Održan pulski Emaus

Na uskrsni ponedjeljak, 10. travnja vjernici Pule su po tradiciji hodočastili u crkvu Majke Božje od Milosti u pulskom naselju Šijana, na pulski Emaus.

Započinjući misno slavlje, župnik župe sv. Antuna Padovanskog fra Diego Deklić je pojasnio zašto vjernici prvi dan po Uskrsu hodočašće Majci Božjoj. „Kada je Isus umro i bio pokopan, više nitko nije vjerovao da bi od njega moglo nešto bili. Jedino je u srcu Majke Marije tinjala vjera u uskrsnuće. Zato danas dolazimo k njoj, da nas ona svojim zagovorom osnaži, da i mi možemo vjerujemo u Gospodina Isusa, u njegovu pobjedu nad smrću“.

Na početku homilije, fra Deklić je naglasio, kako kroz cijelo vazmeno vrijeme imamo čitanja iz Djela apostolskih i tako pratimo kako istina o Isusovu uskrsnuću: istina da Isus nije samo prošlost, nego sadašnjost, da nije samo neka uspomena, nego živ i prisutan, i dalje oživljava prvu Crkvu i njegove apostole i sve one koji su s Isusom bili povezani i koji su se postepeno približavali tom prvom krugu Isusovih učenika i učenica, da bi i oni postali sljedbenici Isusa Krista. „Baš zato, jer su doživjeli da je On živ i uskrsnuo iz groba, željeli su ga slijediti i staviti kao središte svoga života. To je zapravo kršćanski život. I mi, današnji kršćani smo to zato, jer smo svjesni,  vjerujemo i osjećamo da je On naša sadašnjost, da je Isus prisutan u našem životu kao Onaj koji nas vodi, kao što je vodio nakon uskrsnuća svoje učenike i učenice“ posvijestio je propovjednik.

Vraćajući se na odlomak iz Djela apostolskih, fra Deklić je naglasio, kako susrećemo veliki strah od Isusa, tj. što će se dogoditi ako se sazna istina da Isus nije više u grobu i da je pobijedio smrt; što će se dogoditi s onima koji su čuvali grob? „Što čine: koriste laž.  Ljudi se služe lažima i potkupljivanjem da bi ostvarili svoje ciljeve“.

Nadalje je propovjednik podsjetio, kako na sam dan Uskrsnuća, s Isusova groba odlaze vojnici, ali i skupina žena koja je slijedila Isusa za Njegova života. U tom kontekstu, je fra Deklić posvijestio, kako Isusa nisu slijedili samo muškarci, tj. oko Isusa nisu bili samo apostoli, već su bile i mnoge žene koje su mu čak i pomagale od svojih dobara. „Dakle, od početka kršćanstvo nije samo muško. Nisu samo muškarci bitni i važni, a žene drugotne, kako su neki govorili, već ovdje vidimo važnu ulogu žene. Upravo je žena ono koja prvi pronosi vijest o Isusu. To je Marija Magdalena koja navješćuje svetom Petru i Svetom Ivanu koji onda trče na grob. Sv. Augustin je u svojim djelima Mariju Magdalenu nazvao apostola apostolorum. Drugim riječima, apostolica apostola, dakle ona koja je prva navijestila apostolima. Iz toga možemo zaključiti kao i iz današnjeg Evanđelja kako je važna uloga žene u kršćanstvu, u kršćanskom životu“ rekao je propovjednik, je ukazao na činjenicu, kako žena ima jedan posebni afinitet za duhovni život, te upitao „što bi bilo od kršćanstva da nije bilo naših baki i majki koje su na neki način i vjerski nosile obitelj? I danas to čine. Dakle, tu treba prepoznati tu važnu ulogu i važno poslanje žene nekad, ali i danas.“

Govoreći o susretu žena i Uskrsloga Krista propovjednik je naglasio Isusove riječi: Ne bojte se. „To Isus najprije kaže ženama koje su s jedne strane ispunjene strahom, a s druge strane velikom radošću. Kad se nađemo pred nekim velikim događajem, a onda nas obuzme u isto vrijeme i jedan strah, ali i jedna velika radost. To se dogodilo u srcima tih žena. I Isus kaže ‘Ne bojte se, Ja vam dajem jedno poslanje’. A koje je to poslanje? Idite i javite mojoj braći, dakle apostolima, učenicima da pođu u Galileju“. Tumačeći zašto apostoli ne bi ostali u Judeji, propovjednik je podsjetio kako je upravo to Isusov kraj, jer je odrastao u Nazaretu, a u Galileji je Isus pozvao svoje učenike koji su bili ribari na Galilejsko moru. Stoga ih Isus poziva tamo  gdje je sve počelo, tamo gdje su živjeli svoju svakodnevicu. „Kao da Isus želi reći ‘prepoznat ćete me tamo, kad se vratite doma, kad se vratite u svoju svakodnevicu’. I tu je onda poveznica koju mi danas možemo povezati s našim životima“. Na pitanje „gdje ćemo mi prepoznati Isusa živoga“, propovjednik je odgovorio „treba ostati na onome mjestu gdje nas je Bog postavio u svojoj svakodnevici. Baš tamo nas Bog čeka. A zapravo tamo nam je najteže prepoznati Boga, tamo gdje radimo, gdje trpimo, gdje se radujemo s drugima, tamo gdje nas je Bog stavio u našu obitelj, župu, zajednicu.“

Na kraju homilije fra Deklić je potaknuo vjernike, da na današnji dan, u ovoj Marijinoj crkvi zamole zagovor Majke Marije koja je živjela običan život pun Boga i život sav za Boga. „Ona je bila jednostavna nazaretska žena koja je znala prihvatiti Boga, ali koja ga je znala i prepoznati kada je on bio blizu. Molimo njezin zagovor da i mi po njezinu zagovoru prepoznamo uskrsloga Isusa u našim životima, ne samo onda kada je dobro, nego da ga znamo prepoznati i onda kada nam je teško, da ga znamo prepoznati Njegovu blizinu i u našim problemima, da Ga prepoznamo i u našim bolestima, našim izgubljenostima. Uvijek da Ga prepoznajemo, jer nas on nikada ne ostavlja. Stoga, neka uskrsli Gospodin i nama i našem srcu večeras kaže onu istu riječ koju je rekao ženama i ohrabri nas za korak naprijed za svakodnevne korake naprijed, a to je ‘Ne bojte se, ja sam s vama’“, riječi su kojima je fra Deklić zaključio homiliju.

O crkvi Gospe od milosti

U crkvi Gospe od milosti na periferiji Pule posebno se slavi blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije. Pobožnost prema Majci Božjoj na tome mjestu nalazi svoje krojene u davnim vremenima, kada su, prema legendi redovnici cenobiti, na dolasku iz Svete Zemlje donijeli lik Gospe s brda Karmel. Nakon njihovog odlaska lik Gospe se čuvao pulskoj katedrali. No, prema zapisima, negdje u 15. stoljeću kip je jednoga dana osvanuo ponovno u Šijani, na jednom stablu hrasta plutnjaka. Narod je ondje sagradio crkvicu, na čijem je mjestu u 1887. sagrađena sadašnja crkva, te ju je posvetio porečki i pulski biskup Ivan Krstitelj Flapp. To je svetište posebno postiglo popularnost ozdravljenjem Marie Bigolo 1849. koja je, već gotovo na umoru, tražila da bude odnešena onamo na misu te je, nakon jedanaestomjesečne paralize, tijekom mise ustala i otišla hodajući na pričest. Nakon što je Napolenova vlast 1806. zatvorila dva pulska samostana, dolaskom Italije uviđena je potreba redovničkog prisustva, uz već postojeći dijecezanski kler. Iz Venecije je 1919. došao p. Tito Castagna, i iste je godine Sveta Stolica dopustila otvorenje franjevačke kuće uz Svetište Majke Božje u Šijani. Nekoliko godina kasnije, 1925. ondje je otvoreno sirotište, Orfanotrofio dell’Angelo. Fratri su ondje živjeli do 1970., a od tada poslužuju svetište ex currendo iz Samostana sv. Antuna Padovanskog. Od 1949. ondje su imale samostan i Kćeri milosrđa koje je osnovala bl. Marija Petković, a od 1977. do 2001. imale su ondje i dječji vrtić.

G. Krizman