Milosrđe na djelu: Bolesnika posjetiti

Bolesnika posjetiti, uvijek je to lijepo, ljudski je i kršćanski. A još smo u svetoj Jubilejskoj godini Božjega milosrđa, pa nekako više promišljamo, možda ipak mrvicu i učinimo kakvo djelo milosrđa. U „propisana“ djela milosrđa spada i posjet bolesniku.

Zacijelo smo svi doživjeli ili da smo i sami bili bolesnici ili da je to bio netko od naših najmilijih, a poglavito još i ako smo sami ili opet, netko naš, bili u bolnici,  tada dobro znamo kako je dobro i lijepo primiti posjet. Čovjek najbolje valjda osjeti pažnju i ljubav drugoga (tek) kad je u nevolji, kad je nemoćan, kad je u strahu za vlastiti život. Sigurno tada pažnja i ljubav drugoga, onoga pokraj nas, koji je pokazao brigu i skrb, pokazuje da misli na nas- vrijedi barem dvostruko. Ali, nisu djela milosrđa poredana ili nanizana onako taksativno, kao članci ili stavci nekoga članka u nekom zakonu ili kao neki formalni uvjeti koje moramo ispuniti od prvog do posljednjeg prilikom javljanja na neki natječaj, zato da bi mi ispunili tu formalnost. Možda čak ni zato da bi to neko dobro djelo doista i imalo nekakav krajnji dobar učinak na primatelja tog dobrog djela, što svakako uvijek ima, nego, s obzirom da sva djela milosrđa među ljudima  mogu biti i jesu inicirana i proizlaze iz Kristova nauka i temeljne zapovijedi da osim i na prvom mjestu ljubimo Boga, a onda druge ljude onako kao što nas je ljubio sam On, Isus Krist, dakle zato da bi nama samima bilo bolje, da bi bio dobro onaj koji pruža ili daje milosrđe. Hoću reći- učini nekome dobro, pa će to biti dobro za tog nekog, ali daleko više za tebe koji daješ i to sada i odmah. Osobno sam to doživjela nedavno.

Naime, dogodilo se da je naš župnik završio u bolnici. Na Gospu Snježnu, dan kad i sva naša domovina slavi i zahvaljuje svojim braniteljima i sjeća se svih žrtava u Domovinskome ratu položenih za našu slobodnu, demokratsku i neovisnu Hrvatsku, skupa smo išli na već tradicionalno hodočašće Majki Bojžoj od Drena va Šumber. Pješice neki iz Svete Katarine, neki iz Pićna, među njima i naš župnik, a svi zajedno od Vodogradnje na Raši pa po Žvanjavicama uz brdo prema crkvici kod legendarnog drena, u kojoj me uvijek iznova djetinje obraduje romantičarski oris na zidu u unutrašnjosti male, seoske crkvice: Gospa u krošnji stabla, dolje u podnožju ponizna pastirica, a u daljini na brdu se vide stari gradovi Pićan i Gračišće, okruženi pitomim zelenilom okolnih dolina. Na putu prema gore, iako je bilo jutro, kao što to i jest u tom ljetnom, baš tipičnom kolovoškom „štajonu“, bilo je jako vruće i sunce je upiralo izravno u nas. Doduše, svako malo uz rub ceste bilo je hlada. Župnik je, iako već s osam desetljeća života, predvodio hodočasnike, ali bi kod svake hladovine zastajkivao i naglašavao ljepotu i zahvalnost za taj Božji stvor hlada ili Božje milosrđe u olakšanju i pomoći u tom našem hodu prema Njemu i prema Presvetoj Bogorodici Mariji. Ja obično brzam na takvim hodočašćima, navika mi je to od pješačenja, a i nekako lakše mi je brže hodati nego sporije, pa bih najčešće bila među prvima. Ali ovoga puta, ni sama ne znam zašto, nešto me je „brenzalo“ i stalno sam iz sebe čula zov na poček, na smanjivanje tempa i to upravo zato da budem blizu župnika. Jer, čula sam kako teško diše i kako je zadihan. Ništa čudno za ove uvjete, pa ni za puno mlađe od njega i iako je on vrlo vitalan i hod po crkvi i kad poklekne to čini gipkije od daleko mlađih od sebe, ali uza sve to nešto mi je govorilo neka ga pratim i hodam uz njega. U njegovom višekratnom zahvaljivanju na hladu prepoznala sam i tjelesnu slabost i ograničenja. I tako gđa Nevija i ja stalno uz našega svećenika, uz molitvu krunice, brisanje znoja koji se slijevao s čela i niz vrat i otežano disanje. Kad sam u nedjelju ujutro, nakon toga hodočasničkoga dana, krenula prema sakristiji prije mise, kako bih ostavila našemu župniku neke papire koje sam mu ranije obećala, zatekli su me s pitanjem znam li da je naš župnik završio u bolnici, upravo uvečer, na dan kad smo skupa hodočastili u Šumber. Ne, nisam znala. E, sad, nikako ne bih htjela da ono što ću dalje govoriti bude izraz ili da izazove dojam nekakvog hvaljenja, ulizivanja, možda vlastitog samoisticanja. Ne, ni slučajno. Ovo sada pišem pod dojmom i u još živom sjećanju na jučerašnje proglašenje svetom Majke Terezije, pa današnjim danom- danom njezine smrti ( zapravo Nebeskog rođendana), a sve to nekako u svezi s bolešću našega župnika i mojim posjetima njemu. Dakle, vijest o tome da je naš župnik, svećenik naše župe završio u bolnici istoga časa duboko me je iskreno pogodila. Ne mogu naći neke odgovarajuće riječi kojima bih opisala osjećaje koji su me u tom trenutku zahvatili. Doživjela sam ja bolesti i smrti u bolnici i svojih najbližih članova obitelji i dobrih prijatelja. Vidjela sam, čula i osjetila, koliko je to moguće, patnju, onu posljednju tjelesnu, ljudsku patnju i bol. Ali vijest o župnikovoj bolesti i to da ga sad tu u našoj crkvi nema, da neće služiti nedjeljnu misu koja samo što nije počela, da neće biti tu kad nam naš Gospodin siđe na oltar pod prilikama kruha i vina, da on nije dobro, da leži tamo u neizvjesnosti, da što ako… . U grlu me nešto stegnulo i suze su mi  automatski navrle u oči. Ja znam da je naš župnik samo čovjek po svemu tjelesnom i da je samo stvorenje pred Bogom Stvoriteljem, ali on je i moj svećenik. Duboko vjerujem da nitko ne postane i ne opstane svećenikom, ako to nije Božja volja, a svećenici svoj „mandat“ vuku izravno od samoga našega Gospodina Isusa Krista. Ta, da nije bilo Isusovih učenika, prvih nasljednika Njega kao vrhovnog svećenika, onih kojima je u svojoj Božanskoj veličini dao da budu ravnopravni Njemu,  što i kako bi mi danas uopće znali za Njega, o Njemu, što je činio i govorio kad se ljudima objavio kao čovjek, rođen od Marije Djevice iz Nazareta?! Naravno, Bogu je sve moguće, pa bi On zasigurno našao načina da nam se objavi, ali mi tu povijest, a i sadašnjost poznajemo samo i jedino takvom. Dakle, svećenici su nam Kristovo nasljeđe i blago, na neki način izravan dio Njega samog. U takvom promišljanju, iako smo dobili zamjenu za našega župnika ( hvala svećeniku koji nam je služio misu i ocu biskupu koji je mislio na nas), postala sam svjesna kao nikad do tada kolika je vrijednost i kako je dobro i blagoslov imati svećenika, imati župnika. A malo ih je. Oni su kao i vjesnici proljeća. Prođe ljeto i lijepo je, bogato užitcima svakojakim i čovjek začas zaboravi na duhovno, ali jesen neminovno dođe, a nakon toga zima i već na polovici jedva čekamo prve najave proljeća. Oni su naša spona s Nebom, s našim Gospodinom (znamo da je riječ o sv. Ispovijedi i drugim sakramentima). O, kako su u neznanju i u hendikepu ljudi koji kažu da im svećenik ne treba i da se oni moliti mogu i sami. Koliko bi naša praktična, a onda i duhovna vjera izdržala ako bismo na misu i sv. Ispovijed trebali ići u neka druga mjesta? Koliko nas dođe npr. na mise zornice, a jer treba ići u tek nekoliko km udaljenu župnu crkvu, iako svi imamo aute, a jer se treba dignuti rano?  

I tako, iako su oni koji su „službeno“ imali prve informacije o župnikovu stanju govorili kako mu treba strogi mir i odmor i ne ga uznemiravati i, iako župnik i ja nismo bili u „prijateljskijim“ odnosima ( jer svi ljudi imaju takve odnose s nekim, pa i naš Gospodin je imao učenika koji mu je više bio pri srcu i tu nema ničeg prijepornog), ja nisam imala mira dok ga nisam išla posjetiti. Ako ću biti iskrena, ne volim tu bolnicu, ta bolnicu ne voli nitko, ali imam loša iskustva i sjećanja baš na tu bolnicu i sa sinom i s pok. suprugom, ali ovoga puta, a ne mogu si to objasniti ničim racionalnim, ja sam u taj posjet i u taj prostor išla s nekom do tada nepoznatom radošću. Početna dijagnoza za koju sam čula nije bezazlena i prognoze su bile neizvjesne s obzirom na narav bolesti, ali ja sam osjećala da je moj župnik dobro i prije nego sam ga vidjela. I bio je. Vidjela sam lice i duh čovjeka vjere, čovjeka Božje stvorenje koje je svega sebe prepustilo Njemu- u radosti. Vidjela sam lice dobrodošlice i opet, ne znam objasniti zbog čega sam se u toj dobrodošlici osjetila toliko počašćenom i važnom, ta bilo je još ljudi u posjetu. Kao da sam važnija ja i svi mi od njega i njegove bolesti. Vidjela sam i nešto što me je posebno dirnulo- župnikovu skromnost, poniznost i zahvalnost. Toliko je puta spomenuo ljubaznost bolničkog osoblja, njihov trud i rad, a mi uglavnom redovno kritiziramo i gunđamo baš na sve to naše zdravstvo. Bolnica, soba, kreveti, toalet, intima u sobi, ma svi političari bi nam u mislima došli na red i priče o lopovluku i korupciji. Nije poželio ni htio ništa od izvanjske hrane, zadovoljan je sa svime i dobiva „sve što je tijelu potrebno“, a mi bi rekli najčešće da je to „bljak“ i tražili od svojih da nam donose i domaće kokošje juhe i bijelu ribu na lešo i multivitamine.  Pidžama? Ako ne bi bila „malo bolja“ i ako ne bih imala debele i mekane ručnike kao da bi svijet propao. Nikada mi u bolnici nije bilo lijepo kao u tom posjetu. Svoga sam župnika do tada uvijek gledala kao svećenika u misnici na oltaru, tamo u svetištu, gotovo kao službeni interijer crkve, a sada, sada je on sjedio na bolničkom krevetu, a ja na stolici do njega. Učinilo mi se kao da se dio živoga oltara preselio u tu bolničku sobu i da je namijenjen upravo meni. Naš velečasni je proživio svoju muku, ali ja sam ovim malim i neznatnim posjetom dobila jedno posebno duhovno bogatstvo. Malo djelo milosrđa za veliku Božju milost. Mojega su župnika liječili, ali lijek sam primila (i) ja. Mislim da razumijem onaj stalni osmijeh na licu svete Majke Terezije.