Mons. Barišić: „Bl. Bulešić je u areni života pobijedio snagom vjere“
U Svetvinčentu, o proslavi 73. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, u godini kada se spominjemo 100. obljetnice njegova rođenja, u ponedjeljak, 24. kolovoza 2020. godine, središnje svečano misno slavlje na glavnom mjesnom trgu predvodio je mons. Marin Barišić, nadbiskup metropolita splitsko-makarski.
Koncelebrirali su: mons. Ivan Devčić, riječki nadbiskup i metropolita, mons. Dražen Kutleša, porečki i pulski biskup i novoimenovani nadbiskup koadjutor splitsko- makarske nadbiskupije, mons. Ivica Petanjak, krčki biskup, mons. Zdenko Križić, gospićko-senjski biskup, mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru te osamdesetak svećenika iz raznih biskupija i nadbiskupija. Lik blaženog Bulešića i ovom je prigodom okupio, obzirom na prisutnu epidemiološku situaciju čak pomalo iznenađujuće veliki broj vjernika, svojih štovatelja, pa je glavni mjesni trg u Svetvinčentu, zajedno s pokrajnjim ulicama, ove godine za središnje misno slavlje primio oko 1500 vjernika.
Drveni sarkofag u kojemu se nalaze kosti bl. Bulešića, koji se inače čuva u oltaru župne crkve, a za ovu je misu izložen na prezbiteriju na trgu, a osim toga tijekom mise na oltaru je bio relikvijar s krvlju mučenika.
Uvodni pozdrav uputio je porečki i pulski ordinarij mons. Dražen Kutleša, istaknuvši da je bl. Bulešić mučenik svete krizme. Svečanim činom beatifikacije u pulskoj Areni naš blaženik uzdignut je na čast oltara i stavljen za uzor i štovanje kako našoj mjesnoj Crkvi tako i cijeloj našoj domovini Hrvatskoj, rekao je mons. Kutleša. Njegov duhovni stijeg desetljećima uzdignuto vijori nad našom biskupijom kao duhovni kompas u življenju kršćanskih ideala. Bl. Miroslav, kako čitamo u njegovom duhovnom dnevniku, prikazuje se Bogu kao hostija za cijeli život i kao svijeća za Božju čast i dobro duša. Za sve nas vjernike smrt i proglašenje blaženim Miroslava Bulešića su veliki povijesni događaji koji su razlog naše velike nade i utjehe. U osobi se našega Blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila pučanstvo Istre, hrvatskoga naroda i cijele Europe tijekom prošloga stoljeća, obilježenog trima velikim neljudskim sustavima, fašizmom, nacizmom i komunizmom. U osobi bl. Miroslava prepoznajemo pobjedu Kristova evanđelja nad zlom, pobjedu Božjih prava i savjesti nad nasiljem i ugnjetavanjem, pobjedu praštanja i pomirbe nad mržnjom i osvetom. Naš bl. Miroslav predstavlja svećenika i vjernika koji želi oprostiti i pomiriti se, očistiti sjećanje od mržnje pobjeđujući zlo dobrom tako da mu osveta postaje oprost, istaknuo je porečki i pulski ordinarij.
Mons. Barišić je na početku homilije podsjetio na proslavu beatifikacije bl. Bulešića 28. rujna 2013. godine te je naglasio da je slavlje u Areni upućivalo simbolikom i stvarnošću na jednu širu, veću i suvremeniju arenu – na prostor Istre u vrijeme Drugog svjetskog rata. Spominjući ukratko životopis bl. Bulešića predvoditelj je istaknuo da je on u svom dvadesetsedmogodišnjem životnom vijeku proživio bogat i plodan život s kojim se danas ponosi ne samo Istra, nego čitava Domovina kao i univerzalna Crkva. Asocirajući na poprište slavlja beatifikacije propovjednik je rekao da je svojevrsna arena – borba – i naš ljudski život, te istaknuo da o toj areni svjedoči u svom „Duhovnom dnevniku“ i mladić Miroslav koji prolazi kroz svoje osobne kušnje, izazove i odluke u svojoj vjernosti Bogu i služenju bližnjemu. Tako bi znao reći: „Prije smrt, nego grijeh i nevjernost“., citirao je propovjednik te nastavio istaknuvši da se je bl. Miro, gradeći Božje kraljevstvo te tražeći samo slavu Božju i spas duša, u to vrijeme susreo u „areni“ Istre s tri bezbožne ideologije koje su se borile za svoja kraljevstva. Pomagao je sirotinji i mnoge je spasio iz zatvora. Znao je reći: „Između žalosnog, tužna, krvlju natopljena naroda mi moramo biti dobri Samaritanci koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu“.
Mons. Barišić je nadalje, istančanim zapažanjem naglasio bit osobe, razmišljanja i življenja našega blaženika: „Svjestan pripadnosti svome narodu kao katolički svećenik bio je tu za svakoga, nadilazeći ljudske granice i podjele. U svemu vjeran Bogu bio je spreman dati svoj život za povjereno mu stado. Izazova, napada i prijetnji bilo je na pretek kako njemu osobno tako i njegovim vjernicima. Ali don Miroslav je ostao hrabar i uspravan: „Ničeg se ne bojim, jer znam da u svemu činim svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima“. Iskreno pobožan Blaženoj Djevici Mariji, onoj koja je najbolje vršila volju Božju, moli da ga prati i pomogne u vjernom, odgovornom i savjesnom služenju. Kad su mu prijetili rekao bi: „Ako me ubiju, ubit će me za vjeru u Boga“.
Tadašnji Papin predstavnik u Beogradu na vijest o mučeništvu mladog svećenika reče: „S mučeništvom don Miroslava Bulešića, Crkva nije izgubila nego dobila“., podsjetio je propovjednik na davno izrečene proročanske riječi.
Mons. Barišić se je prisjetio događaja progona Crkve iz svog rodnog kraja: „24. kolovoza 1947. godine, kada je don Miroslav nakon slavlja krizme ubijen u župnoj kući u Lanišću, imao sam tek pet mjeseci. No, mogu zamisliti događaje oko krizme: mržnju, napade i mučeništvo, jer su ta vremena potrajala i dugo nakon 1947. godine. Sjećam se dobro kako su u mojoj rodnoj župi Vidonje u dolini Neretve, kada sam imao samo šest godina, još za mraka, rano ujutro došli i nasilno protjerali biskupa Franu Franića koji je toga dana trebao podijeliti sakrament svete potvrde.“
Definiravši život i mučeništvo bl. Miroslava u teološkoj perspektivi propovjednik je istaknuo da je smrt za druge iz ljubavi najveći oblik ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15, 13). Bez takve ljubavi koja je spremna biti sjeme za život drugoga, roditeljska i majčinska ljubav bila bi ludost, ljubav branitelja prema Domovini bila bi tragedija, a don Miroslavovo mučeništvo poraz.“
Pri kraju homilije propovjednik je vrlo duboko i proniknuto povijesno aktualizirao život i djelovanje bl. Bulešića: „blaženi don Miroslav Bulešić svjedoči nam da u areni života ne smijemo i ne možemo ostati sebično i egocentrično pšenično zrno. Kao zrno, potrebno je pasti – umočiti se u stvarnost vremena i prostora. Ta stvarnost, taj teren nije uvijek mekan, obrađen i natopljen, nego je često tvrd, opor, bezvodan pa čak i nehuman. Teren je to našega osobnog, bračnog, obiteljskog i društvenog života. Tlo je to našega gospodarstva, politike, prosvjete, zdravstva, radnih mjesta, ustanova, ureda… Upravo tu nam je sijati, rasti i plodove donositi. Zbog opasnosti koje su ga vrebale i tvrdoće tla, mladom svećeniku Miroslavu govorili su da bježi i da ide preko granice. Spašavajući svoj život na taj način postao bi gubitnik. No, darujući svoj život za Krista i za bližnje doživio je proslavu Kristova „časa“. Zato ga i mi danas slavimo i njemu se molimo. Zahvalni smo našemu blaženiku don Miroslavu i blaženom Alojziju Stepincu što su u vrijeme nehumanih ideologija svojim svjedočenjem osvjetlali i spasili lice čovjeka.“
„Blaženi don Miroslave, ti koji si ušao u proslavu Kristova „časa“, pomozi nam biti plodno i blagoslovljeno pšenično zrno vjernosti Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Neka tvoje stope ljudskosti i vjere, budu ohrabrenje i usmjerenje našim koracima u ovom prijelazu preko rijeke vremena na obalu vječnosti, gdje svi naši zemaljski časovi s Kristom doživljavaju svoju proslavu u nebu“, zaključio je propovjednik profinjenim, produhovljenim zazivom.
Na kraju misnoga slavlja, prije završnog blagoslova, okupljenima se obratio svetvinčentski župnik vlč. Darko Zgrablić, koji je uz pozdrave i zahvale svima okupljenima napose istaknuo hodočasnike pješake koji su i ove godine pristigli u Svetvinčenat na središnje misno slavlje pješice iz raznih dijelova Istre: Labina, Pule, Valbandona, Vodnjana, Rovinja, Kanfanara te Vrsara i Gradine. Ova naša nevelika crkva, možda toga nismo ni svjesni, sve više postaje utabana staza ne samo koraka hodočasnika nego i milosti izmoljenih pred oltarom bl. Miroslava, pa nas sve zajedno potičem da svoje molitve upućujemo bl. Miroslavu, da se utječemo njemu za zagovor i da ga nasljedujemo. Na kraju svoga obraćanja župnik je podsjetio da je običaj na kraju tih misa o obljetnici mučeništva bio da svi uđu u crkvu te prođu u ophodu iza oltara gdje se čuva okrvavljeni talar Blaženika, no ove je godine, izvanredno odlučeno da se nakon mise drveni sarkofag, koji se inače čuva u oltaru, a za ovu je prigodu iznesen na prezbiterij na trgu, spusti s prezbiterija te da se svi koji to žele, poštujući epidemiološke naputke, mogu doći nakon mise pokloniti pred relikvijama bl. Bulešića.
„Bog nas je blagoslovio svakim blagoslovom u Isusu Kristu i taj blagoslov prelijeva se preko njegovih svjedoka, jedan od njih je i bl. Miroslav kojega danas slavimo, vjerujem da se Božji blagoslov preko njega prelijeva i natapa ovu plemenitu zemlju Istru, našu domovinu, Crkvu i čitav svijet“ rekao je mons. Barišić. „Vjerujem da će pratiti i ovo novo imenovanje koje je pogodilo vašega ordinarija, mons. Dražena; „ukrali“ smo ga, no ja vjerujem da ima i neki povijesni razlog za to“, rekao je splitsko-makarski metropolita te pojasnio: „vi koji ste bili u Rimu, vidjeli ste u kapeli sv. Venancija, da su sv. Dujam i solinski mučenici i istarski mučenici i sv. Mauro blizu, a sada ne više samo likovi, nego evo i živi njihovi nasljednici, pa će tako mons. Dražen doći bliže Dujmova nasljednika“, rekao je predvoditelj spominjući nedavno imenovanje mons. Kutleše splitsko-makarskim nadbiskupom koadjutorom. „Neka Božji blagoslov i zagovor našega blaženika prati ovu Crkvu, prati hod prema izboru novog pastira, a neka blagoslovi i svakoga od nas, sve naše ‘arene’, ‘arene’ naših srdaca, života, braka, obitelji i društva, potrebni smo ohrabrenja i svježine Božjeg blagoslova, zaključio je mons. Barišić.
Misno slavlje veličanstvenim je pjevanjem uzveličao zbor pjevača iz dvije župa Pazinskoga dekanata, Staroga Pazina i Motovunskih Novaki, pod maestralnim ravnanjem vlč. Rudija Korace, vrsnog glazbenika i dugogodišnjeg koordinatora svih zbivanja vezanih uz liturgijsku glazbu u Porečkoj i Pulskoj biskupiji.
Središnjoj proslavi obljetnice mučeništva prethodile su, po mnogim župama diljem Porečke i Pulske biskupije, kao i diljem Domovine, pobožnosti Devetnice i Trodnevnice bl. M. Bulešiću, a trodnevnu duhovnu pripravu u Svetvinčentu prigodnim nagovorima uz večernja misna slavlja ove su godine predvodili fra Darko Tepert i fra Josip Vlašić iz pazinskog Franjevačkog samostana Pohođenja Marijina.
Unatoč, zbog vladajuće epidemiološke situacije, nesigurnim očekivanjima, ova, možemo je definirati, u regionalnim okvirima, najznačajnija godišnja misa za istarsku Crkvu i ovoga je puta pokazala da Crkva u Istri, suprotnim mišljenjima unatoč, ima svoj konzistentan, stabilan i nadasve živ vjernički korpus, motiviran vjerom, ojačan tradicijom i sviješću povijesnoga naslijeđa, a, očito, sve više potican primjerom i privlačnošću toga našega duhovnog velikana, bl. Miroslava Bulešića. ( G. Krizman)
