Mobiteli

Mobiteli su kod mnogih po cijele dane u funkciji. Čak i na ulici, u autu, autobusu. Htjeli to ili ne slučajni prolaznici ulicom, ili ljudi umorni od posla i u svojim brigama dok šutke i strpljivo čekaju da autobus stane na njihovoj stanici, moraju slušati tvoj razgovor ili svađu, ili dogovaranje ili pak tvoj glasni smijeh koji je valjda nekome upućen, jer držiš mobitel čvrsto priljubljen uz uho. No, tog drugog ljudi uz tebe ne vide, a čuju samo tebe. Što si ti ljudi mogu misliti?!

Kakva to može izgledati nastava u školi kad počesto nekome zazvoni mobitel? Koliko li se tek pošalje poruka za vrijeme nastave ili se fotografira ili snima? A kad mobitel zazvoni svojim prodornim zvukom u kazalištu ili u crkvi? A da “zlo bude veće” vlasnik mobitela ne isključuje ga, nego se okreće prema drugima kao da bi htio otkriti “krivca” i time svratiti pozornost sa sebe zbog neugodnosti. Ali, ljudi ipak dobro čuju i znaju odakle zvuk dolazi. A što si tek tada ljudi mogu misliti?

Možda bi trebalo i mobitele podrediti pravilima lijepog ponašanja, poštivanja drugih, suosjećanja za druge, zar ne?