Misa posvete ulja u Poreču

Misu posvete ulja u porečkoj prvostolnici porečki i pulski biskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u zajedništvu sa umirovljenim biskupom Ivanom Milovanom te sedamdesetak svećenika i redovnika prezbiterija istarske Crkve.

Mons. Kutleša je na početku misnoga slavlja istaknuo da tu misu prikazuje za dva ovogodišnja zlatomisnika, umirovljenog biskupa Milovana i preč. Rudija Koracu, pročelnika dijecezanskog vijeća za liturgiju i crkvenu glazbu i župnika u Umagu, te vlč. Lina Zohila, župnika u Vrsaru i Gradini, koji ove godine slavi 25 obljetnicu misništva i za sve svećenike Porečke i Pulske biskupije.

Biskup treba potaknuti svoje svećenike kako bi što vjernije i ustrajnije živjeli svoje svećeništvo, rekao je biskup te u svom razmišljanju o svećeničkoj službi, temeljeći se na riječima sv. Pavla upućenih mladome svećeniku Timoteju, “Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu, i što si od mene čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučavati.” Od temeljne je važnosti upravo primanje i prenošenje kršćanske vjere. Primanje vjere zasnovano je na dvije stvari: slušanju i svjedočenju. Istine koje čujemo, možemo posvjedočiti jer smo ih iskusili i prepoznali u vlastitom životu, pa ako netko i nema vještinu izražavanja i ne može najbolje poučavati, uvijek može svojim životom svjedočiti evanđelje. Nije samo privilegija primati kršćansku vjeru nego je i dužnost prenositi je dalje. Svaki svećenik treba sebe gledati kao poveznicu među generacijama, baklja kršćanske vjere mora biti prenesena neugašena s jedne generacije na drugu i svećenik mora biti revni prenositelj vjere koju je primio od prethodnih generacija. Vjera mora biti prenesena drugima koji će naučavati druge ljude, i Crkva je tako uključena u taj neprekidni lanac prenošenja vjere. Svećenik je živa karika u lancu kojim je unatrag povezan sve do Isusa Krista. Svećenici trebaju biti vjerni ljudi, i kao takvi nikada neće nikome nanijeti zlo. Svećenikovo srce treba biti tako ukorijenjeno u Kristu da ga nijedna zla nit neće ponukati na nevjeru, mora biti čvrst kako u životu tako i u svojim mislima. Prema riječima sv. Pavla biskup je nadalje prikazao svećenika kroz sliku Kristova vojnika, slika čovjeka kao vojnika i života kao borbe je poznata kako u rimskoj tako i u grčkoj kuturi. Seneka kaže da živjeti život znači biti vojnik. Sv. Pavao uzima tu sliku i primjenjuje je na sve kršćane, a osobito na službenike Crkve. Pavao u životu vojnika vidi životnu sliku mladog svećenika Timoteja te ga potiče da se bori. Koje su to osobine vojnika koje bismo voljeli susresti i kod svećenika? Vojnik treba biti posve usredotočen na svoju službu, i ne može se više baviti drugim poslovima. Na to dobro ukazuje Teodozijev zakonik koji je još u rimsko doba zabranjivao angažiranje u vojnoj službi ako je postojala obveza građanskih dužnosti. Tako i svećenik mora biti koncentriran na svoju službu. Može se baviti svjetovnim poslovima, mora se brinuti oko življenja, ali u svim poslovima uvijek treba dokazati svoje svećeničko dostojanstvo i svjedočenje. Vojnik je nadalje obavezan na poslušnost, treba biti neupitno poslušan jer može doći vrijeme kada ta instinktivna poslušnost može njemu i drugima spasiti život. Napose je to bitno u jeku borbe, jer za vojnika tada, i ne znajući zašto se nešto čini, poslušati naredbe zapovjednika koji ima uvid u cjelovitost situacije može spasiti njegov i druge živote. Za svećenike je ta poslušnost, poslušnost glasu Božjem i prihvaćanje onoga što ne može sada razumjeti, ali će razumjeti u vječnosti. Vojnik je obvezan na žrtvu, i u svakome je trenutku spreman dati svoj život za svoj narod i svoju domovinu, tako i svećenik uvijek mora biti spreman žrtvovati svoje želje i svoju sreću za Boga i za svoje bližnje. Vojnik je obvezan na vjernost. Rimski vojnici su prilikom stupanja u vojnu službu polagali “sacramentum”, zakletvu vjernosti svome zapovjedniku, i upravo je vjernost najveća vojnikova krepost, vjernost do smrti. Svećenik treba biti vjeran Isusu Kristu kroz sve muke i nevolje života, sve do smrti, kao što je to bio i blaženi Miroslav Bulešić. Biskup je nadalje, također prema riječima sv. Pavla usporedio svećeničku službu s atletikom, “natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se nezakonito natječe”. Sv. Pavao naglašava da atletičar ne pobjeđuje ako se ne drži pravila igre. Razlika između profesionalnog atletičara i amatera je u tome što je profesionalac koncentriran na cijelo natjecanje, za njega to nije sporedna stvar, on se natječe slijedom čvrste odluke tog i takvog životnog odabira i sve što čini, čini upravo u tome smislu. Istu tu sliku sv. Pavao iznosi o kršćanskom vojniku, svećenik mora biti tako koncentriran na svoje zvanje kao profesionalni atletičar na tijek cijelog natjecanja. Svećenik nema rezervnog vremena, njegov cijeli život mora biti usmjeren na svećenički poziv. Koje su to osobine atletičara koje bi željeli vidjeti kod svećenika?; atletičar je samopouzdan, mora uvijek vježbati, ne smije si dozvoliti nikakvo opuštanje ni popuštanje stege u svome pozivu, ništa što bi moglo umanjiti njegovu revnost. Svećenik mora biti discipliniran u svome svećeničkome zvanju, i u kušnjama svećenik mora ustrajati i ne podleći, mora se vježbati u čistoći duše. Po savladavanju samodiscipline dolazi natjecanje, bez natjecanja nema ni pobjede. Svećenik je često u borbi sa svojim bližnjima i kolegama, treba braniti svoju vjeru, raspravljati i dokazivati, a sve to činiti po kršćanskim pravilima; za to nema boljeg načina od argumenata, no nikada ne smije zaboraviti na svoju čast, čast svojih vjernika i svojih kolega svećenika. “Odium thelogicum” postala je uzrečica, često nema gore zavisti od svećeničke zavisti, “invidia clericorum”, ali pravi svećenik zna da je najveće pravilo kršćanskog i svećeničkog života ljubav, i da bi u svaku raspravu trebalo unositi ljubav i istinoljubivost prema kolegama svećenicima i vjernicima uopće. Na kraju sv. Pavao donosi sliku iz seoskog života: zemljoradnik je onaj koji se muči da bi mogao vidjeti plodove svog rada. Zemljoradnik mora biti strpljiv, više od drugih, jer mora naučiti prihvatiti i znati da plodovi rada ne dolaze tako brzo. Toga mora biti svjestan i svećenik, on mora sijati dobro sjeme u srca i pameti ljudi i ne očekivati odmah rezultate. Tako i učitelj poučava a ne vidi odmah rezultate svoga rada, a i roditelj vidi plodove odgoja kojim nastoji oblikovati svjetonazor svoje djece tek kada se oni, često i kao već odrasli ljudi, na životnim ispitima znaju ponijeti sukladno odgoju koji su primili kao djeca. Svećenik poput zemljoradnika, mora biti spreman raditi u svako doba dana, i ne računajući radne sate radi sve dok se žetva, ili posao općenito, ne dovrši. Jednako bi tako i svećenik trebao raditi ne obazirući se na radne sate, nevolja je kod nekih svećenika što im je svećeništvo isprekidano, na mahove. Svećenik mora biti “na zadatku” stalno, mora biti svećenik od zore do zalaska sunca. Vojnika održava misao na konačnu pobjedu, atletičara održava vizija lovorova vijenca ili medalje, zemljoradnika održava nada u radost žetve, svaki se podvrgava disciplini i naporu radi slave koju očekuje. Tako bi trebalo biti i sa svećenikom, njegova disciplina i napori nisu bez cilja, svećenik uvijek može biti siguran da nakon napora svećeničkoga života dolazi radost Neba. Što je više truda uloženo u natjecanje to pobjeda donosi više radosti, pa stoga, što više truda unesete više ćete radosti dobiti u svome svećeničkom životu, rekao je mons. Kutleša okupljenim svećenicima.

Uslijedila je obnova svećeničkih obećanja, te u nastavku misnoga slavlja blagoslov ulja za bolesničko pomazanje te ulja za krizmu i pomazanje pri podjeli svetoga reda. Na kraju misnoga slavlja biskup je pozvao okupljene vjernike da mole za svoje svećenike i biskupe. Nakon što su u procesiji napustili baziliku koncelebranti su se okupili u povijesnoj dvorani Episkopija gdje je u ime svećenika dijeceze biskupu ordinariju uskrsnu čestitiku izrekao generalni vikar biskupije mons. Vilim Grbac, a vodnjanski župnik preč. Marijan Jelenić poklonio je mons. Kutleši umjetničku sliku sa likom bl. Miroslava Bulešića.

G. Krizman