Obilježena 76. obljetnica mučeništva bl. Francesca Bonifacia

U Krasici, posljednjoj župi gdje je služio, svečanim misnim slavljem obilježena je, u nedjelju, 11. rujna 2022., 76. obljetnica mučeništva bl. Francesca Bonifacia. Misno slavlje predvodio je vicepostulator kauze bl. M. Bulešića preč. mr. Ilija Jakovljević.

Osim domaćih vjernika, više desetaka hodočasnika, iz raznih dijelova Istre te iz Italije, u Krasicu je stiglo hodočasteći iz Grožnjana, u međunarodnom molitvenom hodu prošli su posljednjom zemaljskom stazom blaženika, a napose su se u molitvi zaustavili na mjestu gdje su očevici vidjeli kako su ga uhitili pripadnici OZNE, a zatim postoje svjedočanstva o njegovu ubojstvu. To međunarodno hodočašće, koje se ove godine održalo po drugi put, plod je međunarodne suradnje više subjekata, Vijeća za promicanje kulta bl. Miroslava Bulešića i bl. Francesca Bonifacia, Vicepostulature bl. Miroslava Bulešića te tršćanske udruge Amici di don Francesco. I ove su godine, treću godinu za redom, dva hrabra hodočasnika stigla u Krasicu na misu pješice iz Poreča, pješačili su cijeli dan i prešli 36 kilometra.

Na misi uz preč. Jakovljevića koncelebrirali su vlč. Aleksandar Branimir Petrović, vlč. Željko Rajčić te mjesni župnik vlč. MIroslaw Paraniak.

Homiliju preč. mr. Ilije Jakovljevića prenosimo u cijelosti:

„Draga braćo i sestre, dragi štovatelji bl. Francesca Bonifacia,

Carri amici di don Francesco,

Večeras ovom svetom liturgijom spominjemo se 76. godišnjice mučeništva bl. Francesca Bonifacia i njegova rođenja za nebo. Prije 76. godina neprijatelj Crkve, posebno svećenika, mislio je kako će ubojstvom don Francesca zatrt svaki trag njegova postojanja u vjerničkoj memoriji. Glas o zločinu daleko su čuju, ali glas o svetosti i mučeništvu svete duše, kao što je bio don Francesco, stoljećima će odjekivati u ovom kraju i šire. Komunistička ideologija nije birala sredstva i načine u progonu crkvenih osoba, a to najbolje vidimo u slučaju bl. Francesca. Ni danas ne znamo gdje počivaju njegovi zemni ostaci, kao i mnogih drugih istarskih mučenika (Antuna Milovana…). Ovo istarsko tlo natopljeno je nevinom krvlju, natopljeno je bezbrojnim suzama: majki, žena i djece. Sve su to „plodovi“ sustava koji su pali na ispitu humanosti i ljudskih prava: fašizam, nacizam i komunizam.

Koji je krimen počinio don Francesco da je tako trebao svršiti ovozemaljski život? Jedini njegov krimen je to što je bio katolički svećenik koji je ostao vjeran Isusu Kristu, Katoličkoj Crkvi te je bio revni navjestitelj Evanđelja. Sam će zapisati: „Ja sam Božji čovjek, Bog me je stvorio, on me je pozvao u svećeništvo i zato trebam biti potpuno Božji i to zauvijek. Svećenik treba biti zlatna posuda ili trajna pokaznica svetosti, istinitosti, pravde i požrtvovnosti.[1] On je to u istinu bio.

Nije želio biti glasnik nijedne od ideologija, već samo revni navjestitelj evanđelja. Zar je krimen biti svećenik? Za komunistički sustav: da! Zločin nad njim su počinili članovi komunističke ideologije, čijih sljedbenika u Istri je bilo i među Hrvatima i Talijanima. Hrvatski svećenici su u Istri dijelili sudbinu talijanskih svećenika, a najbolji primjer imamo u bl. Miroslavu Bulešiću, ali i drugim svećenicima nad kojima se desetljećima iživljavao komunistički sustav. Zar je krimen biti vjernik? Za određene ideologije uvijek. Vjernik svojim životom, od prvih kršćanskih vremena do danas, „provocira“ nečiste savjesti. I danas, vjernik je trun u oku novih ideologija kojima nije ništa sveto: život od začeća do prirodne smrti, obitelj, brak kao zajednica muškarca i žene… Vjernik ničim ne ugrožava, ne smije ugrožavati izbor drugoga, ali ne može se zbog pomodarstva odreći evanđeoskih vrednota i evanđelja Isusa Krista. Mi smo pozvani drugoga prihvatiti, ali nikad ne smijemo iznevjeriti Krista. Bl. Francesco je bio čvrsti stup vjere u ovom kraju, jasni glasnik evanđelja te prijatelj svih ljudi dobre volje. Vidjevši kako vjernici Krasice, ali i drugih mjesta gdje je djelovao don Francesco, održavaju čvrste odnose sa svojim svećenikom, to je počelo smetati bezbožnom sustavu. Svećenik je uvijek kamenčić, ili bi trebao biti, u komotnoj obući političara. Svećenik je glasnik istine, oprosta, jednakosti svih ljudi pred Bogom.

Francesco je bio čovjek euharistije i kontemplacije. Njegova snaga je bila sv. misa i ispovijed. Svake subote išao je u Buje pomagati u ispovijedanju; jedan se od njegove subraće svećenika toga sjeća pa kaže: „Bio je sjajan ispovjednik, nezaboravljen i vrlo omiljen, očinski; ponekad i strog, ali uvijek uspješan“. Nastojao je da on osobno bude, a onda i svaki njegov vjernik živa Kristova pokaznica u ovom svijetu. Razne ideologije su nastojale u narodima probudi mržnju prema drugom i drugačijem. Bl. Francesco nastoji da srca njegovih vjernika ne budu obilježena mržnjom, već oprostom. Želio je da svi njegovi župljani budu ponajprije dobri ljudi i da žive u miru. To se određenim pojedincima nije svidjelo te se na najbrutalniji način prekinuli život jednog svećenika, jednog čovjeka koji je razvijao među ljudima zajedništvo i suživot. Ta klica suživota dvaju naroda na ovom području donijela je velik rod da danas živimo u miru.

Vrata ove crkve bila su za svakog otvorena, kao i župna kuća. Bl. Francesco je zapisao: „Budući da sam svećenik homo Dei – Božji čovjek, trebam nastojati uvijek biti strpljiv, blag i uljudan sa svima, osobito s ukućanima.“[2] Strpljivo, blago, s puno ljubavlju je prilazio svakom čovjeku bio on Hrvat ili Talijan. On je svakom čovjeku gledao sliku Božju i nije radio razlike među narodima. Ta njegova zauzetost za dobro svakog čovjeka proizlazi iz njegove duhovne naravi.

                U bl. Francescu nije bilo mržnje prema nikome, posebno ne prema onima koji su se ogriješila o njega i tisuće drugih nevinih života na  ovom istarskom tlu. On je unaprijed, kao pravi Kristov učenik, oprostio svojim progoniteljima, za njih se molio i vjerujemo na kraju spremno prihvatio mučeništvo. Bl. Francesco piše: „Za svakoga vrijedi uzrečica: po križu do svjetla pa i za mene.“[3]

                Don Francesco bio je svjestan da može doživjeti progon, jer su komunistički vlastodršci jasno govorili koga treba ubiti. On se njihovih prijetnji nije bojao jer je u svojoj savjesti znao da nikome ništa nije nažao učinio, te da je nastojao svima biti prijatelj i duhovnik. Reći će: „Putnik sam! Na ovome sam svijetu stranac i ne smijem svoje ideale vezati s ovim svijetom već s drugim, Božjim svijetom. Sve mora težiti prema Bogu!“ (Krasica, 13 ožujka 1946.). Nije napustio svoje vjernike, sklonio se na sigurno, već je ostao uz svoje vjernike i tako dijelio s njima dobro i zlo. Dobri pastir daje život za svoje stado. Don Francesco dao je s ljubavlju život za svoje stado: za vjernike ovog kraja.

Mi danas slavimo Boga koji se proslavio po životu i mučeništvu don Francesca. Mučeništvo je kruna svetačkog života don Francesca. On nije svet što je ubijen, već kruna njegovog svetačkog života dogodila se u mučeništvu. Lijepo kaže sam don Francesco: „Nitko ne može dati ono čega nema. I zato je nemoguće da se posvete duše ako njihov pastir nije svet. Moja je dakle prva dužnost postati svet.“ Prvotna dužnost svakog biskupa, svećenika i vjernika je da nastoji oko vlastitog posvećenja kako bio mogao biti Božji blagoslov u svojoj sredini. Svetost se postiže i kroz trpljenje, bol, vlastito umiranje, ali i radost i blagoslov. Mi kršćani ne trebamo moliti da budemo oslobođeni križeva, patnje, boli; već da svoj križ s ljubavlju nosim. Ne da drugom budem križ, već ako mogu da pomognem drugom nositi njegov križ: kroz djela milosrđa, molitvu i suosjećanje. Kršćanin je čovjek koji pomaže bližnjem, koji prašta i svom neprijatelju. Mi smo pozvani da živimo milost oprosta, da oprostima svima koji su se ogriješili o čovjeka, a onda i Crkvu. Mi danas, na ovom svetom mjestu opraštamo svima koji ubili don Francesca, koji su desetljećima progonili vjernike, jer mi želimo imati zdravu dušu. Budimo, kako nas uči naš bl. Francesco, strpljivi, blagi i uljudni te nastojmo svima donijeti Riječ spasenja.

                Molimo večeras da nam Gospodin po zagovoru bl. Francesca isprosi tu milost da možemo jedni drugima oprostiti. Naša su srca ranjena, kao i duše, te nam je potrebna Božja milost da zacijelimo rane svoje prošlosti i živimo u miru jedni s drugima. Kako kaže sveti pisac: „A duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva.“ Bl. Francesco je bio Božji pravednik i njegovo mučeništvo za njega je bilo samo suobličavanje Isusu Kristu. Francesco je oprostio svojim progoniteljima i ubojicama. Kakvog li divnog primjera i nama u življenju milosti oprosta. I mi braćo i sestre, ne bojmo se mučeništva; ne bojmo se ako budemo napadnuti zbog svoje vjere i vjernosti Katoličkoj Crkvi. Bojmo se svojih grijeha koji nas odvaja od Boga, a onda i jedne od drugih. Kaže bl. Francesco: „Svećenički ideal mora biti usavršavati se u spašavanju duša.“ (Krasica, 2. ožujka 1946.). I mi rastimo u ljubavi prema Bogu kako bi mogli živjeti u miru jedni s drugima. Dvoje svjedoka iz tog vremena tvrde: „Mladima je govorio s Evanđeljem u srcu i na ustima.“[5] I mi govorimo s Evanđeljem u srcu i na ustima. Neka naše srce bude mjesto bezgranične Božje ljubavi a naš život živo evanđelje koje preobražava ovaj svijet. Amen.“

Na kraju misnoga slavlja prigodne zahvale izrekao je župnik Paraniak, a druženje je nastavljeno ispred crkve uz kolaže i piće koje su osigurale vrijedne domaćice iz župe Krasica.

^[1] IV. duhovna obnova (Krasica, 27. 4. 1944.)

^[2] IX. duhovna obnova (13. 11. 1944.)

^[3] XII. duhovna obnova (29. 11. 1943.)

^[4] III. duhovna obnova (Krasica, 27. III. 1944.)

^[5] Usp. Positio super martirio et fama Martirii, Beatificationis seu declarationis martirri Servi Dei Francisci Ioannis Bonifacio, sacerdotis dioecesani, in odium fidei, uti fertur, interfecti (+ 1946), Roma, 2004., Relazione della comissione storica, str. 35..