O blagoslovu kuća

Netom je prošlo  liturgijsko vrijeme došašća, Božića, Bogojavljenja i započelo je tzv. obično vrijeme kroz Crkvenu godinu. Prošlo je vrijeme blagdana i podvlače se crte pod sve prošlo vrijeme i što smo učinili i što nismo, a trebali smo, ali se otvaraju i nova poglavlja i počinje novo vrijeme. Ta u Božiću i slavimo ponovno rođenje našega Gospodina ponajprije u našim srcima. Nešto sa srcem ima i blagoslov kuća koji se odvija, u većini slučajeva, baš u to posebno, Božićno vrijeme u Crkvenoj godini. Neki to imaju i kasnije, valjda kako se fizički stigne, ali veći dio „obavi“ se  u ovo „početno“ vrijeme kako Crkvene tako i kalendarske godine.

Ne znam kako je to drugdje i da li blagoslov kuća, stanova, domova izvrši ili obavi i neka druga službena ili posvećena osoba osim župnika, ali kod nas to čini župnik. Uvjetno kažem čini, obavi ili izvrši jer nije to samo puka radnja, neki fizički čin kako to suhoparno kaže definicija glagola. Blagoslov kuća je puno više od toga, kao i što molitva nije samo radnja izgovaranja riječi usnama, na glas ili šapatom ili pjevanjem ili u sebi ili se to čini i mislima. Blagoslov kuća je i molitva i još nešto. Ali posebnu ljepotu i značaj i vrijednost tom činu koji je i fizički i duhovan, daje okruženje i sudionici. Čitamo u našim medijima, a i sami smo svjesni svojevrsnog ubrzanja vremena u kojemu živimo, pa kao da su nam svima satovi zastarjeli jer dan bi trebao trajati više od 24 sata, sat bi trebao trajati dulje od 60 minuta, svi i sve tjera  čovjeka na sve brži tempo. Sve se obavlja preko žica ili i bez njih nekim valovima u zraku, preko mobitela, mailova, mreža, skypa, što više robota, samo se žuri, a ljudi sve manje u smislu licem u lice. Svi se žale da nemaju vremena, što već postaje neka mantra, uglavnom bude izrečena kao nekakvo opravdanje za to što se ne viđamo, što si ne čujemo glas, ne vidimo si lica, pogled. A kamo li još i neki duhovan susret. U tome se nazire možda još među posljednjima, u ovom nemamvremena vremenu, kao mala duhovna oaza baš blagoslov kuća i baš kad i ako to čini župnik.

Svi mi živimo u svojim župama. Znam da župe nisu jednako velike, da se i gradske i seoske ne mogu uspoređivati i znam da je, prije svega svećenika malo, a župnika još manje. Znam i da su župnici opterećeni raznim obvezama i poslovima koje i njima, jer samo su ljudi, oduzimaju odnosno traže puno vremena i da i njima dan traje ( samo) 24 sata. O blagoslovu kuća u našim samoprozvanim, ali nažalost najčešće i stvarno mainstream medijima možemo čuti ili čitati u vrijeme kad se to uglavnom provodi, dakle u danima uz Božić i Bogojavljenje i to po sveukupnom dojmu u negativnom kontekstu. Sve se izrečeno ili što je pjesnik htio reći svodi na to koliko će „blagoslovitelji“, a uvijek se radi o svećenicima RKC, dobiti novca od vjernika za tu namjenu. Na ekranu se tada vide novčanice. Nikad nismo imali prilike pročitati ili čuti koliko su novca dobili službeni predstavnici neke druge vjeroispovijesti za te ili slične nakane, a valjda i oni čine nešto takvo ili pak nekad dobiju neki novac od svojih vjernika. Ili pak čitamo ili čujemo o kakvoj smiješnoj ili sablažnjivoj zgodi u kontekstu te priče. Nije riječ samo o žutilu u medijima, jer ništa se poučnog, mudrog ili informativnog time ne otkrije, ništa dobroga u smislu probitaka javnog interesa, nego se uvijek nekako vodu navodi na mlin čiste netrpeljivosti, izrugivanja, podsmjehivanja, pa i mržnje prema RK Crkvi. No sve to ne oduzme onaj dobri dio priče o blagoslovu kuća. A dobri dio nalazi se u tom samom susretu župnika i ukućana, u zajedničkoj molitvi.

Nedavno je tako tim povodom u mom domu boravio i naš župnik. Naravno, bio je u žurbi, jer bližila se noć, obišao je već više sela, a nakon našega još je trebao ići i u susjedno. Ne sjećam se je li imao još i večernju Misu. Činjenica je da je on već i u ozbiljnim godinama, ali hoda crkvom i klekne puno gipkije i hitrije i lakše nego mnogo mlađi od njega, pa i zdravstveno bi zbog preboljene bolesti morao biti na oprezu. Rekla sam mu tom prigodom da mi se čini da je preopterećen i da zbog čega blagoslov malo ne rastegne na dulje vrijeme, pa da ne mora sve to tako brzo. Ubrzo sam se ugrizla za jezik i uvidjela da je to što sam rekla protivno onomu što sama želim i trebam. Naime, upravo u vrijeme Božića to je nekako najpoželjniji „tajming“ za blagoslov doma i ukućana, obitelji. Htjeli ne htjeli ljudi su u to vrijeme ipak drukčiji, mekši, bolji, razdraganiji, nježniji. Naravno, jer nam se ponovno rađa sam Spasitelj i to dobiva svoj izričaj i u našim srcima i u stvarnom okruženju oko nas. Zato i jest najljepše i najbolje doba da nam i naš župnik, duhovni predvoditelj naše župe i naših obitelji, onaj koji bi nas najviše trebao poznavati- dođe udijeliti blagoslov, donosi nam svojom molitvom i svojom osobom posvećenom Bogu i zapaljenom svijećom i blagoslovljenom vodom nad koju je sišao sam Duh sveti, dakle baš taj čovjek donosi nam i doziva uz naše sudjelovanje samoga Gospodina u naš dom i na naša srca. I zato je Božićno vrijeme u svemu tomu posebno značajno. Jer to su i jaslice u našim kućama i svi oni mali anđeli i sličice i figurice i zelena mahovina, pa vanjske jaslice u nekom panju ili među sivim grotama, a unutar svega toga Presveto Djetešce leži i smiješi se raširenih ručica prema svemu svijetu. A onda i kuća. Ne znam za drugdje, ali kod nas, dakle u mojoj župi, a najbolje to znam za sebe, dan kad dolazi župnik blagosloviti kuću poseban je dan. Kuća mora biti uređena, a na stolu na kojemu se blaguje mora biti čist, biran, najčešće bijeli stolnjak. Na sredini raspelo, dvije svijeće i posudica, također neka ljepša i ukrašenija, s blagoslovljenom vodom i grančicom zimzelena. Onda tu još dođe i kip Majke Božje uz Isusov križ, pa koji ukrasni anđeo ili kipić nekog drugog sveca, a mogu doći i svete sličice, npr. naših blaženika Miroslava Bulešića i Alojzija Stepinca za čiju kanonizaciju molimo, pa još i neka ukrasna svijeća, pa kućna Biblija, pa slike moje djece itd.  Neki mi se narugaju pa mi kažu da je to kič. Pa ako i jest, neka je, ja pred Isusa Dijete stavljam sve što mi je na srcu, pa tako i svoju djetinju radost. I cijeli dan bude u iščekivanju velečasnog. I stepenice i prag moraju biti pometeni i čisti. A ukućani skrušeni i svi nekako ponizni. Gase se i radio i televizor. Valjda jedino tada i ne nedostaju nam. Nakon zajedničke molitve iskreno se želi da velečasni ostane što dulje, neka malo posjedi, razgovora nikad dosta. Ako je prije toga i bilo kakve svađe u obitelji ili trzavica, sve to kao da nestane ili bude izbrisano. Sav taj dobri duh u kuću donese baš župnik. Nitko drugi umjesto njega to ne može učiniti. I zato, ako mu i je teško, jer fizički je to naporno, valjda ipak bude nagrađen i posebnom snagom da sve to izdrži, jer takav ubrzani i naporan tempo traje mu još od blagdana Svih svetih, pa došašće, zornice, silne sv. Ispovijedi, hladnoća, preskočeni  ručkovi i večere, Mise, sprovodi. Lijepo je vidjeti i naravno da je to nova radost kad se u župi pojavi novi, mlad svećenik, ali možda svu dubinu ljepote i dara kojeg donosi blagoslov kuće više može pružiti stariji župnik jednostavno zato što ima puno više životne mudrosti i zrelosti pa se djeci zna približiti nježnošću dobroga oca, a starcu strpljenjem i razumijevanjem osobe koja je i sama štošta doživjela kroz život, osoba koja zna i slijedi Kristovo evanđelje, ali poznaje i ljude u svoj njihovoj nesavršenosti zbog koje se upravo i rodio Božji Sin, pravi Bog i pravi čovjek. Kako nam idu godine tako svi spoznajemo sve više kako je dobro i kako je istina da je naš Gospodin Isus Krist došao radi bolesnih, a ne zdravih. A ima li itko tko je potpuno zdrav? Kako starim, tako sve više razumijem svete slike na kojima je naš Nebeski Otac prikazan na vrhu, kao starac s dugačkom, bijelom bradom, ozbiljna lica i prodornih, ali blagih očiju i raširenih ruku. Zato je blagoslov kuće u ozračju Božića, jaslica, čudesnog Djeteta Boga među nama i dobrog starog župnika prepunog vjere i životne mudrosti čista Božja milost svima koji to imaju priliku primiti.