U Jastrebarskom održan znanstveni skup o biskupu Dragutinu Nežiću

Župa svetog Nikole biskupa Jastrebarsko u suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Jastrebarskom organizirala je u subotu 2. prosinca 2017. u župnom Pastoralnom centru znanstveni skup “Biskup Dragutin Nežić – zaslužni sin jaskanskoga kraja u Zagrebu i Istri”.

Skupu su, između ostalih, nazočili i umirovljeni porečki i pulski biskup Ivan Milovan, izaslanik zagrebačkog nadbiskupa, moderator Nadbiskupskoga duhovnog stola preč. Tomislav Subotičanec, rektor Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa mr. preč. Anđelko Košćak, ravnatelj Ustanove za uzdržavanje klera i drugih crkvenih službenika preč. Ivica Budinšćak, jaskanski gradonačelnik Zvonimir Novosel te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Jastrebarskom Klementina Škrabe.

Pozdravljajući okupljene, župnik jaskanske župe i dekan Jaskanskog dekanata vlč. Stjepan Rožanković podsjetio je kako je jaskanski kraj dao dvojicu kardinala bl. Alojzija Stepinca i sl. Božjega Franju Kuharića, ohridskog nadbiskupa Rafaela Levakovića, trojicu zagrebačkih biskupa Benedikta Vinkovića, Petra Petretića i Martina Borkovića, porečko-pulskog biskupa Dragutina Nežića, vojnog ordinarija Jurja Jezerinca, varaždinskog biskupa Josipa Mrzljaka, naslovnog skradinskog biskupa Mihaela Matkovića te druge brojne svećenike i redovnice.

“Neka ovo okupljanje bude svijetli spomen i častan podsjetnik, ali i izraz želje nas ovdje okupljenih za dubljim upoznavanjem života i djela biskupa Nežića. U vremenu koje je pred nama neka naši duhovni velikani predstavljaju živu nadu i pouzdan orijentir”, rekao je preč. Tomislav Subotičanec prenoseći pozdrave i čestitke kardinala za inicijativu organiziranja skupa. Uz to je dodao: “O našim duhovnim velikanima iz prošlosti ne govorimo danas kako bismo s njihovih imena i djela samo maknuli prašinu, već kako bi nas plamen njihova rada i djelovanja grijao i dalje.”

U ime grada Jastrebarskog okupljene je pozdravio gradonačelnik Zvonimir Novosel, a član predsjedništva jaskanskog ogranka Matice hrvatske, književnik i dramatičar Nino Škrabe istaknuo je kako je Ogranak Matice hrvatske u Jastrebarsko obnovljen prije sedam godina, a jedan od zadataka mu je povezivanje kulture s prosvjetom i Crkvom. Na tom tragu izdano je više vrijednih knjiga i župnih monografija, a postavljena je i spomen-ploča crkvenom velikanu Stjepanu Bakšiću. “Dragutin Nežić nam predstoji kao veliki zadatak,” rekao je te izrazio nadu da će se objaviti zbornik radova i tiskati reprint knjižice koju je Nežić napisao 1939. povodom Euharistijskog kongresa u Jastrebarskom.

U predavanju “Korijeni i baština jaskanskoga kraja u životu biskupa Dragutina Nežića” mr. preč. Anđelko Košćak skupio je vrijedne podatke iz ranog života biskupa Nežića, koji je rođen i kršten 28. siječnja 1908. u Donjoj Reki u obitelji Mirka i Elizabete, r. Kokot. Predavač je kratko oslikao crkvene i društvene prilike toga vremena, s brojčanim podacima o stanovništvu po vjeroispovijesti kotara Jastrebarsko. Podsjetio je kako su u to vrijeme obitelji živjele u zadrugama, a zadruga obitelji Nežić koja je imala sedam obitelji, bila je potkraj 19. stoljeća članica Gospodarske podružnice, što govori o naprednoj zadruzi, posebno kad je u pitanju poljodjelstvo, stočarstvo i vinogradarstvo. Govoreći o njegovoj obitelji, istaknuo je kako je od sedmero djece, njih petero umrlo u ranoj dobi. Dragutin je pučku školu pohađao u Jastrebarskom (1914-1918), a kao dječak proživio je obiteljsku tragediju, jer su mu kad je imao samo osam godina u mjesec dana preminuli i majka i otac. Za svećeničko zvanje odlučio se 1926, kao bogoslov bio je vrlo aktivan, a osobito u zboru Vijenac i Marijinoj kongregaciji, a držao je i predavanja. Za svećenika je zaređen 7. rujna 1930. u zagrebačkoj katedrali, a mladu misu slavio je u Jastrebarskom 14. rujna iste godine.

“Zagrebačko razdoblje svećenika Zagrebačke nadbiskupije dr. Dragutina Nežića (1930-1947)” naslov je predavanja koje je održao prof. dr. mons. Stjepan Baloban. “Mons. Dragutin Nežić spada u one sinove jaskanskoga kraja koji su svojim životom i radom značajno obilježili vrijeme u kojem su živjeli, a praktički su nepoznati u svojem kraju i u svojoj biskupiji. Biskup Nežić poznat je i cijenjen u Istri jer je u posebno teškim vremenima poslije II. svjetskog rata hrabro i mudro vodio istarsku Crkvu između svih poteškoća. U Istru je otišao 1947. kao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, u kojoj je do tada obnašao iznimno važne crkvene funkcije, no to razdoblje gotovo je nepoznato.” rekao je mons. Baloban. U osvrtu na razdoblje od ređenja do odlaska u Istru, mons. Baloban spomenuo je dvogodišnju službu kapelana u Požegi, a potom odlazak na poslijediplomski studij u Rim (1932-1935). Po povratku u Zagreb postaje nadbiskupski ceremonijar i pratitelj zagrebačkih nadbiskupa Antuna Bauera i Alojzija Stepinca, te bilježnik Nadbiskupskoga ženidbenog suda. “Za njegov budući rad u Istri valja naglasiti da je svećenik Nežić prateći posebno nadbiskupa Alojzija Stepinca stjecao iskustvo koje će mu biti iznimno važno u njegovu kasnijem djelovanju.” Kratko je obavljao i službu duhovnika u Zavodu sv. Jeronima u Rimu (1939. – 1941.), a potom i službu duhovnika u zagrebačkoj bogosloviji. Također je podsjetio na važno područje rada kao vicepostulator Kauze za proglašenje blaženim i svetim zagrebačkog pomoćnog biskupa Josipa Langa, a kasnije je kao biskup pokrenuo i proces za Miroslava Bulešića. Uz početak procesa biskupa Josipa Langa, Baloban je rekao: “Samo zahvaljujući upornosti Dragutina Nežića, proces je mogao uspješno završiti. On je i nakon odlaska iz Zagreba, bez obzira na obaveze kao biskup u Istri radio na tom procesu.” No, upozorio je, kako se sva dokumentacija nalazila u zgradi Zavoda sv. Jeronima, te od 1981. do 2009. nije ništa učinjeno da se proces nastavi. “Jedan sin ovoga kraja, biskup Nežić vodio je i doveo dijecezanski proces do kraja. Drugi sin, mons. dr. Juraj Batelja, sadašnji rimski postulator ima mogućnost dovesti proces do kraja.”

“Pastoralno djelovanje biskupa Dragutina Nežića od 1947. do 1984.” bio je naslov predavanja biskupa Ivana Milovana, koji je uvodno podsjetio kako je dolazak biskupa Nežića u Pazin bio na radost svećenika i puka, jer su tako opet nakon biskupa Dobrile dobili jednog biskupa Hrvata. Biskupiju je vodio 36 godina, od prvih poslijeratnih opasnih dana, preko kasnijih mirnijih, ali ne posve mirnih prilika u SFRJ, preko velikih promjena nakon Drugog vatikanskog koncila. Govoreći o njemu kao pastiru Božjega naroda, mons. Milovan naglasio je kako je veliko značenje imalo to da se biskup Nežić često pojavljivao među vjernicima. No, podsjetio je kako ti odlasci nisu bili bez opasnosti, pa je biskup u župe često morao ići zaobilaznim putovima ponekad i pješke, kako bi izbjegao moguće zasjede. Posebno se zauzimao za naviještanje vjere pisanom riječju: “Bio je čovjek knjige, pera, pisanja čak više nego nastupa i govora. Odmah po dolasku u Pazin započeo je pisanjem i umnažanjem ciklostilom i slanjem svećenicima crkvenih obavijesti, jer je to smatrao važnim načinom povezivanja i komunikacije s klerom. Za pojedine prigode narodu je pisao poslanice ili tiskao prigodne knjižice. U knjižicama je razlagao čvrsti moralni nauk Crkve, a na prigodnim dekanatskim i biskupijskim hodočašćima ohrabrivao vjernike na ustrajnost u vjeri i življenju kršćanskih vrednota.” Ostavio je i traga na području katehizacije, te je šezdesetih i sedamdesetih godina uveo vjeronauk za sve razrede osnovnih škola. Tada su i pokrenuti ministrantski susreti, duhovne obnove za djevojčice, susreti mladih, a veliku podršku je dao i inicijativi svećenika za održavanjem župnih misija. Izbliza je pratio rad Pazinskog sjemeništa, jer je tamo i stanovao, a radio je i na osnivanju novih župa. Premda po naravi nije bio izrazit pastoralac, nego više čovjek ureda, pisanja, kulture, arhiva, povijesti, spasio je jako mnogo vrijednih stvari. On je savjesno pastirski vršio svoje poslanje, te uvelike poticao i podržavao pastoralne inicijative u biskupiji. “Zahvalni smo biskupu Nežiću za njegovo pastirsko služenje našoj mjesnoj Crkvi tijekom više od tri desetljeća. Zahvalni smo i jaskanskome kraju što nam je dao toga pastira,” zaključio je mons. Milovan.

Posljednje predavanje, “Biskup Nežić i postkoncilska obnova Crkve u Istri” održao je prof. dr. Josip Grbac, koji je uvodno upoznao sudionike skupa o sličnom skupu održanom u Pazinu 20. listopada 2017., o obilježavanju 70 godina uspostave administrature i 40. obljetnici ujedinjenja istarske Crkve, iza čega je stajao upravo biskup Nežić. “To su bili najteži trenuci istarske povijesti, čovjek nije bio Istranin, ali je postao jedan od najboljih poznavatelja istarske povijesti. Obišao je svaki kutak poluotoka, pisao je o Istri, Crkvi u Istri, njezinim ljudima, načinu života, potpuno se uklopio u način života i djelovanja istarskog čovjeka, žrtvovao se za Istru i njezinu Crkvu i to u vrijeme kad je trebalo puno mudrosti i odvažnosti u vođenju Crkve i njezinih prava. Njegova diplomatska mudrost nebrojeno puta spasila je od stradavanja kako vjernike, tako i svećenike. U sjećanjima istarskih vjernika, biskup Nežić ostaje sinonim za istinskoga istarskog biskupa.”

“Ključni moment njegove biskupske službe bio je Drugi vatikanski koncil koji ga je nadahnuo, a to je iskustvo usadio u neke temelje koje mi još danas imamo u istarskoj Crkvi,” rekao je Grbac, te nastavio: “Ne znam koji je biskup poput njega o svim saborskim zasjedanjima i svim relevantnim dokumentima Koncila slao crkvene obavijesti u kojima je obrazlagao dokumente, objašnjavao, analizirao. Sudjelovao je na sva četiri saborska zasjedanja. On je bio uvjeren da svaki vjernik, a ne samo svećenici, mora znati što se na koncilu radi, o čemu se raspravlja, koji su mu ciljevi. Koncil je za njega bio inspiracija, prvorazredni povijesni događaj. Bio je imenovan u saborsku komisiju za apostolat laika i to se vidi u njegovu djelovanju, a posebno je bio oduševljen liturgijskom reformom”.

Grbac je podsjetio kako u duhu Koncila vidimo njegov odnos prema medijima, a već 1964. predlaže da se na razini Biskupske konferencije ustroji odbor koji će se baviti medijima. Zagovarao je stvaranje vjerskih emisija o medijima koje bi trebale služiti obrazovanju vjernika, svjestan potrebe stvaranja vjernika laika koji će biti sposobni mjerodavno djelovati u raspravama o svim pitanjima društvenog života. U tomu Grbac vidi začetke onoga što se kasnije razvijalo u biskupiji koja je bila jedna od prvih koja je imala vlastito glasilo. Spomenuo je i njegov poseban odnos prema znanosti, odgoju mladih kroz Pazinski kolegij. Grbac je kao vrhunac službe biskupa Nežića istaknuo 1977. godinu kada se bulom “Prioribus saeculi” istarska Crkva sjedinila u jednu biskupiju.

U raspravi je sudjelovalo više osoba, među kojima je bilo svećenika i vjernika koji su se prisjetili susreta s biskupom Nežićem, a poneki su donijeli i fotografije s tih susreta. Župnik Župe Petrovina Gojislav Kovačić s posebnom se radošću prisjetio svojih susreta s biskupom Nežićem, u raspravu se uključio i monsinjor Josip Baloban, a skupu je prisustovala i najmlađa nećakinja biskupa Nežića, Jasna Nežić, koja se prisjetila njegovih posjeta rodnom kraju te je donijela album s fotografijama koji joj je ostavio biskup Nežić. Kroz program skupa i raspravu vodila je Klementina Škrabe, u glazbenom dijelu nastupili su violinisti, profesori glazbe Iva i Tvrtko Barač, a nakon znanstvenog skupa održano je euharistijsko slavlje koje je predvodio biskup Ivan Milovan.

MH