Obilježena prva obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića
Blaženi Miroslav – trajna inspiracija
Osim zahvale za Blaženika, neka nam ovo euharistijsko slavlje bude poticaj da svetost nije nedostižna, s povjerenjem u Boga moguće ju je dostići, rekao je biskup na početku misnoga slavlja.
Prva obljetnica beatifikacije bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika obilježena je 28. rujna 2014 svečanim koncelebriranim misnim slavljem koje je u pulskoj Katedrali Uznesenja BDM predvodio porečki i pulski biskup mons. dr. Dražen Kutleša.
Obilježavanjem obljetnice beatifikacije želimo Bogu zahvaliti na daru bl. Miroslava Bulešića, i vjerujemo da snagom euharistije možemo primiti onu milost koja je bila snaga Miroslavu Bulešiću da posvjedoči svoju vjeru, u svom vremenu. Vjerujemo i molimo da ćemo i mi danas, snagom ove euharistije imati snage svjedočiti svoju vjeru i biti dosljedni Isusovi svjedoci, poput bl. Miroslav Bulešić, rekao je u uvodnom pozdravu mons. Vilim Grbac, generalni vikar biskupije i župnik pulske katedralne župe Uznesenja BDM.
Biskup Kutleša je u homiliji napose istaknuo da nam je bl. Miroslav Bulešić ostavio svojim likom, djelom a nadasve mučeništvom nekoliko poruka o kojim trebamo razmišljati.
Osim zahvale za Blaženika, neka nam ovo euharistijsko slavlje bude poticaj da svetost nije nedostižna, s povjerenjem u Boga moguće ju je dostići, rekao je biskup na početku misnoga slavlja.
Govoreći o ulomku iz Matejevog evanđelja, o dvojici braće od kojih jedan obeća a ne izvrši, a drugi mrmljaše pa se ipak predomisli i izvrši, biskup je naglasio da je za posvema izvršiti volju Očevu potrebno usuglasiti riječi i djela. U svjetlu toga evanđelja osvrnimo se na našeg novog blaženika Miroslava Bulešića. Beatifikacija, prije točno godinu dana, bila je jedan izvanredno svečan događaj, no taj velebni događaj nema smisla, ako iz toga nismo izvukli pouku koja će ostaviti traga u našem životu.
Bl. Miroslav bio je onaj koji je riječju i djelom izvršio volju svog nebeskog Oca. Svojim je djelom posvjedočio vjeru koju je riječima ispovijedao. U pravom trenutku položio je život za one vrednote za koje je živio. Možda se i mi trebamo zapitati jesmo li mi pravi vjernici, jesmo li poput bl. Bulešića, koji se ni pred velikom kušnjom nije povukao i nije zanijekao ideale za koje je živio, već je želio izvršiti volju Očevu.
Mi možda o sebi mislimo da smo dobri i pošteni, ali u nekim, čak i malim kušnjama zaniječemo vrednote jer je tako u tom trenutku privlačnije, isplativije.
Poruka, koju nam bl. Bulešić govori primjerom svoga života jest da trebamo znati dobro, i za dobro, iskoristiti vrijeme života koje nam je darovano.
Bulešić je bio žrtva mučeničkog identiteta; kao svećenik bio je zadužen za svoje vjernike, brinuo se za njih, poučavao ih, obilazio ih u zgodno i nezgodno vrijeme i nikada ih nije ostavljao kao ovce bez pastira. To je vrlo često značilo i nemale žrtve, koje je on posve prihvaćao, jer je to bio dio svećeničkog identiteta kojeg je on posve živio. To nam je poticaj da upravo kako je Bulešić živio svoj svećenički identitet, i mi čuvajući kršćanske vrednote, koje možda današnji svijet ne prihvaća, znamo braniti svoj vjernički identitet, jer samo tako možemo doći u Kraljevstvo nebesko.
Nadalje, poruka mučeništva bl. Bulešića i njegove beatifikacije jest da se je njegova vjera isplatila, njegova vjernost i po cijenu života, idealima u koje je vjerovao, doveli su ga na čast oltara. U onih nekoliko desetljeća koliko je prošlo od mučeništva možda se moglo postaviti pitanje ima li smisla za neke ideale žrtvovati život. Tu se nameće pitanje zašto je Crkva kroz povijest uvijek proganjana? U svakom vremenu Crkva je progonjena jer njena je dužnost da govori ono što od nje Isus traži, da naviješta što je pravedno, pošteno i dobro. Uvijek se nađu kojima to smeta i tu dolazi do različitih progona. Sve to prođe, a ono što je vrijedno ostaje. Bl. Bulešić nam je pokazao da se isplati za vjeru i za svoje ideale dati i život, i upravo ga se zato i sjećamo. U svjetlu tih činjenica potrebno je razmisliti, jer čovjek ima jedan život i treba ga proživjeti po Božjim pravilima. Kao vjernici trebamo imati pogled uperen k Vječnosti. Trebamo biti svjesni da će doći kušnje, no one i prođu, a na kraju dolazi vječna nagrada.
Beatifikacija Miroslava Bulešića značila je ujedno i ispravljanje nepravde prema 430 svećenika koliko ih je u prvom poraću ubijeno u Hrvatskoj. Te su osobe dale svoj život za Crkvu i za vjeru. Ova beatifikacija je dokaz da Istina uvijek pobjeđuje, iako je u nekom trenutku nitko ne prihvaća, nekad i nakon više desetljeća, ali istina će uvijek na kraju pobijediti. Ova beatifikacija nije samo dar Crkvi u Hrvata, već je dar i sveopćoj Crkvi jer smo dobili jednog mladog svećenika koji je pokazao što i tako mladi čovjek može postići kada ima povjerenja u Božju Providnost. Moramo biti svjesni da Crkvu doista vodi Bog, jer da je vode samo ljudi već bi je davno bili upropastili.
Ta beatifikacija je i pobjeda Isusova evanđelja, jer potvrđuje da samo ono zrno koje umre donosi bogat urod. To je zakon prirode i zakon Božji. Jednako je tako i sa roditeljskim žrtvovanjem. U svim tim porukama prepoznajemo veliko djelo Božje.
Biskup je zaključio pozvavši sve okupljene na gorljivu molitvu da se dogodi čudo koje je potrebno za kanonizaciju, proglašenje svetim bl. Bulešića. Čudo koje Crkva traži kao uvjet za kanonizaciju pokazuje nam da je to Crkva koja ne računa samo na ljudsko, nego i na Božansko, jer čudo može proizvesti samo Bog. U tom čudu Crkva želi vidjeti Božje djelovanje preko bl. Miroslava Bulešića.
Sjeme koje umire donosi plod. Bl. Miroslav Bulešić donio je nama veliki plod, veliko nasljedstvo koje trebamo i mi dalje uzeti i prenijeti budućim pokoljenjima. U tome moramo biti odgovorni i ne zaboraviti velika Božja djela, zaključio je biskup.
Na kraju mise je mons. Vilim Grbac predstavio prvi broj Glasnika postulature bl. Miroslava Bulešića, koji je kasnije svima besplatno podijeljen na izlazu iz crkve.
Nakon blagoslova sa relikvijarom sa moćima Blaženika združeni zborovi pulskih župa otpjevali su himnu bl. Miroslavu Bulešiću.
G. Krizman