1480592

U nedjelju, 19. lipnja 2022. godine, u Samostanu sv. Mihovila na Limom, u Kloštru, u Župi Gradina, nedaleko Limskog kanala, svečanim misnim slavljem i procesijom oko samostana pod predsjedanjem fra Josipa Šoštarića, franjevca iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina, proslavljen je blagdan sv. Romualda, o 995. obljetnici njegova rođenja za Nebo. Bio je utemeljitelj crkvenog reda kamaldoljana, brojnih redovničkih zajednica i samostana, između ostalih i tog Samostana sv. Mihovila nad Limom u Porečkom dekanatu. Zalaganjem vlč. mr. Lina Zohila, župnika Vrsara i Gradine, od Redovničke uprave u Camaldoliju, u Italiji, prije tri godine dobivene su za tu crkvu relikvije svetog utemeljitelja, koje su u tu crkvu svečano unesene o svečevu blagdanu 2020. godine tijekom mise i procesije kojom je predsjedao tadašnji porečki i pulski ordinarij, sada apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša. Relikvije se od tada čuvaju u župnoj crkvi sv. Andrije u Gradini, a u Samostanu sv. Mihovila nad Limom se izlažu za javno štovanje dva puta godišnje, o svečevu blagdanu te o blagdanu sv. Mihovila arkanđela, nebeskog naslovnika toga samostana kojeg je sv. Romulad osnovao krajem X. stoljeća.

 I ove je godine svečanost započela procesijom sa svečevom relikvijom oko samostanskog kompleksa. Uz predvoditelja koncelebrirao je župnik domaćin vlč. mr. Lino Zohil. Predvoditelj misnoga slavlja, p. Josip Šoštarić je u prigodnoj homiliji, na početku podsjetio da će se za 5  godina obilježiti 1000 godina od smrti sv. Romualda te kako je on osnovao taj samostan gdje su prebivali i djelovali redovnici kamaldoljani. Pozvao je okupljene da zamisle što se sve događalo unutar tih zidina, „sve nas podsjeća na misterij, na Boga, na Stvoritelja koji je sve to tako čudesno stvorio i uredio, a vrhunac tog Božjeg stvaranja i uređenja je čovjek, čovjek je živa slava Božja.“

Podsjetio je da se blagdan sv. Romulada slavi kratko nakon proslave svetkovine Tijeka i Krvi Kristove; istaknuo je nadalje da je ona povezana uz Uskrs, a u svezi s njima je i svetkovina Presvetog Srca Isusova; uz Uskrs je vezana i svetkovina Presvetog Trojstva te svetkovina Duhova, kojom završava Vazmeno vrijeme“, podsjetio je propovjednik. „Između Tijelova i Presvetog Srca Isusova slavimo tog čudesnog čovjeka, sv. Romualda. Sve to se ne bi događalo da Krst nije uskrsnuo, zato se cijela liturgijska godina plete oko tog misterija Kristova uskrsnuća.“

Citiravši riječi Evnađelja „jednom je Isus na nekom mjestu u osami molio“ propovjednik je istaknuo da je sv. Romulad, prema životopiscima, „bio nemirna i lutalačkog duha. On je želio nešto više, želio je biti kao Isus u pustinji. U pustinji se može izdržati samo na jedan način, biti povezan s Bogom. Lutao je, od Veneta, preko Španjolske, do Ravenne, pa u Montecassinu i na tom lutanju došao je i ovamo, tu je prepoznao jednu oazu, jednu malu pustinju u tom svom ambijentu gdje može svoju dušu povezati s Nebeskim“, naglasio je propovjednik. Podsjetio je da Evanđelja često navode kako je Isus molio. Propovjednik je nadalje izrekao kratko promišljanje o molitvi. Osvrnuo se potom na Isusovo pitanje apostolima „što ljudi govore tko sam ja?“, „međutim to što svijet govori o Isusu nije istina. I nama je bolje da ne znamo što ljudi govore o nama“, rekao je p. Šoštarić. Naveo je potom brojne primjere podcrtavši da ni o kojem pitanju svijet ne zna Istinu, i da svijet nema odgovor na najvažnija životna pitanja.  

 Na pitanje Isusovog identiteta nam odgovor neće dati svijet. A na pitanje „što ja mislim o Isusu?“ treba dati osobni odgovor. Kao što je Isus rekao Petru na njegov odgovor, „to ti dolazi odozgor“, istina o Isusovu identitetu dolazi s neba; pitanje identiteta je najvažnije pitanje. Današnji svetac je tražio svoj identitet, svoje mjesto u Crkvi. Kada ga je našao, u pustinji, sve je ostalo bilo podređeno tome.

„Kroz molitvu se rađa i bistri naš životni put“, nastavio je propovjednik. „Da Romuald nije ustrajao nakon što je uvidio da benediktinstvo nije njegov put, nikada ne bi bio postao svetac. Tražio je svoj identitet od Boga darovan, a slijediti identitet koji nam Bog daje znači uzeti danomice svoj križ i ići za Isusom, tako je učinio i sveti Romuald“, rekao je između ostalog propovjednik. „Današnji nam je svetac primjer da si isplati potrošiti svoj život radi Isusa Krista, jer dobivamo život u vječnosti. On je pamtio riječi Svetoga Pisma i sukladno njima oblikovao svoj život, a čime mi oblikujemo svoj život?“, potaknuo je fra Josip okupljene na razmišljanje. „Isus je rekao 'Ja sam Put, Istina i Život.', sveti Romuald je to shvatio i prihvatio, molimo i mi da to uspijemo razumjeti i prihvatiti“, zaključio je propovjednik.

Misno slavlje je završeno  molitvom sv. Romualdu, a nakon mise bila je prigoda za osobno čašćenje relikvija.

 1480654

Uslijedilo je izlaganje povjesničara Marina Martinčevića o povijesti Samostana sv. Mihovila nad Limom. Prof. Martinčević je na početku izlaganja napomenuo da je sv. Romuald preminuo 1027. godine, što znači da će za pet godina bili tisuću godina od njegove smrti. Smještajući u društveno – povijesni kontekst nastanak toga samostana istaknuo je da je Crkva i tada  bila umorna, hijerarhije su se i tada bavile više-manje samima sobom. Sv. Romuald, ulazeći u samostan San Apolinare in Classe nastoji ostvariti autentični kršćanski život. Njegovo traženje dovelo ga je i u ove krajeve. Kada je on došao na ovome je mjestu postojala samo mala crkvica posvećena Blaženoj Djevici Mariji, koja je značajna po fragmentima jedne od najstarijih fresaka u istri koje pripadaju karolinškoj tradiciji. U tri godine koliko je svetac proveo na tome mjestu ustanovio je monašku zajednicu eremita. Crkvu sv. Mihovila posvetio je oko 1040. godine porečki biskup Engelmar. U njegovo vrijeme nastale su u tom samostanu freske iz Otonske škole, u kojoj su vješto spojeni bizantski i zapadni utjecaji. Najpoznatiji je prikaz kamenovanja sv. Stjepana. Na desnom zidu je freska koja, prema tradiciji, prikazuje sv. Romualda. Početkom 14. stoljeća ondje su boravili templari. Krajem 14. i u 15. stoljeću redovnički život otaca kamaldoljana se u samostanu oživljava, postoje brojni zapisi o djelovanju redovnika, a samostan biva upravom pripojen venecijanskim samostanima. Predavač je pojasnio i namjenu ostalih dijela samostana, spavaonica i drugih prostora, koji su sada mahom ruševine. Za održavanje samostana je u jednom je periodu bio zadužen jedan porečki kanonik. Krajem  18. stoljeća monasi opatije sv. Matije iz Venecije, zbog udaljenosti, mijenjaju samostan za jedan posjed obitelji Coletti iz Conegliana. Tada kompleks postaje ladanjska palača u klasicističkom stilu. Nakon gašenja te plemićke obitelji samostan prelazi u državno vlasništvo, većinu vremena neupotrebljavan, što je na neki način sačuvalo postojeće freske u izvornom obliku.

U završnim zahvalama župnik Zohil je pojasnio da su mu kamaldoljani dali svečeve relikvije kada je, 2019. godine, zajedno s prof. dr. sc. Ivanom Milotićem posjetio Camaldoli i Fabriano gdje se čuvaju svečeve relikvije. Župnik je nadalje rekao da su tada u Camaldoliju prikupili mnogo povijesnih zapisa o povijesti toga samostana te da je u pripremi opsežno izdanje koje će dati iscrpni prikaz Samostana sv. Mihovila nad Limom.

Svečanost je završena prigodnim domjenkom u klaustru samostana.

(G. Krizman)

  

Istaknuto

 

 

 

100. obljetnica

Miroslav Bulešić

Zaklada

Biskupija na Facebooku

Biskupija na YouTube

Kalendar događanja

Foto galerija

Ova web stranica koristi kolačiće

Ova web stranica koristi kolačiće radi što boljeg iskustva posjetitelja stranice. Klikom na poveznicu 'Informacije' saznajte više o kolačićima. Klikom na poveznicu 'Prihvaćam' potvrđujete prihvaćanje kolačića na ovim stranicama.