„Ostanite duša naše mjesne Crkve!“
U nedjelju, 21. srpnja, žitelji mjesta Motovunski Novaki u Pazinskom dekanatu proslavili su svoju zaštitnicu sv. Marinu. To je jedina župa u Republici Hrvatskoj koja slavi sv. Marinu kao svoju zaštitnicu.
Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Ilija Jakovljević, vicepostulator u kauzi za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića uz koncelebraciju p. Joba Mikolića, sina te župe. P. Job se je toga dana ujedno spomenuo 53. obljetnice svoje mlade mise.
Sveta Marina djevica živjela je u 8. stoljeću. Prihvaćena je u samostan kao muško dijete, i kada je optužena za očinstvo, prihvatila je nepravdu, živjela je isposnički, i odgajala dijete. Tek nakon njezine smrti, u 25. godini života, saznaje se istina, i narod ju počinje častiti kao sveticu. Ona nam životnim primjerom poručuje da i kada nas snađu velike nepravde ne trebamo nikada odustati od vjere i življenja po Isusovom nauku, rekao je propovjednik na početku mise.
Župnik, vlč. Rudi Koraca, inače vrsni glazbenik i skladatelj, je tijekom svečane mise svirao orgulje, te koordinirao župnim zborom, koji je slijedom njegova zalaganja, u nekoliko godina višestruko povećao broj članova i dosegao zavidnu glazbenu kvalitetu.
Na početku homilije, uz čestitke župljanima na slavlju nebeske zaštitnice, predvoditelj je istaknuo kako su srpanjski sveci: sv. Benedikt, Gospa Karmelska, sv. Marina, sv. Ilija, sv. Jakov i mnogi drugi pravo su duhovno osvježenje u ovim vrućim danima. Osvrnuo se potom na dnevno evanđelje, na zapis kako Isus ulazi u jedno selo. Selo je u Bibliji simbol zatvorenosti, otpora svemu novome, neprihvaćanje i neshvaćanje Isusove poruke, mjesto navezano na tradiciju, običaje, prošlost. U selu važi slogan: „Zašto nešto mijenjati? Uvijek je tako bilo!“. Često je tako i kada dođe novi župnik, „Gospodine to je tako od uvijek, ne mijenjati!“ Ovo selo koje evanđelje spominje, nema imena, a to znači da predstavlja mentalitet navezan na prošlost koji na novost, promjenu, gleda sa sumnjom, pojasnio je propovjednik. Ovo selo, Novaki, ima svoje ime i znamo da ono nije zatvoreno za Isusa, već stoljećima sluša Isusa, „sjeda do Isusovih nogu“, ambona, da sluša njegovu riječ, a onda „sjeda s Isusom za stol“ – oltar – da slavi euharistiju. I danas je Isus došao u našu župu na dvostruki način: najprije kroz svoju riječ ali i kroz lik sv. Marine. Svi mi dobro poznajemo njezin životopis, ali to nije dovoljno. Isus od nas traži nešto više, jer mi nismo bezimeno selo koje se odupire Isusovu nauku. Ovo mjesto je stoljećima dragi dom Isusu.
Čitamo u evanđelju: „Žena neka, imenom Marta“ – njezino ime znači „gospođa, gospodarica kuće – „primi ga u kuću.“, nastavio je vlč. Jakovljević. Ona Isusu želi dobrodošlicu u njezin dom. Naša crkva je posvećena sv. Marini i ona poput Marte iz evanđelja rado prima Isusa u svoj dom. Otvara vrata ne samo Isusu i njegovim službenicima, nego svima. Sv. Marina nas dovodi do Isusa, da i mi kao Marija iz današnjeg evanđelja slušamo Isusa, čujemo njegovu riječ. Marija je prekršila židovski običaj kad je sjela do Isusovih nogu. Ona je trebala, prema zakonu tradicije, pomagati u posluživanju, a i sjesti do učiteljevih nogu bilo je primjereno samo za muškarce. Sjesti do nečiji nogu znači priznati ga učiteljem, pojasnio je propovjednik. Tako je i sv. Pavao sjedio do Gamalijelovih nogu.
Sv. Marina, kad je bila izbačena iz samostana, u kojem su svi mislili da je ona muškarac i da je otac djeteta, jedino što joj je preostalo bilo je sjesti, kleknuti pred Isusa i moliti. Vidimo kako ona nije bila oslobođena patnje, bole, ljudske nepravde, ponižavanja; pa čak i od svojih crkvenih poglavara. Njihova nepravda, nedostatak ljubavi i milosrđa, nju je još bliže dovelo do Gospodina da živi od Božje pravednosti, blizine, ljubavi i milosrđa. Njezin život je obilježen ljudskom nepravdom ali zato ona nije postala nepravedna.
Kaže legenda da je priznala grijeh koji nije počinila i zbog toga biva izbačen(a) iz samostana. Ona nije odbacila dijete, već ga je prihvatila i odgajala. Međutim, oni koji su je poznavali, njezina subraća, nisu joj okrenuli leđa, nego su vjerovali u njezinu nevinost. Na kraju će crkveni poglavar uočiti svoju nepravdu i Marinu vratiti u samostan i moliti je za oprost. Koliko mi znamo priznati pogrešku i moliti za oprost. Kad je umrla, prvo čudo koje je učinila, ozdravila je dječakovu majku.
Po zagovoru sv. Marine Gospodin je ozdravio mnoge duše vjernika u ovoj župi, nastavio je vlč. Jakovljević. Molimo i mi danas da Gospodin ozdravi i naše duše kako bi mogli sjesti do Isusovih nogu i slušati njegovu riječ. Današnji tempo života, obveze i okruženje, pomalo nas čini zatvorenima kao Martu, da se previše držimo tradicije i poslom. „A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem.“ Marta ne samo do poslužuje nego i prigovara Isusu zašto Marija ne čini ono što treba činiti, njoj pomoći. „Marta pristupi i reče: Gospodine, zar ne mariš“. Marta ne prihvaća što joj Marija ne pomaže, ne prihvaća što je prekršila tradiciju, ne prihvaća što je preuzela ulogu kuće domaćina, te traži da je Isus vrati na mjesto kojoj joj pripada. Razmišljajući nad ovim tekstovima nekako vidim nas vjernike poput Marte. Opterećeni smo poslom i sve nam se vrti oko posla. Nemamo vremena za obitelj, prijatelje, a da ne govorim za molitvu i svoju župnu zajednicu. Postali smo robovi posla, a izgubili smo osjećaj za zajedništvo. Molimo danas Gospodina da i mi možemo sjesti do Isusovih nogu u slušati ga. Da možemo sjesti do nogu svoje obitelji, roditelja, djece, bračnog druga i čuti ga. Ne čujemo jedni druge, već zujimo jedni kraj drugi. Dragi roditelji, vaša vas djeca žele čuti; ali žele i da vi njih čujete. Mobitel ne može zamijeniti blizinu, sjesti do nogu-do bližnjeg i pogledati ga i čuti. Naš bližnji ne govori samo riječju, nego i očima, svojim tijelom. Ponašajmo se tako da i mi čujemo Isusove riječi: „Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.“
„Ova župa je stoljećima znala izabrati onaj bolji dio koji joj se neće oduzeti: vjeru, poštenje, ljubav prema čovjeku i otvorenost prema životu. Ova župa, kao i župe naše središnje Istre bila je duhovno srce naše biskupije. Ostanite duša naše mjesne Crkve, ostanite duhovno srce naše Biskupije. Nemojte se ugledati ni na Fažanu, ni na Poreč ni na Umag, nego čuvajte ono što jeste, najveća svetinja naše biskupije, jer tu je živa vjera, tu još ima života, tu još ima ljudi, tu još se ljudi znaju međusobno družiti i vidjeti. Nemojte imitirati druge krajeve naše biskupije, nego budite duhovno srce. Ova je župa kroz stoljeća dala toliko revnih svećenika, danas se pater Job spominje svoje 53. obljetnice mlade mise u ovoj župi. Znamo koliko su ovdje pred ovim oltarom svete Marine molili. Neka Vam na vašem putu duhovnog rasta budu duhovni zagovornici sv. Marina i naš blaženi Miroslav Bulešić koji je rado u ovu crkvu navraćao, ovdje molio i uz svećenika Ivana Pavića i svog prijatelja Vlatka Lakošeljca sazrijevao u duhovnom pozivu. Tako neka i dalje raste ova župa, Novaki, Novaki, izabrali ste bolji dio!“, zaključio je vlč. Jakovljević.
Nakon mise druženje je nastavljeno na trgu pored crkve uz prigodno osvježenje i okrjepu.
O Svetoj marini djevici
Sveta Marina rođena je 714. ili 715. godine u siromašnoj, vrlo religioznoj obitelji u Bitiniji, jednoj od regija Male Azije, na području današnje Turske. Marina u dobi od deset godina ostaje bez majke, a otac se nakon smrti žene želi povući u samostan. Marina ostaje s rođacima, no nakon nekoliko godina otac je vodi sa sobom u samostan predstavljajući je kao sina. S 14 godina dobiva tako ime fra Marin. Nakon pet godina otac umire. Fra Marin, putujući sa subraćom, u jednom svratištu biva optužen da je dijete koje je gostioničareva kći začela u vrijeme kada su oni bili ondje njegovo, a u biti je bilo plod djevojčine veze s nekim vojnikom. Fra Marin priznaje grijeh koji nije počinio, biva izbačen iz samostana, nastanjuje se u obližnjoj špilji, preživljava od milostinje, a nedugo zatim mu djevojka donosi to i dijete, nazvano Felix. Naposljetku, na nagovor subraće redovnika, koji nikada nisu povjerovali u optužbe, poglavar prima fra Marina natrag u samostan, s djetetom. No, uslijed teškoga života fra Marin, odnosno Marina, umire u 8. veljače 740. godine. Otkriće, prije ukopa, da je riječ o ženi, sve je zaprepastila. Tada su shvatili tešku klevetu koja je Marinu učinila žrtvom i divili se njezinoj pokornosti. Predaja kaže da se poglavar, kajući se, bacio na koljena ljubeći stopala svetice. Tijelo svetice bilo je izloženo nekoliko dana zbog mnoštva koje se je od nje željelo oprostiti. Prvo čudo koje joj se pripisuje bilo je ozdravljenje Felixove majke od opsjednutosti. Tijelo je prvo pokopano u matičnom samostanu, a kasnije je više puta premještano u razne gradove. Danas se čuva u crkvi Santa Maria Formosa u Veneciji. Prema Rimskom martirologiju sv. Marina se slavi 18. lipnja, a 17. srpnja se obilježava obljetnica prijenosa njezinih relikvija iz Carigrada u Veneciju, koji je prema nekim izvorima bio 1228. ili 1231. godine. Slavi se najviše u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj, a u Hrvatskoj jedina njoj posvećena župa je upravo u Motovunskim Novakima. Ondje, desni manji kip na glavnom oltaru prikazuje sv. Marinu u crnom redovničkom habitu, sa knjigom i križem u ruci, a za skute joj se drži dijete, maleni Felix. Župa je osnovana 1550. godine. Poznato je da su crkveni poglavari u novijoj povijesti predlagali da se promijeni naslovnik župe, te da se uzme nekog suvremenog sveca ili blaženika, no Novaćani su se tome usprotivili želeći zadržati sv. Marinu. (G. Krizman)
