OSVRT NA KNJIGU „CRKVE I CRKVICE SUTLOVREŠTINE I OKOLICE“ SVEĆENIKA JOSIPA KALČIĆA
U Porečkoj i Pulskoj biskupiji postoji više od 550 crkava koje su u funkciji. Sve zajedno, postoji preko 700 građevina koje se koriste za potrebe ovdašnje partikularne Crkve. Povrh toga u pisanim povijesnim izvorima, u mjesnim predajama ili temeljem ostataka može se ući u trag još 800-tinjak crkava i crkvica koje su zarušene, porušene ili nepostojeće, i čija su povijest, lokacije, titulari i dr. razmjerno nepoznati. Stoga nas je jako obradovalo kada smo u ruke dobili lijepo ukoričenu knjigu „Crkve i crkvice Sutlovreštine i okolice“ koju je napisao Josip Kalčić, svećenik, dugogodišnji župnik Svetog Lovreča (Pazenatičkoga) i Gradine. Obradovalo nas je što je velečasni Kalčić, sada svećenik u miru, uspio sabrati svoja iskustva, opažanja i saznanja o crkvama i crkvicama Sutlovreštine i okolice te ih nesebično ovom knjigom podijeliti. Taj je njegov čin nemjerljivo važan jer je velečasni Kalčić dokumentirao i opisao sve poznate mu crkvice u tom kraju, posebno one nepostojeće (na koje su sjećanja odavno već umnogome izblijedjela). Predanim, ustrajnim i često mukotrpnim, gotovo sizifovskim radom na teško čitljivim biskupskim vizitacijskim spisima (čemu sam osobno posvjedočio u domu Betanija u Puli), ostavio nam je u naslijeđe pouzdano razriješenu crkvenu topografiju Sutlovreštine i okolice. Zbog toga ovu knjigu smatramo jednim od najvažnijih postignuća i izvornih djela iz područja crkvene arhitekture i umjetnosti u Istri u zadnjih podosta godina. Za istraživača ono je dodatno važno jer na jednoj mikrorazini omeđenoj granicama župa Sveti Lovreč i Gradina donosi neponovljive i unikatne podatke koje može zapisati samo osoba poput dugogodišnjega svećenika i ovdašnjega župnika, nadasve intelektualac koji dobro poznaje kraj, vjerske tradicije, predaje i njihovu ukorijenjenost u narodu, ali i koji je dugo s ovdašnjim narodom dijelio svakodnevicu. Identifikacija svake crkve provedena je optimalno, i tekstom i fotografijom lokacije na kojoj je precizno grafičkom oznakom naznačeno točno mjesto gdje jest ili je nekoć bilo mjesto kakve crkve. Knjizi je priložena i karta s preciznim ubikacijama svih crkava i crkvica, a povrh toga u njezinu sadržaju čitatelj će pronaći i osvrte na povijest Svetog Lovreča te čitava ovdašnjega kraja, na njegove tradicije, kuriozitete, ali uvijek s naglaskom na vjerskom i crkvenom životu.
Ne samo to što na koricama uz autorovo ime piše „svećenik“, nego čitav tekst otkriva autora koji je predani vjernik katolik. Josip Kalčić ne shvaća crkve i crkvice samo kao građevine (tj. kao četiri zida nadsvođena krovištem), ili one porušene tek kao hrpe kamenja, ili kao puke lokacije vrijedne historijskog spomena, ili kao spomenike kulture koji bi sami sebi bili svrhom (kako se to danas (pre)često i sasvim pogrešno čini), nego kao mjesta duhovnosti i pobožnosti, kao znamenja duboke vjere i kršćanske (katoličke) simbolike. Autorov poticaj za opisivanje tih mjesta jest njihova važnost za izgradnju onoga metafizičkoga u ovdašnjoj zajednici, a što snažno i nedjeljivo ponire u kršćanstvo te izgrađuje identitet Sutlovreštine i njezine okolice. Zato je velečasni Kalčić uz svaki opis crkve i njezine lokacije imao potrebu pridodati opis njezina titulara, značenje njegova imena, protumačiti njegov blagdan, pokazati gdje se još taj svetac proslavlja u našoj biskupiji, naznačiti čime nas je taj svetac zadužio, zatim pozvati se na tekstove Svetoga pisma itd. To velečasni Kalčić čini jednostavno, ali duboko – pregnantno, ali znakovito. Progovarajući o crkvama i crkvicama, manirom svojstvenom samo razboritu i iskusnu čovjeku, velečasni Kalčić govori da su baš tu Bog i ljudi okupljeni u njegovu zajednicu – tj. da je tu vjera i da su te crkve i crkvice znamen vjere. I to je jedino važno! I to je smisao ove knjige! I zato je ova knjiga toliko vrijedna i vrednija od drugih!
Na stražnjoj korici, pri kraju autobiografije, autor je naveo da sada u miru dane provodi u svećeničkim aktivnostima, u čitanju, istraživanju i u pisanju. Sada kada se radujemo ovoj knjizi i sa znatiželjom je prelistavamo, još više postajemo svjesni razboritosti i znanja svećenika u miru, u ovoj prilici na poseban način velečasnoga Josipa Kalčića. Na kraju, čvrsto se hvatajući za te posljednje retke njegove autobiografije, možemo samo poručiti da bi nas obradovala još pokoja studija poput ove koju bi nam ostavio u naslijeđe. Puni zahvalnosti te zadovoljstva pogled usmjerujemo k Providnosti i svećeniku Josipu Kalčiću.
Ivan Milotić