Oni ostaviše sve i pođoše za njim. Lk 5, 1-11

Komentar evanđelja pete nedjelje kroz godinu napisao je fra Leopold Mičić.  

Oni ostaviše sve i pođoše za njim. Lk 5, 1-11

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ je Gospodnja.

     Božji poziv čovjeku je nezasluženi dar Njegove inicijativne ljubavi koja želi ispuniti svetište ljudskoga života. Ljubav uvijek inicira ljubav. Tri put Sveti se objavljuje grešnome čovjeku kao Onaj koji se oslanja na čovjeka. Bog dolazi u susret čovjeku, bilo u svetištu, bilo na putu za Damask, bilo na obali Genezaretskoga jezera. Bog je taj koji bira vrijeme, mjesto i ljude. Njegovi kriteriji nisu naši, Njegova milost nije nikada uzaludna. Milošću Božjom jesmo što jesmo. On je učinio prvi iskorak. Gospodin Isus Krist Božji je iskorak čovjeku.

     U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Narod je „oko“ Isusa, narod osjeća da mu je tu središte, ishodište, od Boga smo, nismo sami od sebe, zato i imamo toliku nostalgiju za Božjom riječju. Isus privlači. Narod je žedan Boga i Njegove riječi. Isus se iz Nazareta spustio do Genezaretskoga jezera, ime jezera krije u sebi ime Njegova grada Nazareta. Genezaret – vrt nazaretski. Narod se gura da čuje Riječ. Riječ je tu, stoji na obali u potrazi za slušateljem i vršiteljem Riječi. Tko će nam poći?

    Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže.

Narod se gura i sluša, Isus se isto tako „gura“ da uđe u jedan život, a po tom životu i u druge živote. Isus opaža detalje, ništa mu nije nebitno, vidi dvije lađe, vidi ribare van njih, ispiru mreže. Niti Ga ne slušaju, narod se gura oko njega, ribari ne, oni ispiru mreže, imali su tešku noć, sigurno im nije do slušanja nikoga. Isus stoji na obali, lađe stoje prazne uz obalu.

    Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo. Isus je domišljat, zna kako privući pažnju onoga koga traži. Ulazi u lađu, ta lađa ima vlasnika i On to zna, zna mu i ime: Šimun – Bog uslišava. Isus – Bog spašava je „kulturan“, ljude uči Božanskoj kulturi, „zamoli Šimuna“, Bog moli čovjeka, erotesen, ne zapovijeda, dolazi mu blagom riječi, nenametljivo.  Isusu je Bog Učitelj „čoVječnosti“. Bog prilazi čovjeku tako da ga ne uplaši, uči nas kakvu vrstu riječi koristiti u teškim trenutcima ljudskoga razočaranja. Blage riječi, Bog nas uči pitati molitvom, biti blag. Blagost je vrlina jakih i snažnih ljudi. Isus „moli“ malu molbu da bi učinio veliku uslugu. Božja molba i usluga su neproporcionalne. Bog dolazi čovjeku malim koracima, traži od nas malo da bi nam dao Sve. „Otisni“ – epanagagein, udalji se samo malo od svoje lažne sigurnosti, dopusti u svome životu udaljenosti koje više ne kontroliraš ti već tvoj Bog. Ne boj se Božjega razmaka između tebe i ljudi, između tebe i sebe, između tebe i tvoga „kraja“ tes ges – zemlja, obala.  Zapravo riječ je o razmaku između tvoga mora, koje više ne kontroliraš ti već Bog i tvoje zemlje koja ti ionako ne pripada. Vjerujem li Bogu bar „malo“ da se otisnem od samoga sebe? Ili sam čvrsto vezan za svoju zemlju, za svoju obalu?

     Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Isus dovršava pouku, kao da je htio da ga jedan čovjek iz mnoštva prvo upozna po Njegovoj riječi. Uhvatio se Šimuna i ne pušta ga, svoje oči je položio ne samo na njegovu lađu već na Šimunovo srce. Isus je sjedio i poučavao riječima, sad će gestama. Ljudi pamte riječi, ali geste upijaju. Petar će biti pobijeđen gestom, riječ je pripravila srce, gesta će ga osvojiti. „Izvezi na pučinu“, nije gotovo Šimune, tamo gdje se nama čini da je gotovo za Boga tek počinje. Ponovno glagol epanage – izvesti, izvezina batos – pučinu, dubinu, i baci „tek oprane“ mreže ponovno u jezero. Čovjek da bi ostao normalan mora ući u „Božju ludost“. Bog me izvodi iz „pličine“ na pučinu. Iz pličine shvaćanja mojega života u svoje Dubine. Bez Božjih dubina i širina nema čovjeka. Bez Božje „ludosti“ nema razumna čovjeka.

    Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Šimun prepričava svoju prošlu noć, prepričava svoj umor. Praznina njegovih mreža je uvjet da sad postanu pune, njegova ograničena čovječnost je prilika za Isusovo božanstvo. Bog se objavljuje u našim prazninama. Da su kojim slučajem te noći Šimunove mreže bile pune, Isus ne bi imao gdje ući, sjesti, poučavati, da je Šimun imao pune lađe ne bi imao vremena za čuti Isusa i Šimun nikad ne bi postao Petar. Šimun je iskusan ribar, zna da se mreže bacaju samo noću kad ih riba ne vidi, ali njegovo srce naslućuje da je „naslućeno“, njegovo srce je dodirnuto Riječju, a sad će postati dodirnuto i gestom. „Na tvoju riječ bacit ću mreže“, Šimun postaje Petar, polako ulazi u logiku Božje Riječi. Paradoks je uvjet za Istinu. Šimun je našao epistata – Učitelja, nije obični učitelj već je Autoritet. Teško ribar sluša nekoga tko nije ribar. Šimunovo neiskustvo uvest će ga u iskustvo Boga, iskustvo žive Riječi bit će presudno za obraćenje jednoga ribara, ovo je dan kad ribar postaje riba.

    Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.Učiniše baš tako, ne drukčije. Šimun ne kalkulira, daje ono što ima, umornu noć, prazne mreže, trud i srce koje naslućuje Gospodina. Šimun maše drugovima na drugoj lađi, nije ljubomoran, nije zaražen invidiom clericalis, bar ne za sad,  nije škrt, traži pomoć, u svoje iskustvo žive Riječi uvodi i druge, ne navezuje već povezuje ljude, ne čuva ljubomorno Isusa samo za sebe. Šimun treba pomoć, ljudi trebaju ljude, a između njih treba biti Bog. Obje lađe su pune. Bog daje bez mjere. Bog se ne ograničava u ljubavi prema čovjeku, kao što se čovjek ograničava u ljubavi prema Bogu.

   Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Šimun Petar je čuo, sad i vidi. Postaje svjestan Gospodina i samo tako postaje svjestan i sebe. Put do nas vodi kroz Njega. Šimun Petar pada, i on je kao Izaija „čovjek nečistih usana“, i on je kao i Pavao „nedonošče, nedostojan zvati se apostolom“, ali Bog ima drukčije kriterije od nas ljudi. „Njegovom milošću jesam što jesam“, „Evo usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten“. Bog dotiče čovjeka, i samo dotaknuti dotiču druge. Petar je „pao do nogu Isusovih“. Prosepesen tois gonasin, pao je do Njegovih koljena, onih istih koljena koja će „padati“ da Petar ne padne u napast, ona koljena koja će moliti za toga Šimuna Petra kad ga Sotona prorešeta kako bi „došao k sebi i učvrstio braću“. Isus je došao k njemu kako bi on mogao doći k sebi. Petar pada govoreći, njegova gesta otkriva njegove riječi. Šimun moli za udaljenost, vjeruje se grešnim, ali u Riječi Kurie – Gospodine, Bog je ispuno udaljenost između sebe i čovjeka, ispunio ju je samim sobom, ispunio ju je svojim milosrđem. Tek kad čovjek prizna Boga, priznao je i samoga sebe. Bez Boga čovjek niječe i samoga sebe. Gdje se čovjek ponizno prizna amartolos – grešnikom, Bog se neočekivano objavljuje kao Kurie – Gospodin koji ne osuđuje već spasava.

   Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Znao je Šimun da u jezeru ima riba, ali baš da ih toliko ima e to nije znao. Šimun je fobou – preplašen, isto tako bit će preplašen na brdu preobraženja i na brdu Kalvarije. Teofanija izaziva strah kod čovjeka, spoznaja tolike neograničene Ljubavi plaši naše granice.

   Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim. Bog ne želi preplašena čovjeka, čovjeka zatvorena i savijena „do nogu“. Bog želi slobodna čovjeka, čovjeka po Bogu. Bog nije došao prelomiti čovjeka, već spasiti čovjeka. Grijeh prelama čovjeka, Bog ga zacjeljuje. Apo tou nun – odsada, ključan trenutak je susret naše ispovjeđene grešnosti i iskazanoga Božjega milosrđa. Gdje je čovjek zakazao tamo se Bog iskazao. „Odsada ćeš loviti ljude“, „odsad“ je prelomni milosni trenutak kad čovjek spoznaje da Bog ne krade čovjeku njegove darove i zanimanje već ih oplemenjuje i obogaćuje, ribar postaje ribar ljudi, ribar riba postaje čovjek Čovjeku. „Bog dolazi čovjeku po čovjeku, a čovjek dolazi čovjeku po Bogu.“ (papa Benedikt XVI).  Loviti ljude – zogron, lovit ćeš žive, izvlačiti život iz ne života, izvlačiti još žive iz njihove smrti. Uhvaćeni sad hvata. Samo Uskrsnuli uskrisava druge. Isus širi svoje poslanje preko ljudi. Isus sprema za Petra prave „bokune ribe“. Već sad Isus vidi Kornelija, a za doći do Kornelija treba mu Petar. Trebaju mu njegove mreže života, Riječ Božja prava.

    Šimunovi drugovi izvlače pune lađe na kopno, sve ostavljaju jer su našli Sve, ne idu bilo gdje, niti u bilo kojem pravcu, oni idu za Njim, ne za nekom idejom, nekim hirom, već za Osobom Isusa Krista. Ići za Učiteljem i Gospodinom to je hod trajnoga obraćenja, hod spoznaje kao što smo i spoznati.

     Koga da pošaljem, tko će nam poći? Evo me, mene pošalji. Ne boj se, odsada ćeš loviti ljude. Samo „Dotaknuti“ dotiču, samo ulovljeni love. Bog ima „lude kriterije“, ali bez Njegove ludosti nema ni nas normalnih.