„Mrtve oplakujem, žive zovem, gromove lomim.“
„Mrtve oplakujem, žive zovem, gromove lomim. Grad Buzet i Župa Roč kupiše.“ natpis je na novom zvonu župne crkve u Roču.
U subotu, 13. listopada 2018., u Roču, mjestu Buzetskog dekanata, u kojem počinje Aleja glagoljaša, poznatom po prvoj hrvatskoj tiskanoj knjizi, misalu iz 1483. godine, blagoslovljeno je novo zvono na zvoniku župne crkve sv. Bartola apostola.
Zvono, lijevano u Innsbrucku, u ljevaonici Grassmayr, teško je 330 kg, i stavljeno je na mjesto starog zvona, imena Santa Maria, koje je nakon 98 godina napuklo i trebalo ga je zamijeniti. Uz to malo zvono na 26metarskom zvoniku je i veliko zvono imena Sveti Petar, teško 580kg, izliveno u Ljubljani 1889.godine. Ročka je crkva do Drugog svjetskog rata imala još jedno, veće zvono, teško 800 kilograma, kojeg je tadašnja talijanska vlast odnijela u Udine gdje je iskorišteno u proizvodnji topova.
Malo je zvono napuklo prije tri godine i gubilo je zvuk pa se od tada nije koristilo. Prije izrade novog malog zvona snimljen je zvuk velikog zvona te je u ljevaonici zvuk usklađen kako bi se dobilo suzvučje. Tako će sada ova dva zvona zvoniti u duru. Veliko zvono je ton g/1, a malo zvono je ton h/1, pojasnili su iz tvrtke Elektro Bosilj iz Novog Marofa, generalnog zastupnika ljevaonice Grassmayr. Tvrtka Elektro Bosilj, koja se više desetljeća bavi dobavljanjem, postavljanjem i održavanjem zvona je prije tri godine elektrificirala zvonik u Roču.
Zvono je blagoslovio Buzetski dekan, preč. Dalibor Pilekić, koji je do nedavno bio župnik u Roču te od početka vodio projekt nabavke novog zvona.
Počasni zvon nakon blagoslova udarili su, osim dekana Pilekića i sadašnjeg župnika Josipa Mašine, gradonačelnik Buzeta Siniša Zulić, te dugogodišnja zvonarica Eda Krulčić.
Nakon obreda blagoslova zvona uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio dekan Pilekić uz koncelebraciju župnika domaćina. Dekan je u prigodnoj homiliji rekao kako su zvona instrument Božji, ona nas podsjećaju da trebamo osluškivati glas Božji, i podizati pogled prema nebu, prema nematerijalnom, izdići se iznad zemaljskog, materijalnog. Zvono je znak Božje prisutnosti, ono nas poziva na molitvu, kada tuče ure podsjeća nas na zahvalnost Bogu koji nam daruje vrijeme, a svako je vrijeme kairos, svako je vrijeme prilika za ljubav, vrijeme darovano da možemo ljubiti jedni druge i biti bolji ljudi. Zvono je prisutno u svim okolnostima ljudskoga života: veseli se s vjernicima u svakoj radosnoj prigodi, slavlju sakramenata, upozorava na razne nevolje, prirodne katastrofe i one prouzročene ljudskim djelovanjem, oplakuje pokojne. Zvono sudjeluje potpuno u našem kršćanskom životu, ali i za one koji nisu vjernici zvono je podsjetnik na one zajedničke vrijednosti, podsjeća da postoji ljubav koju valja gajiti, prijateljstvo radi kojeg se isplati živjeti i čitav niz stvarnosti koje nisu materijalne i koje čine život ljepšim, boljim, kvalitetnijim, koje nas spotiču dizati svoj pogled prema nebu, biti zahvalni jer postoje te neprolazne vrednote. Dekan je homiliju zaključio zahvalama svima koji su na bilo koji način doprinijeli realizaciji projekta.
Osamdesetak tisuća kuna, koliko je koštalo novo zvono podmireno je iz većinom iz gradskog proračuna Buzeta, a oko dvadeset tisuća doprinijela je župa iz donacija župljana i dobročinitelja.
Za trajanja mise zvono je podignuto te je prvi zvon pozdravio vjernike na izlazu iz crkve, gdje je druženje nastavljeno uz prigodno osvježenje.
Zvonarska obitelj Krulčić
Eda i Josip Krulčić su zvonari u Roču. Josip, koji je vičan i kampelanju, te je s tom svojom vještinom nastupao i na raznim manifestacijama, prisjeća se svog dugog zvonarskog staža, on to čini od 1956. godine, kada je prethodna zvonarska obitelj Fabris odselila u Portorož. Tu su službu, kaže Pino prihvatili na prijedlog tadašnjeg župnika Ratislava Udovičića. Kampelanje je stvaranje melodije, sviranje sa zvonima ručnim udarcima, ročki zvonar pojašnjava da se time obilježavaju posebno važni trenutci tijekom godine: Božić, Uskrs, proslava župnog patrona sv. Bartola, ali kampelanjem se pozdravlja i biskupa pri svakom njegovom dolasku u mjesto. Pino kaže kako njegova ljubav prema zvonima seže u rano djetinjstvo, otac mi je preminuo kad sam bio vrlo malen, pričali su mi da sam se tada, kao trogodišnjak, zaputio sam zvoniti za oca, prisjeća se taj vitalni zvonar. Zvonjenje za mrtve ima svoja pravila pa tako ako je pokojnik muškarac zvoni se jednom u četiri navrata s tri zaustavljanja, a ako je preminula žena također jednom ali u tri navrata s dva zaustavljanja. Za sprovode se pak zvoni dva puta s dva zvona, a počinje se s malim zvonom za mrtve.
No Pino Krulčić osim kampelanja vičan je još jednom veoma neobičnom instrumentu, škreketalnici, ili škrgetalnici, koja se u povijesti u ruralnim sredinama koristila kada zvona utihnu, na Veliki petak.
