OSVRT: Oslobađajuća presuda za župnika iz Vižinade

Donosimo integralni tekst autorice Davorke Smoković glede oslaobađajuće presude za vlč. Alojzija Bafa. Tekst je djelomično objavljen u Glasu Koncila. 

 Županijski sud u Velikoj Gorici svojom presudom od 10. svibnja 2016. pravomoćno je potvrdio oslobađajuću presudu za svećenika Alojzija Bafa iz župe Vižinada (sada u suspenziji zbog ovoga slučaja) u Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Osamdesetčetvorogodišnji svećenik bio je optužen za bludne radnje koje da je počinio na štetu maloljetnih osoba.

Istom presudom, Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je u cijelosti žalbu Općinskoga državnog odvjetništva iz Pule protiv istoznačne prvostupanjske presude Općinskoga suda u Puli. Ovo je samo jedna od mnogobrojnih presuda koje svakodnevno izlaze iz naših sudova, ali je vrlo važna iz više razloga.

U kontekstu ove priče vratimo se malo u kronologiju događaja, a pritom treba imati u vidu da se ništa ne događa slučajno. Svi se sjećamo veličanstvenog i tako dugo iščekivanog trenutka proglašenja blaženim našega mučenika Miroslava Bulešića. Bilo je to u pulskoj Areni 28. rujna 2013., gdje se skupilo mnoštvo Božjega naroda koji je taj sveti čin dočekao kao suha zemlja kišu. Jer zna se što se i kako dogodilo, a osobito se to zna u ovim našim istarskim prostorima i poglavito dok su još živi i najbliža rodbina mučki ubijenoga Blaženika i svjedoci toga strašnog čina. Nikakve dvojbe nema – blaženi je Miro ubijen, i to na užasan način, samo zato što je bio do kraja i po cijenu vlastite smrti odan Bogu, svojoj vjeri, svojoj Katoličkoj Crkvi i svojemu hrvatskom narodu, što je uključivalo i ljubav za sve ljude bez obzira na bilo koju razliku. Blaženi Miro žrtva je jedne ideologije, odnosno njezinih poslušnika, njezinih proizvoda, u krajnosti žrtva samoga i čistoga zla, jer što je to ako nije čisto zlo, a što poriče Boga kao stvoritelja svih stvorova i stvorenja i još više, kao izvora čiste ljubavi prema ljudima, a zato da bi samo postalo božanstvom kojemu će se sve živo klanjati (čudno da na nekom sastanku na najvišem vrhu centrale nisu odlučili i ukinuti sunce npr. ili odrediti da zvijezde imaju sjati velikom vođi isključivo i samo nad njegovom glavom) i za nj živjeti i na kraju izumrijeti?! Bez ikakva pretjerivanja i traženja neprijatelja samo da ga se nađe (jer nažalost ionako ih ima dovoljno) slobodno se može reći da taj veliki događaj za Katoličku Crkvu, ali svakako i za hrvatski narod u cjelini, u srcima i mislima mnogih nije bio dočekan s radošću. Ni u nakanama. To je još jedna priča, potpuno ista, s potpuno istim okruženjem i pozadinom kao i u svezi našega drugog velikog mučenika i blaženika, istovremeno i osobe za sva vremena ugrađene u temelje slobodne i samostalne države Hrvatske – zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca. I još jedna činjenica, nikako manje važna: obojica naših blaženika bili su suvremenici i prijatelji.

No, kakve to veze ima s početkom ovoga teksta? Nikako se ne može uspoređivati i stavljati u istu dimenziju blažene Alojzija i Miroslava sa svećenikom Bafom, jer oni su već uzdignuti na čast oltara i njihova svetost za sav katolički vjernički puk je neupitna, a svećenik Alojzije Baf, koji je do ovoga pravosudnog slučaja obnašao službu u župi Vižinada još putuje ovom zemljom i kao čovjek zasigurno jest grješan kao i svi ljudi, a što smo zapravo i kakvi smo svatko od nas samo je Bogu Svevišnjemu znano i u tom pogledu On je jedini sudac u vijeke vjekova. Ali ima nešto što se nazire kao veza. Dakle, da je blaženi Miroslav proglašen blaženim znalo se i ranije nego što je to objavljeno urbi et orbi svečanom Misom u pulskoj Areni, ali taj svečani čin u kojemu je euharistijom i pjesmom sudjelovalo veliko mnoštvo ljudi i na kojemu je javno, glasno i jasno rečeno tko je žrtva, a tko zločinac – taj čin ipak je nekako trebalo osujetiti, makar barem zaprljati, baciti sjenu. Jer kad god se u društvu događa nešto što te sile zla (uopće nisu tajne ni nevidljive) potisne u drugi plan na način da im makar malo oduzme moć ili pak budu razotkrivene u svom uništavajućem djelovanju ili se pak homogenizira hrvatski narod u svojim kršćanskim osnovama, tada se, ako se nema drugoga oružja, pojavi neka afera ili skandal u Katoličkoj Crkvi. Materijalističke ideologije novac najviše žulja, pa se najprije pokuša s propitivanjem i opetovanim izvlačenjem međudržavnih ugovora sa Svetom Stolicom, pa pitanjem vjeronauka u školama, a kako to ne daje željene rezultate, onda se ide na “djelatne” osobe iz Crkve, tj. svećenike. Ide se na one najniže razine u hijerarhiji i po zvanju i po dnu dna nemoralnosti, ide se na kapilarne grijehe – rekli bi naši istaknuti borci protiv korupcije. A što je to kod svećenika ako nije pohlepa na novac i gramzivost ili nešto u vezi seksualnosti. Što se tiče novca, tu se ne radi o “službenom” novcu, dakle onom koji je određen u nekim proračunskim stavkama i koji je javan pa time i poznat, nego o novcu koji svećenici dobivaju od građana za razne namjene, ali po slobodnoj i neograničenoj volji građana. E, taj bi novac dežurni kritičari htjeli imati pod kontrolom i zatvoriti te slavine iako ga oni sami zasigurno ne daju, niti ih to tko pita. Jednostavno, smeta im samo postojanje onih kojima se daje, i njih i njihove Kuće, odnosno samoga Stvoritelja te Kuće. Kad ni tu ne mogu ništa, onda na red dolazi tema vezana za ljudsku seksualnost u ma kojem obliku. U tom slučaju nešto od toga u javnom kontekstu je neprilično i općepoznato kao protivno unutarnjim pravilima Crkve, no država se u to ne će miješati kao npr. povrjedu celibata s nekom odraslom osobom. To će izazvati javnu sablazan i stvarati dojam licemjernosti, ali ništa opasnijega. Čak će se bolje dočekati ako to bude s osobom istoga spola jer to je “trendy”. No, ima i nešto što je mnogo opasnije, a to je područje djece. Ako dođe do bilo kakve zlouporabe djece i maloljetnika u bilo kojem obliku, a poglavito u seksualnom, naravno da je to za svaku osudu i po crkvenom i po civilnom kaznenom pravu i tu neka se postupa do korijena. Nikomu normalnom ne pada napamet da bi tu išta branio ili odobravao. Ne zna se pravo bi li se to zdravom i razumnom čovjeku trebalo više gaditi ili bi takvoga počinitelja trebalo žaliti kao bolesnu i poremećenu osobu. Kako je takvih pojava zaista i bilo, kud boljega terena za postizanje onog ranije rečenog cilja. No, što ako se takvu priču izmisli iz tko zna kojih razloga, a koliko ljudi toliko i motiva? Npr. iz koristoljublja. Pa se zamisli nekakvu svoticu koju bi se moglo dobiti od “mete”, tj. svećenika koji je bio “pohotni župnik” ili “seksualno nesputan”, a u krajnosti možda i od Crkve kao dobrostojeće majke zaštitnice, jer “iako su vjernici letak poslali biskupiji, nitko nije reagirao”. A i suci i državni odvjetnici prate medije, a i službeni Vatikan sve to podignuo je na višu razinu, pa kad će biti bolji trenutak za bez muke i znoja doći do malo priljeva u kućni proračun. Jer, tko to ne će osuditi? A sva Crkva time će dobiti željeni epitet- kao da je sva nakaradna i izopačena i nemoralna. Nema veze što smo se te neke mračne priče s nekakvim bludnim radnjama „sjetili“ nakon mnogo godina i što smo sve vrijeme slali svoju djecu upravo tom župniku i pritom možda i dobivali kakvu materijalnu pomoć upravo od svećenika i upravo zato što smo bili potrebiti, a možda i lijeni da si zaradimo za kruh, najprije toj svojoj djeci, pa onda i sebi. O tempora, o mores. Sjećamo se kako je išlo optuživanje našega Gospodina Isusa Krista. U nedostatku dokaza za optužbu koja je morala proći, našlo se lažne svjedoke. Neke za položaj, neke za neki dug, neke za dvije škude u džep. Poznato iz naših dana. I čovjek i Bog bješe i osuđen i usmrćen. No, nisu ti svjedoci bili idejni tvorci ni optužbe, ni suđenja, a ni postavljenog cilja – ubiti Boga ubijanjem čovjeka. Oni su u svom ljudskom jadu poslužili samo kao sredstvo i kao takvi otišli u povijest. Oni kojima su poslužili već su ih izbrisali iz svojih „kontakata“. Sve je uvijek isto, i onda na Golgoti i danas. A Katolička Crkva Tijelo je samoga Krista. I njegovo srce. Kurikul je danas vrlo rabljena riječ. Tako je i ovdje bitan kurikul – ono što se od izmišljene afere, a potom i optužbe i osude očekivalo i željelo postići.

Dakle, svečanost proglašenja blaženim Miroslava Bulešića bila je najavljena za 28. rujna 2013., a prvi senzacionalistički tekstovi u medijima u vezi priče oko svećenika Alojzija Bafa počeli su desetak dana ranije. Uopće nije važno tko će biti sredstvo ili sumnjivac. Locirati, razgolititi, oblatiti, osramotiti, poniziti, osuditi, ubiti. Jer što je uništenje nečije časti i dostojanstva, nepovratnog i neoperivog zaprljanja imena i suspenzija od zvanja, poglavito svećeničkoga ako to nije društveno i javno ubojstvo osobe?! Danima se to vrtjelo po medijima i kako to već bude, neki, zna se uvijek i koji, započnu aferaški i tobožnjom željom za zaštitom ugroženih do te mjere da bi neupućeni čitatelj pomislio da su toliko moralni i skrbni za dobro vjernika da su “veći pape od pape”, a drugi onda po naravi stvari nastave s pričom. A gle čuda, ružna priča „nešto u svezi Crkve“ iziđe baš pred proglašenje blaženim Miroslava Bulešića, i to baš iz njegove rodne Istre. Jednim udarcem možda bi se postiglo višestruki učinak – zamutiti ili barem baciti jedan prljavi veo i ozračje na svečanost proglašenja blaženim i prikrivanje ili barem izjednačavanja žrtve i zločinca u njegovoj mučeničkoj smrti, ali tu su stvari nezaustavljive, pa će biti dobro prebaciti se na teren pedofilije, a za to je potrebno osumnjičiti župnika, pa će se „riješiti“ bar jednoga, a podredno možda i njemu nadređene. I onda krene već poznato mjerkanje kao kad su Židovi pitali Isusa što bi on učinio s preljubnicom zatečenom na djelu, On kao onaj koji poznaje zakon, ali govori i o ljubavi i praštanju. Tako je bilo i u ovom našem slučaju. Pošalje se nekakvo anonimno pismo jer naravno da se pravi autor ne će potpisati (lukaviji je od onih koje je potaknu, ispekao je zanat za takve stvari), i to na biskupiju i “istražna” tijela, a prije toga krunski dokument već bude u rukama onih koji će provesti zadatak i kurikul, jer oni su ga, uostalom i stvorili. Već je tako prozirno kako se uvijek odvija isti scenarij, čak i s istim rekvizitima, u ovom slučaju tzv. anonimnim letcima ili pismima, čak i s istim riječima i stilom i iz istog stroja za pisanje. Čudno je kako nemaju čak ni malo mašte pa da nešto promijene. Pa se mjerka biskupa jer on je glava biskupije. Ako se uhvati na tu udicu i javno i zajedno s orkestrom počne osuđivati osumnjičenika, onda – aha, ima tu župnikove krivnje i eto bluda i pedofilije u Crkvi, ako ništa ne poduzme i to njima po volji – onda zataškava, a moguće se postigne i kakva podjela ili sukob unutar Crkve, a to bi bio bingo. Ali biskup ipak nije svatko ni bilo tko pa je i procesno i materijalno postupio mudro, zakonito i poželjno – jedino i samo po zakonu kojemu je podložan. Sine ira et studio.  Represivna tijela nije potrebno mjerkati jer oni se po službenoj dužnosti moraju očitovati, a ako postoji i najmanja sumnja, progon će krenuti, a kako i ne bi kad postoje “super svjedoci”. Tako pošteni i istinoljubivi da okrivljenik na kraju bude oslobođen i kod prvostupanjskoga suda i nakon odbijene žalbe državnoga odvjetnika na tu prvostupanjsku presudu, kod drugostupanjskoga suda. O žalbenom postupanju državnoga odvjetnika dalo bi se napisati posebno razmatranje, odnosno može se postaviti pitanje da li će ili, ako nisu, zbog čega već nisu podnijeli kaznene prijave protiv svjedoka koji su lagali i protiv onih koji su ih na to poticali. A možda je netko tu počinio i kazneno djelo povrede djetetovih prava ili povredu privatnosti djeteta, a i to se goni po službenoj dužnosti. Savjesnom i temeljitom državnom odvjetniku tu bi se zasigurno upalila lampica. I zbog čega troše proračunski novac svih građana ove države na postupak ( žalbeni) za koji je izgledno da nema šanse u uspjeh s obzirom da se kod takvih slučajeva optužba najviše temelji na iskazu oštećenika. Štoviše, stvar je još i gora, pa se okrivljeniku nastavlja agoniju, ponižavanja i oduzimanja građanskih i Crkvenih prava, posredno mu se prouzročuju teške i ugrožavajuće zdravstvene tegobe, a svjedoke koji javno priznaju da su lagali i lažno ga optužili sve kako bi dobili „dva crna i dva bijela“, njih se kao štiti i dalje u uzaludnom žalbenom postupku. A davanje lažnog iskaza u svojstvu svjedoka i poticanje na to kazneno je djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Pa se postavlja pitanje je li državno odvjetništvo, iako stranka per se, ipak i pristrano. Možda je u pitanju to što je okrivljenik čovjek Crkve? U svakom slučaju „sve će to narod pozlatiti“. Naravno, sve to vrijeme i Crkva je posredno II.optuženik.  Dakle, okrivljenik je pravomoćno oslobođen, i to ne zato što nije bilo dokaza za njegovu krivnju. Sjetimo se svjedoka na Isusovu suđenju. Upravo i zato je važna ova pravomoćna presuda. Kakvo god da nam je pravosuđe i koliko god da je ono odgovorno za loše stanje u našem društvu u svakom pogledu, poglavito za svakodnevna i mnogobrojna kršenja ustavnih prava građanima, ipak postoje mala svjetla u tom mračnom tunelu, postoje savjesni i objektivni suci, suci koji sude po pravu, a ne po glasu trgova i tržnica, ne po zovu karijerizma i poltronstva. Jer samo to je važno u pravosudnom dijelu ove priče. A na kraju svega, Bogu hvala, blaženi Miroslav Bulešić na časti je oltara i ništa, baš ništa nije osujetilo taj sveti čin. Isto je i s našim  blaženim Alojzijem. Nalogodavci i izvršitelji njihove smrti poznati su. Jesu li kazneno gonjeni, jesu li osuđeni? Eto, više nam nije komunizam ni jednopartijski sustav na vlasti, a rekli smo da smo slobodni, da smo preuzeli svoju sudbinu u svoje ruke, pa imamo i svoje pravosuđe. Župnik Baf pravomoćno je oslobođen, ali nakon suđenja, blaćenja i svega što to podrazumijeva. U kontekstu sve ove priče uopće nije važno je li to on ili netko drugi. Važno je da je svećenik Katoličke Crkve, da je suvremenik blaženoga Miroslava, da je iz iste biskupije kojoj je pripadao i Blaženik i da je priča započela uoči svečanoga proglašenja blaženim Miroslava Bulešića. Dobro, doslovno i fizički ubijen nije, niti je otrovan niti mu je prerezan grkljan. Ali, hoće li svi oni koji su sudjelovali u stvaranju te ružne priče u kojoj je i fizički ugrožen njegov život, u kojoj je ipak bačeno blato i na cijelu Katoličku Crkvu, hoće li ti odgovarati? Jer davanje lažnoga svjedočkog iskaza i poticanje na to – kazneno je djelo. A ubiti nekome ime i čast, dostojanstvo i zvanje, to nema cijenu. Dobro da nema, unatoč svemu. Hoće li i kako svi oni koji su bacali kamenje na svećenika, razapinjali ga mjesecima kroz medije i pozivali na linč, pisac toga anonimnog pisma, pa time posredno i na Crkvu, hoće li i kako povući to što su učinili? Odgovor znamo, a igra je razotkrivena. Koliko god da su početno likovali u svom mračnom transu, danas u sebi škrguću zubima i svjesni su svog neuspjeha. Tamo gdje su psi lizali Nabotovu krv, tamo će lizati i Ahabovu. Bogu hvala i na svemu tomu, valja reći. Varaju se ako misle da će time naškoditi Crkvi, naprotiv, samo će ju ojačati i učiniti još boljom. Što se tiče naroda, Crkva je uz svoj narod, a nju ni vrata paklena nadvladati neće. Hrvatski narod opstao je zahvaljujući svojoj vjeri i svojoj Crkvi. Dok god u njemu bude sloge i vjere, ni za nj opasnosti nema.

Autor: Davorka Smoković