O ulozi Svete Stolice u sudskom procesu gortanovcima 1929. godine

U organizaciji Državnog arhiva u Pazinu, u srijedu 15. prosinca 2021., održano je javno predavanje dr. sc. Elvisa Orbanića i dr. sc. Milana Radoševića „Uloga Svete Stolice u sudskom procesu gortanovcima 1929. godine“.

Krajem 1928. u Bermu je osnovana ćelija Tajne organizacije Borba s ciljem vođenja borbe protiv fašističkog režima, političke represije i nasilne asimilacije Hrvata i Slovenaca koja je provođena u Istri.  Njezini članovi Viktor Baćac, Živko Gortan, Dušan Ladavac, Vjekoslav Ladavac, kojima se naposljetku pridružio i Vladimir Gortan, pokušali su oružanom akcijom zastrašiti i odvratiti birače od izlaska na parlamentarne izbore,  odnosno fašistički plebiscit 24. ožujka 1929., pri čemu je smrtno stradala jedna osoba. Petorica mladića optužena su pred  Specijalnim sudom za zaštitu države te im je suđeno u Puli od 14. do 16. listopada 1929. Zahvaljujući zagrebačkom nadbiskupu i ljubljanskom biskupu te, posebice, papinskom nunciju u Beogradu, Sveta Stolica se zainteresirala za slučaj i poduzela diplomatske korake prema talijanskoj Vladi s ciljem spašavanja optuženih od smrtne kazne.

U prvom dijelu predavanja dr. Radošević je na početku ukratko podsjetio na postojanje spomena na Vladimira Gortana, kroz različita obilježja, uz ostalo, njegovo ime još uvijek nosi nekoliko osnovnih škola te tvrtke iz raznih privrednih domena. Pojasnio je širi povijesno politički kontekst perioda u kojem su gortanovci izveli oružanu akciju.  Prigodnom preciznom kartografijom pokazao je točna mjesta u okolici Berma koja su bila poprište zbivanja. Prikazana je i povijesna fotografija mjesta pogibije civilne žrtve koja je stradala tom prigodom. Nakon neuspješnog pokušaja bijega u Kraljevinu Jugoslaviju, 25. svibnja 1929. uhićeno je svih pet pripadnika skupine, od kojih je Vladimir Gortan, s 24 godine, bio najstariji. Istražni zatvor određen im je u Zatvoru Regina Coeli u Rimu, gdje su tada bivali utamničeni politički zatvorenici. Dr. Radošević je iznio mnoge zanimljive detalje o suđenju, kojim je predsjedao sudac Specijalnog fašističkog suda Guido Cristini, a suđenje je održano u zgradi tadašnje Osnovne škole „Giuseppe Giusti“, gdje je danas smješten Učenički dom u Puli. Predavač je napomenuo da su brojni detalji o tome suđenju izneseni u knjizi Vjekoslava Ladavca „Moji zatvori“, objavljenoj posthumno 1983. godine. Na suđenju, koje je trajalo od 14. do 16. listopada, državni tužitelj tražio je smrtnu kaznu za svu petoricu. Dr. Radošević je spomenuo da su branitelji u svojim izlaganjima više veličali fašizam nego iznosili konkretnu obranu. Kao rezultat zamolbe više crkvenih istanci te slijedovnog diplomatskog djelovanja, neposredno pred izricanje presude predsjednik suda primio je telegram zahvaljujući čijem su sadržaju spašena 4 života. Vladimir Gortan je ipak osuđen, jer je to suđenje ujedno bila i politička poruka režima neistomišljenicima.

U drugom dijelu predavanja detaljnije o zauzimanju Svete Stolice za pomilovanje Gortana i drugova  govorio je dr. sc. Elvis Orbanić. On je na početku ukratko podsjetio na tadašnje povijesno političke okolnost odnosa Svete Stolice i Kraljevine SHS. Spomenuo je nastojanja tadašnjeg beramskog župnika Josipa Grašića koji se je, u okviru svojih mogućnosti, zauzimao za optužene. Druga svećenička figura koja je imala značajnu ulogu u nastojanjima oko pomilovanja bio je mons. Božo Milanović. On je tada djelovao u Župi sv. Ivana u Trstu, kamo ga je biskup sklonio nakon što je u Istri bio doživio prijetnje i napade. Mons. Milanović je optuženoj skupini slao novčanu pomoć  te je njihove fotografije slao novinskim redakcijama kako bi se za taj slučaj čulo na području Kraljevine Jugoslavije. U nastojanju traženja pomilovanja predavač je istaknuo ulogu beogradskog nuncija Ermenegilda Pelegrinettija koji je 13. listopada 1929. primio tršćanskog odvjetnika, Slovenca Ivana Mariju Čoka koji ga je zamolio za posredovanje Svete Stolice kod  vlade Kraljevine Italije za pomilovanje navedene skupine. Nuncij je je to učinio vrlo brzo, već slijedećeg dana, nakon što je služio misu za petoricu optuženih, istaknuo je dr. Orbanić. Druga ličnost crkvene hijerarhije koja se je zauzela za gortanovce je tadašnji zagrebački nadbiskup Anton Bauer koji je 15. listopada, u jeku suđenja u Puli, poslao brzojav kardinalu državnom tajniku Pietru Gasparriju i to je učinio u ime tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Za optuženu skupinu zauzeo se i tadašnji ljubljanski biskup  Anton Bonaventura Jeglič. Nadalje, za gortanovce su se zauzeli zagrebački franjevci sa Svetoga Duha poslavši brzojav izravno papi Piju XI. Papa je preko svog privatnog tajnika Carla Confalonieria odmah djelovao prema Državnom tajništu.

Orbanić je istaknuo da su svi ti dokumenti pohranjeni u Vatikanskom apstolskom arhivu. Na sam dan presude, 16. listopada, u ranim popodnevnim satima, oko sat vremena prije same presude u ime Nuncijature u Rimu, mons. Gustavo Testa išao je na razgovor u talijansko Ministarstvo vanjskih poslova gdje ga je primio Pasquale Sandicchi, opunomoćeni ministar. Testa je prenio dokumentaciju i argumentaciju Svete Stolice kojom moli da se Vlada Kraljevine Italije razumski ponese u slučaju Gortana i drugova, da ne dođe do onoga što su najavljivali fašistički mediji, a to je ubojstvo sve petorice. Sandicchi je obećao da će zamolbu prenijeti svome nadređenome, ministru Dinu Grandiju. Tog 16. listopada, nakon primanja telegrama iz samog vrha talijanske države, čiji je sadržaj promijenio tijek zbivanja, presuda je izrečena. Od 5, 4 života su spašena, a Gortan je strijeljan 17. listopada u ranim jutarnjim satima.

Detaljnije o momentima nakon izvršenja presude nad Gortanom govorio je ponovo dr. Radošević. Dan nakon izvršenja kazne nad Gortanom, 18. listopada, nuncij Francesco Borgongini Duca išao je izravno na sastanak s ministrom i pitao zašto je stradao i taj jedna član, obzirom da je želja Svetoga Oca bila da se svima sačuva život. Ministar vanjskih poslova je rekao da to nije bilo moguće zbog „orijunaškog“ terora u Istri i da je to bila svojevrsna politička poruka svima onima koji bi u budućnost tako nešto pokušavali. Dr. Radošević je istaknuo kako je slučaj Gortan imao veliku svjetsku medijsku pozornost, a interpretiran je, naravno, ovisno o odnosu koji su svjetske države imale prema fašističkom režimu. Bila je to, kako je rekao „najpraćenija istarska tema u svijetu“.

Daljnja nastojanja Svete Stolice za puštanje četvorice zatvorenika koji su bili osuđeni na 30 godina zatvora, događaju se 1938. godine. Iz nuncijature u Beogradu stiže dopis tadašnjem državnom tajniku Eugeniju Pacelliju, koji će kasnije postati papa Pio XII. On je zamolbu proslijedio apostolskom nunciju u Italiji, tu je dužnost tada obnašao Francesco Borgongini Duca. Nuncij se je zauzeo da predmet dođe do ministra vanjskih poslova Galeazza Ciana. Rezultat tih nastojanja je da su četvorca utamničenika puštena iz zatvora u kolovozu 1938. godine.

Po završetku predavanja uslijedila je kratka rasprava uz intervente iz publike.

Znanstveni članak na ovu temu je prihvaćen za tisak, a objavljivanje se očekuje početkom naredne godine.

Iako, zbog okolnosti pandemije, uz relativno malobrojnu publiku, ova dva mlada uspješna profesionalna povjesničara iz Zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Puli, tim predavanjem, a napose istraživačkim radom koji je prethodio, pokazali su svoju bravuru; uz takve razine izvrsnosti povjesničara istarska će historiografska scena nesumnjivo na svjetlo dana donijeti nebrojene nove povijesne i arhivske vrijednosti.  

O predavačima

Dr. sc. Elvis Orbanić (Pula, 1978.) diplomirao, magistrirao i doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je na temu Društveni i religiozni život Porečke biskupije “a parte Imperij” u 17. stoljeću. Primjer Pazina, Starog Pazina, Svetog Petra u Šumi i Žminja. Od kolovoza 2007. do siječnja 2019. obnašao je funkciju ravnatelja Državnog arhiva u Pazinu, a od veljače 2019. zaposlen je kao znanstveni suradnik povijest u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci, Područnoj jedinici u Puli. U okviru znanstvenog i stručno djelovanja proučava prostor sjevernog Jadrana, Istre od 16. do početka 19. st., crkvenu i kulturnu povijest u ranom novom vijeku te se bavi objavljivanjem povijesnih vrela ranog novog vijeka. Aktivni je sudionik na mnogobrojnim stručnim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu iz područja crkvene i kulturne povijesti te arhivistike. Autor je mnogobrojnih znanstvenih članaka i nekoliko monografija. Dobitnik je plakete Općine Pićan 2012. godine za doprinos u proučavanju povijesti općinskog središta i Pićanštine te dobitnik stipendija za znanstveno istraživanje u Italiji i Velikoj Britaniji.

Dr. sc. Milan Radošević (Pula, 1983.), znanstveni suradnik, diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Puli na temu Socijalna politika  fašizma u Istri 30-ih godina XX. stoljeća. Završio je poslijediplomski doktorski studij hrvatske moderne i suvremene povijesti u europskom i svjetskom kontekstu na Filozofskome fakultetu u Zagrebu te doktorirao na temu Tuberkuloza i malarija u Istarskoj provinciji 1918. – 1940.  Od 2008.  zaposlen je u Zavodu za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Rijeci, Područnoj jedinici u Puli. U okviru znanstvenoga i stručnog djelovanja proučava povijest Istre i Kvarnerskog primorja u XX. stoljeću posebno njezinu socijalnu komponentu  s naglaskom na javnozdravstvene procese te političku povijest s naglaskom na antifašizam. Aktivni je sudionik bilateralnih znanstvenoistraživačkih  projekata i voditelj projekta Stoljeće europskog antifašizma. Istra između lokalnog i globalnog, u sklopu Istarskog povijesnog društva.  Objavio je jednu autorsku i tri uredničke knjige te stotinjak stručnih i znanstvenih radova, osvrta, priopćenja, prikaza, kataloga izložbi.  Bio je vanjskim suradnikom na doktorskim studijima na Sveučilištu u Kopru (Univerza na Primorskem), Sveučilištu u Zagrebu i Sveučilištu  u Dubrovniku pri ko-mentoriranju i ocjenjivanju doktorskih radova kandidata.

(G. Krizman)