Nadbiskup Kutleša na Cvjetnicu u Poreču

Apostolski upravitelj Porečke i Pulske biskupije, mons. dr. Dražen Kutleša svečanu euharistiju o Nedjelji Muke Gospodnje predvodio je u porečkoj katedrali. Koncelebrirali su kancelar biskupije mons. Sergije Jelenić, katedralni župnik preč. Milan Zgrablić, župni vikar katedralne župe Janez Barborič, a asistirao je đakon Jurica Vekić.

Blagoslov maslinovih grančica, je ove godine, zbog epidemioloških razloga, održan u crkvi, a ne kako je to uobičajeno, na glavnom porečkom trgu, te je izostavljena i tradicionalna procesija.

Mons. Kutleša je na početku prigodne homilije podsjetio na bit događaja Cvjetnice. Najbolje nam tome svjedoče ove maslinove i palmine grančice koje blagoslivljamo, njima veličamo i častimo Isusov ulazak u Jeruzalem, no te će grančice biti spaljene i postat će pepeo da bi se s njima mogli pepeljati na Čistu srijedu, rekao je nadbiskup. Isusa hvale, a za nekoliko dana ga ubijaju, to je čovjekova slava, to je čovjekov život ukratko, sažeto.

Govoreći o Velikom tjednu nadbiskup je naglasio tri bitne stvari za svakoga vjernika: Isusovo obećanje, kojeg ako se ne držimo dolazimo do raznih pogrešaka koje su činili i apostoli, te da trebamo gledati ono bitno, a to je da smo izvršili svoju zadaću. Isusu kaže „udarit će pastira, ovce će se razbježati“, govori da će biti mučen i ubijen, da će uskrsnuti, ali da će s njima biti opet u Galileji. On im je govorio, ali oni nisu htjeli čuti, jer ih je više zanimalo ono nebitno, materijalno, nisu mu vjerovali što je govorio. Kada ne vjeruju i nemaju cjelovitu viziju, onda se događaju stvari koje su se i dogodile. Marija iz Betanije polijeva Isusa da mu iskaže počast, a jedan od apostola, najvjerojatnije Juda kaže da se vrijednost pomasti mogla dati siromasima. I mi danas to proživljavamo. Za mnoge će se stvari reći zašto se to čini, da je bolje dati siromasima. Bit onoga što Isus odgovara je da Boga treba častiti i ono najljepše i najbolje treba dati Bogu. Jer, ako ne damo Bogu prvo mjesto onda nećemo častiti ni siromahe, ako Boga stavimo na prvo mjesto, onda sve ostalo ide na pravo mjesto. Ako Boga skinemo s prvoga mjesta, onda nastaje nered. Tada postajemo dobri licemjeri, znat ćemo častiti siromahe, postat ćemo socijalne ustanove, ali ako Boga nema u našemu djelovanju, gdje je naša vjera, zašto dolazimo u crkvu ako u tome nema duhovne dimenzije, ljubavi prema Bogu?, zapitao se propovjednik.

Kada Isus poziva apostole da s njime mole, ‘duh je voljan, ali tijelo je slabo’, podsjetio je nadbiskup. Čovjek se u životu u velikim nedaćama nekako anestezira, pribjegava raznim opijatima da bi se umirio. Postoji i pitanje o moralnom snu, mi vjernici uvijek trebamo biti budni, u prvom redu kada se tiče duhovnih i moralnih vrednota, a ne se u ovome svijetu prilagođavati da ne budemo različiti, da nas drugi ne osude. Da je Isus povlađivao onima koji su tada živjeli vjerojatno bi ostao živ, kao i tolike tisuće mučenika koji su dali svoje živote za vjeru da bi mi mogli danas to baštiniti. Koliko smo mi spremni žrtvovati se?, ili nam je lakše otići u onaj moralni san, sve prespavati, čekati da prođe, a što će biti na kraju to nas ne brine. Važno da imamo lijep i ugodan život, a što će biti dalje – o tome ne razmišljamo. No, važno je gledati cjelovitu viziju, istaknuo je nadbiskup.

Događa se da apostoli Isusa zatajuju, bježe svaki na svoju stranu, oni nisu imali cjelovitu viziju, jer nisu slušali Isusa kada je govorio o tome što je bitno. Mons. Kutleša je naglasio Pilatovo pitanje, „koga da se oslobodi, Isusa ili Barabu?“ Kada se s hebrejskog prevede baraba to znači ‘Sin Božji’, pojasnio je nadbiskup. Neobično je pitanje “Hoćete li osloboditi Isusa ili ‘Sina Božjega’?”, neki čak govore da je i njemu bilo ime Isus. Tu dolazi do obmane, tu je pravi i lažni Isus. Možda je nama u današnje vrijeme lakše slijediti onog lažnog, socijalnog, koji razumije sve i svakoga, ali taj lažni Isus ne može dati Spasenje. Taj Baraba ne daje Spasenje, to može dati samo onaj pravi Isus koji kaže da Spasenje jedino dolazi po Muci, po križu. Trebamo biti svjesni da ako smo vjerni dolazi i Uskrsnuće. S lažnim Isusom, možeš biti lijep, tolerantan, takav da se svidiš svima, ali nema Spasenja, nema onoga što pravi Isus Krist naviješta.

Kod Pilata vidimo jednu veliku stvar – da čovjek nije odgovoran. On vidi da je Isus Krist pravedan, da ga krivo osuđuju, ima sudbinu toga čovjeka u svojim rukama, ali ne želi učiniti ništa, radi svoje karijere, radi svoje udobnosti, jer, smatra da ako nešto učini   Židovi će se pobuniti, mogu mu napraviti probleme i može ga car smijeniti. Oko Isusa svi imaju neke svoje računice. Nemojmo ih osuđivati jer i mi imamo svoje računice, želimo se diviti Isusu, ali kada dođu trenutci da trebamo pokazati da sam pravi vjernik i da sam za Isusa tada padamo, zatajimo, bježimo, upravo poput apostola i Pilata. Oni su možda pali na velikim stvarima, a mi padamo na malim, jednostavnim stvarima.

Na kraju opet dolazimo do Isusovih riječi „udarit će pastira i ovce će se razbježati“, apostoli nisu zapamtili da im je obećao da će on uskrsnuti i doći u Galileju. Mi u svome životu možemo činiti kako hoćemo, možemo biti za ili protiv Isusa, možemo biti prijetvorni, ali u tom slučaju u dubini svoje duše znamo da ne činimo dobro jer Isus kaže  da preko Muke i smrti dolazi Uskrsnuće. Preko lijepog i ugodnog života neće doći Spasenje čovjeku i čovječanstvu, veće će malo po malo, poput Rimskog carstva, sve propadati. Zato Isus kaže da budemo budni i da molimo, jer nas upravo molitva, duhovnost i ljubav prema Isusu Kristu može spasiti. Zato uvijek gledajmo kraj, jer djelo se gleda po onome kako je završilo. Ako student i nakon godina studiranja ne dobije diplomu, nije završio, tako i mi ako živimo svoj život bez Vječne perspektive, nećemo zadobiti Kraljevstvo Božje, ako ne budemo radili kako Isus Krist od nas traži.

Ovaj Veliki tjedan je poziv da razmišljamo o Muci Gospodina našega Isusa Krista i o velikim tajnama koje su pred nama. Poziv je to i da se usmjerimo na sebe, na svoj život, da ispitujemo sebe, svoju savjest, da se zapitamo „gdje sam ja u svemu tome?“. Ako nisam na pravome putu da se popravim, a ako sam i donekle dobar da se usavršim i da ono što nije dobro popravim. To je smisao Uskrsa, da se popravim, ispovjedim, da budem što je moguće više savršeniji. Molimo da nam Bog da snage da uvijek možemo gledati onu Vječnu perspektivu, i onaj kraj, a to je Kraljevstvo nebesko prema kojemu svi težimo, zaključio je mons. Kutleša. (Txt i foto: G. Krizman)