Nadbiskup Kutleša na Veliki četvrtak u porečkoj katedrali

„Ova Misa posvete ulja izriče zajedništvo biskupa sa svojim svećenicima, govori o tijesnoj povezanosti biskupa i svećenika, posebno u službi posvećivanja.“, naglasio je nadbiskup Kutleša u homiliji Mise posvete ulja u porečkoj katedrali.

Na Veliki četvrtak, 1. travnja 2021. godine, apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, nadbiskup mons. dr. Dražen Kutleša Misu posvete ulja predvodio je u porečkoj katedrali. Uz njega su koncelebrirali generalni vikar mons. Vilim Grbac, kancelar mons. Sergije Jelenić, vicerektor pulskog Biskupijskog misijskog sjemeništa „Redemptoris Mater“ preč. Jurica Manzoni, katedralni župnik i porečki dekan preč. Milan Zgrablić te ostali dekani ili njihovi predstavnici iz dekanata diljem biskupije. Misa posvete ulja je u redovitim okolnostima godišnja prigoda na kojoj se okupljaju svi svećenici biskupije, no ove su godine, zbog okolnost pandemije i važećih epidemioloških mjera, bili nazočni samo dekani te obnašatelji drugih određenih službi. U liturgiji su asistirali bogoslovi iz pulskog sjemeništa. Misno slavlje glazbeno je animiralo nekoliko članica katedralnog župnog zbora, a za orguljama je bio vlč. Rudi Koraca, član Vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu, koji je tijekom svog dugogodišnjeg svećeničkog staža uvijek spiritus movens glazbenog aspekta biskupijskih zbivanja.

Nadbiskup je u prigodnoj homiliji iznio promišljanje o Euharistiji i svećeničkom pozivu i u čemu bi se trebala očitovati uloga svećenika u današnje vrijeme. “Svećenik je pozvan naviještati Istinu”, rekao je mons. Kutleša te pojasnio da to znači kako treba „podsjećati vjernike na Božja djela u našem životu, pozivati ih da se raduju, poticati ih da se usredotoče na bitne stvari, pozivati iz na primanje Tijela Kristova, općenito – raditi na duhovnom napretku Božjega naroda, kako bi povjereni mu vjernici imali duhovno ispunjen život, a to im osim riječima treba prenijeti i primjerom”. “Svećenik treba biti „fortiter in re suaviter in modo“,odvažno u bitnom, blag u načinu”, istaknuo je nadbiskup.

Kao što je to uobičajeno, i ove je godine Misa posvete ulja, tijekom koje svećenici obnavljaju svoja svećenička obećanja, bila prigoda za se podsjetiti onih koji su preminuli tijekom proteklih godinu dana, ali i za istaknuti mladomisnike, đakone, te razne okrugle obljetnice koje će tijekom sljedeće godine obilježiti pojedini svećenici iz prezbiterija istarske Crkve:
„U ovoj Misi spominjemo se naših pokojnih svećenika, a posebno onih koje je Gospodin pozvao k sebi nakon prošlog Velikog četvrtka, a to su svećenici: vlč. Marcel Lakoseljac, vlč. Frane Kurelović, vlč. Josip Zović i vlč. Stipan Mišura. Preporučimo ih Božjem milosrđu.

Danas zahvaljujemo Bogu za tri prošlogodišnja mladomisnika: vlč. Graziana Di Crescenza, vlč. Leonarda Škeca i vlč. Wojciecha Wlazla. Za svećeničko ređenje se pripremaju đakoni: Rafael Villergas Castaño, Mateus Babinski de Almeida, Jurica Vekić i Stipe Breko. Njima se radujemo te ih na putu svećeništva pratimo zajedništvom i molitvom.
I ove godine želimo se sjetiti i naših svećenika koji slave jubilarne godišnjice svećeničkog ređenja: 60 godina svećeništva slave vlč. Antun Kurelović i Marijan Jelenić, 20 godina svećeništva slave: vlč. Geremia Massa, vlč. Joško Listeš, vlč. Pjotr Maj, vlč. Przemyslaw Palmowsky i vlč. Zygmunt Ciba, 10 godina svećeništva slave: vlč. Marijan Lindić i vlč. Josip Peteh. Njima čestitamo i za njih molimo i zazivamo Božji blagoslov da ostanu vjerni u svome svećeničkom zvanju.“, podsjetio je mons. Kutleša.
Po završetku misnoga slavlja prigodnu uskrsnu čestitku nadbiskupu je u ime svećenika i redovnika Porečke i Pulske biskupije izrekao generalni vikar mons. Vilim Grbac, koji je zaključio zaželjevši mons. Kutleši mnogo uspjeha na novim zadatcima koji ga očekuju u Splitskoj nadbiskupiji.

Nadbiskupovu homiliju donosimo u cijelosti:

„1. Draga braćo svećenici. Braćo i sestre u Kristu. Od srca vas pozdravljam u ovoj drevnoj Bazilici prigodom liturgije Posvete ulja kad se prisjećamo dana rođenja Euharistije i našeg svećeničkog rođendana.
Draga subraćo u svećeništvu, želio bih vas prije svega ohrabriti u obavljanju vaše službe. Što budemo više djelovali u plodnom suglasju među sobom, to ćemo se lakše moći suočavati s teškoćama našega vremena. Budimo jedni drugima dobrostivi, milosrdni: praštajmo jedni drugima, kao što i Bog u Kristu nama oprosti.

2. Danas se spominjemo ustanovljenja Euharistije i ministerijalnog svećeništva, u ovo slavlje unosimo svakog našeg svećenika, dijecezanskog i redovničkog, kako bismo u radosti svećeničkog služenja bili jedni drugima pomoć i potpora. Molimo jedni za druge, a posebno za onu subraću koja su najpotrebnija. Molimo za onu našu braću koja iz različitih razloga danas nisu s nama, a posebno za onu braću koju je Bog pohodio kušnjom bolesti da strpljivo, u zajedništvu s Kristom, nose svoj križ.
U ovoj Misi spominjemo se naših pokojnih svećenika, a posebno onih koje je Gospodin pozvao k sebi nakon prošlog Velikog četvrtka, a to su svećenici: vlč. Marcel Lakoseljac, vlč. Frane Kurelović, vlč. Josip Zović i vlč. Stipan Mišura. Preporučimo ih Božjem milosrđu.
Danas zahvaljujemo Bogu za tri prošlogodišnja mladomisnika: vlč. Graziana DiCrescenza, vlč. Leonarda Škeca i vlč. Wojciecha Wlazla. Za svećeničko ređenje se pripremaju đakoni: Rafael Villergas Castaño, Mateus Babinski de Almeida, Jurica Vekić i Stipe Breko. Njima se radujemo te ih na putu svećeništva pratimo zajedništvom i molitvom.
I ove godine želimo se sjetiti i naših svećenika koji slave jubilarne godišnjice svećeničkog ređenja: 60 godina svećeništva slave vlč. Antun Kurelović i Marijan Jelenić, 20 godina svećeništva slave: vlč. Geremia Massa, vlč. Joško Listeš, vlč. Pjotr Maj, vlč. Przemyslaw Palmowsky i vlč. Zygmunt Ciba, 10 godina svećeništva slave: vlč. Marijan Lindić i vlč. Josip Peteh. Njima čestitamo i za njih molimo i zazivamo Božji blagoslov da ostanu vjerni u svome svećeničkom zvanju.

U nedjelju smo obilježili Isusov slavni ulazak u Jeruzalem i označili početak tjedna muke njegove koju nam evanđelisti zorno prikazuju. Danas želimo razmišljati o Euharistiji i svećeničkom pozivu i u čemu bi se trebala očitovati uloga svećenika u današnje vrijeme.

3. Svećenik naviješta istinu. Starozavjetni proroci su naviještali Božjem narodu temeljne istine. Pismo kaže: Svećenikove usne trebaju čuvati znanje, a iz njegovih usta treba tražiti Zakon: ta on je glasnik Jahve nad vojskama (Mal 2,7). Možemo se zapitati u čemu se sastoji navještenje te istine Božjem narodu.
Podsjeti vjernike na Božja djela u našem životu. Mojsije kaže narodu: Nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Jahvu, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva (Pnz 8,14). Stoga svećenik treba stati pred svoj narod i uvijek im reći da nikad ne zaborave Božja djela i što je učinio za nas. Sjećati se znači imati u mislima i srcu toliko prisutno ono što je Bog učinio za nas i za svakog od nas pojedinačno. Kada smo zahvalni oslobađamo svoje srce od mnogih otrova. Kada smo zahvalni, prilično je teško prezirati svog subrata, biti škrt i pohlepan ili biti osvetoljubiv i zavidan. Oslobađamo se puno nepotrebnih stvari koje nas tište kada se sjetimo što je Gospodin učinio za nas; zahvalni smo, radosni, nekako drugačiji.

Pozivati vjernike da se raduju.Svećenik, kao vjerni Otac, treba okupljati i pozivati svoje vjernike da se raduju Gospodinu. Gospodin dopušta poteškoće samo kako bi se postigla veća slava. Radost je prirodno stanje svakog kršćanina i svaki bi vjerni svećenik trebao pozivati svoj narod na radost time što će i sam biti čovjek radosti, nade i samopouzdanja. Svećenik bi trebao stati u ovim teškim vremenima pred svoj narod i reći “radujte se”, ne samo svojim riječima, već i svojim držanjem, nadom i očitim povjerenjem.
Pozivati vjernike na ono što je bitno. Mojsije govori svome narodu: Ponižavao te i glađu morio, a onda te hranio manom – za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci – da ti pokaže kako čovjek ne živi samo o kruhu, nego da čovjek živi o svemu što izlazi iz usta Jahvinih (Pz 8,3). I ovdje bi svećenik, kao vjeran Otac, trebao poticati svoje vjernike da svoj život usredotoče na stvari koje su zaista bitne. Previše se Božjih ljudi usredotočuje na manje stvari kao što su sport, politika, novac ili način na koji se suprotstavlja drugim ljudima. Zaista Božji svećenik iz nedjelje u nedjelju treba podsjećati vjernike na ono što je zaista važno i pozvati ih da svoj život usredotoče na nebeske i vječne trajne stvari, a ne na zemaljske i prolazne stvari.
Pozivati vjernike na primanje Tijela Kristova. Isus nas upozorava: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“ (Iv 6,53). Tako će svećenik vjerno slaviti Euharistiju za svoj narod i poticati ih da nikada ne propuste sudjelovati na nedjeljnoj Misi. Njegova je glavna želja hraniti ljude koji su mu povjereni i upozoriti ih ako se zanemare hraniti svetom Euharistijom da u njima neće biti života. Bit će poput djece Izraela u pustinji koja nikada ne bi stigla do Obećane zemlje da nisu vjerno jeli manu koju im je Bog dao da ih sačuva u pustinji preko četrdeset godina. Ni mi nećemo doći do Obećane zemlje ako ne primamo često svoju manu – Tijelo i Krv Kristovu.

4. Svećenik treba biti fortiter in re suaviter in modo (odvažno u bitnom, blag u načinu). Kad je Isus navijestio bitnu istinu o Presvetoj Euharistiji susreo se s mnogima koji su se protivili i koji su mrmljali protiv njegova učenja. Što je učinio? Kad je čuo njihove primjedbe, ne popušta, ne ublažava svoje učenje. Dapače, pojačava ga i jasno ih upozorava poznatim židovskim izrazom: “Amen, amen, kažem vam!” Zatim nastavlja da „ako ne jedete tijelo Sina Čovječjega i ne pijete njegovu krv nećete imati života u sebi.“
Dakle, kada je riječ o bitnoj istini, Isus ne ublažava svoje učenje i ne “popušta”. Umjesto toga, još snažnije potvrđuje istinu. Čini to ne da bi bio argumentiran, već zato što ih voli i ne želi da se zauvijek izgube.
Tako isto vrijedi i za Božjeg svećenika danas. Živimo u nemirnim vremenima u kojima mnogi mrmljaju i prosvjeduju o Euharistiji ali i o mnogim moralnim učenjima. Božji svećenik, kao vjerni Otac svog naroda, ne smije razrijediti istinu ili činiti kompromis s njom. Umjesto toga, mora još jasnije naviještati istinu. Božji svećenik poučava i opominje s ljubavlju kako bi spasio svoj narod od grijeha koji ih može uništiti ako se ne promijene. Ne podilazi ljudima i ne govori ono što bi oni željeli čuti nego ono što Bog od njega traži. Da, poput Isusa, svaki svećenik treba govoriti istinu jasno i s ljubavlju.
Sveti Pavao opominje Timoteja: „Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. Jer doći će vrijeme kad ljudi neće podnositi zdrava nauka, nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima“(2 Tim 4, 2-3).
Utoliko je razlog više što Božji svećenik treba stajati pred svojim narodom i voditi ga, ne računajući na osobnu korist i govoriti im istinu u ljubavi, govoriti im istinu koja će ih spasiti.

5. Raditi na duhovnom napretku Božjega naroda. Možemo primijetiti kad Isus govori o Euharistiji u Iv 6, 51-58, u tom kratkom odlomku bitnu istinu o Euharistiji ponavlja čak četiri puta: 1. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. 2. Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni. 3. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. 4. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.
Očito, budući da je ponavljanje majka učenja, Isus želi da zapamtimo ovu istinu: ako primamo Njegovo Tijelo i Krv i slijedimo Ga u vjeri, imat ćemo vječni život!
Grčka riječ koju koristimo za „vječno“ (aiona) ne odnosi se samo na duljinu života već i na njegovu puninu. Stoga, nudeći nam vječni život, Isus ne govori samo da ćemo živjeti vječno u smislu vrlo dugog vremena. Umjesto toga, govori da ćemo s Njim postajati sve više ispunjeni životom, čak i sada, i da ćemo jednog dana zauvijek ući u slavu neba gdje ćemo biti toliko ispunjeni životom da će se činiti da je naš zemaljski život bio obična koma.
Stoga svaki svećenik mora stati pred svoj narod i naviještati mu puniji život, bogatiji život, čudesniji život – ne u nekom dalekom nebu, već čak sada! Ne može se zadovoljiti pukim ukazivanjem na mogućnost takvog nečega. Umjesto toga, treba pred njih stati kao živi svjedok, kao onaj koji se obvezao na molitvu, sakramente, Božju Riječ i hod u svetom zajedništvu s Crkvom. Treba pokazati da i sada proživljava život koji je bogatiji i puniji milošću sakramenata koji djeluju u njegovu životu. Ne samo da bi trebao navijestiti svom narodu bogatiji i puniji život; već pred njima stajati kao svjedok toga punijeg života.
Da, svaki svećenik treba stajati pred svojim narodom kao živi svjedok naviještajući kako Gospodin može preobraziti naš život i dovesti nas u puninu vječnog života, čak i sada. Na taj način pomaže svome narodu napredovati na putu prema vječnoj domovini.

6. Ova Misa posvete ulja izriče zajedništvo biskupa sa svojim svećenicima, govori o tijesnoj povezanosti biskupa i svećenika, posebno u službi posvećivanja. Ulje je simbol Duha Svetoga, a istodobno nas upućuje na Krista, jer i sama riječ Krist znači Pomazanik. Ulje, i mazanje njime, usko je povezano s Kristom – Pomazanikom. Isusovo čovještvo je ispunjeno Duhom Svetim. Što smo povezaniji s Kristom to smo više ispunjeni Duhom Božjim. U našem nazivu kršćanin prisutno je otajstvo ulja. Naime, riječ kršćanin, kako su Kristovi vjernici bili nazivani već od početka Crkve, dolazi od Krista, Mesije, što znači Pomazanik.
U svetim je sakramentima posvećeno ulje uvijek znak Božjega milosrđa. Naše pomazanje za svećenike uvijek označava i zadaću – nositi ljudima Božje milosrđe. Mi smo po službi navjestitelji i nositelji Božjega milosrđa svojoj braći i sestrama. Neka u posudama našega života nikada ne ponestane ulja milosrđa. Vrijeme provedeno s Gospodinom u razmatranju Riječi, u primanju sakramenata, u postojanoj molitvi to će nam omogućiti.
A vas, predragi vjernici, pozivam da svoje svećenike pratite postojanom molitvom i kršćanskom ljubavlju kako bi mogli vjerno izvršiti poslanje koje im je Krist povjerio. Neka nas sve prati nebeski zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Miroslava Bulešića.“

(G. Krizman)