjeravam Gospodinu, po zagovoru Majke Božje, spasa njegova naroda, zvijezde olujnog mora. Iz kolonada koje obgrljuju Rim i svijet, neka Božji Blagoslov na vas siđe, kao utješni zagrljaj. Gospodine, blagoslovi svijet, daruj zdravlje tijelima i utjehu srcima. Tražiš od nas da se ne bojimo. No, naša je vjera slaba, i bojažljivi smo. Ali TI Gospodine, ne ostavljaj nas usred oluje. Reci još jednom „Ne bojte se“ (Matej 28,5). A mi, zajedno s Petrom „svu svoju brigu povjeravamo Tebi, jer Ti se brineš za nas“ (1 Pt 5,7).

Papa Franjo, Urbi et Orbi 27.3.2020. (Izvor: Vatican Media)