Metropolitanski susret svećenika Riječke metropolije i Zadarske nadbiskupije u Gospiću i na Udbini

Metropolitanski susret svećenika Riječke metropolije i Zadarske nadbiskupije u Gospiću i na Udbini okupio je 25. lipnja stotinu svećenika i domaćih bogoslova kao i njihovih biskupa. Na početku ih je u biskupskom ordinarijatu pozdravio domaći biskup Zdenko Križić.

Susretu su prisustvovali riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, porečki i pulski biskup Dražen Kutleša, krčki biskup Ivica Petanjak, a uime odsutnog zadarskog nadbiskupa Želimira Puljića nazočio je generalni vikar Josip Lenkić.

Prvi dio susreta održan je na groblju sv. Marije Magdalene gdje je o krvavoj poslijeratnoj gospićkoj povijesti svjedočio predsjednik Hrvatskoga društva političkih zatvorenika Ivan Vukić.

„Gospićko groblje mjesto je brojnih užasa koje smo saznali od brojnih svjedočenja preživjelih kao i rodbine ubijenih, a sve je počelo u 6 sati 4. travnja 1945. godine kada su partizani iz Četvrte armije započeli granatiranjem napad na Gospić te susjedni Lički Osik i Perušić. Prema svjedočenju partizana Šime Balena, Jakov Blažević naredio je da ‘treba sve pobiti, niti mačka ne smije preživjeti’. Nakon što je popodne prestalo granatiranje krenuli su psi rata, a klanje i ubijanje je trajalo 48 sati. Novčica je bila prepuna leševa, a prema svjedočenju Dušana Vukovića (14 godina) pobijeno je više od 400 ljudi. Prema riječima svjedoka Milana Grospića formiran je logor i vojni sud. Dio zatočenih je strijeljan, dio je odveden u logor, a dio pušten. Osim autoprijevoznog poduzeća zatvor je bio i u današnjoj zgradi ordinarijata. Tako su 17. lipnja osudili dvije skupine, 7 na vješanje a 16 na strijeljanje. Tada su ubili svećenike Dragutina Kukalja, Vladimira Kargačinca i Frana Biničkog, dok je Nikola Mašić nakon uhićenja i mučenja, začudo, ostao živ. Posebno je okrutna bila sudbina milosrdnice s. Žarke Ivasić koju su iz bolnice u Otočcu, gdje je radila kao medicinska sestra, odveli u Gospić gdje je neutemeljeno osuđena i strijeljana od strane partizanke Šolaje”, ispričao je Vukić.

Vukić je naveo i da se rijetki preživjeli članovi HDPZ-a bore, zasad bezuspješno, kako bi se dio na kojem su počinjeni masovni zločini priključio groblju.

Na kraju su svećenici posjetili grob s. Žarke za koju je pokrenut postupak beatifikacije kao i za još šest stradalih redovnica (s. Kornelija Horvat, s. Lipharda Horvat, s. Geralda Jakob, s. Konstantina Mesar, s. Trofima Miloslavić i s. Blanda Stipetić). Time je završio prvi dio susreta svećenika koji su se nakon toga uputili na Udbinu.

Drugi dio – posjet Udbini

U Udbini je održan drugi dio metropolitanskog susreta svećenika Riječke metropolije (Riječke nadbiskupije, Porečke i Pulske, Krčke i Gospićko-senjske biskupije) i Zadarske nadbiskupije. Udbinsko druženje počelo je misom koju je predslavio riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić, a propovijedao domaći biskup Zdenko Križić.

Na početku je sudionike susreta pozdravio biskup Križić, koji je istaknuo važnost zajedništva među svećenicima, što pridonosi i jedinstvu cijele Crkve. Predvoditelj slavlja nadbiskup Devčić zahvalio je domaćinima na ugošćavanju a pogotovo u godini kada se slavi 50. obljetnica od osnutka Riječke metropolije. Poticaj je to na veće zajedništvo da budemo jedno u zauzetosti za spas duša i zauzetosti za Krista, rekao je.

Mons. Križić u propovijedi je govorio o značenju svećeničkog poziva kroz slučaj Abrahama kome je Bog uputio teške pozive da bi mu služio: „Božji zahtjev da Abraham mora sve ostaviti, sve napustiti i krenuti u nepoznato bitna je karakteristika svakoga Božjeg posebnog poziva: ostavljanje i napuštanje mnogo toga što ti je bilo drago i u čemu si imao određenu sigurnost. Od spremnosti na ostavljanje zavisi ostvarenje poziva“. Božji zahtjevi slijede psihološku gradaciju: idu od najlakšeg ka najtežem. Prvi zahtjev jest „idi iz zemlje svoje“, drugi je teži: „ostavi svoj zavičaj“, a treći, najteži: „ostaviti dom očinski“.

Osoba u Božjem pozivu dobro vidi što treba ostaviti, žrtvovati, ali uopće ne vidi što umjesto toga dobiva. Tako i u slučaju Abrahama: jasno mu je rečeno što sve mora napustiti i ostaviti, ali mu nije jasno rečeno kamo on to treba ići. Osim toga, ni jedno od Božjih obećanja nije, ljudski govoreći, realna budućnost. On ima već 75 godina i to je dob bliže priprave za smrt. Očekivati potomstvo također nije realno jer on je dobi u kojoj jest, ali i žena ima 65 godina, dob u kojoj se ne rađa, a osim toga ona nije mogla rađati niti kada je bila mlada.

Manje-više, svaki poziv sličan je Abrahamovu: moraš ostaviti ono što dobro poznaješ, sigurnosti koje su ti do sada bile oslonac, i krenuti u nepoznato, prihvaćajući sve nesigurnosti i rizike koji prate jednu takvu odluku. Tko nije kadar napraviti ovaj korak, tko se plaši neizvjesnosti u svom odazivu na Božji poziv, taj ne može uspjeti u pozivu. Ako vjera nije dostatna da bi nadomjestila sve druge sigurnosti koje se moraju ostaviti, onda je jasno da se ne može krenuti, ili se može krenuti, ali se neće ustrajati.

Često puta ljudski razum nije dostatan da bi shvatio svu kompleksnost i paradoksalnost nekih životnih događanja u koja je izravno uključen sam Bog. Nužno je tada isprazniti se od samoga sebe, isprazniti se svojih programa i planova i staviti se Bogu na raspolaganje. Ni jedan svećenik nije pozvan samo zbog sebe. Kada se prestane zauzeto brinuti za druge, njegov poziv gubi smisao. Abraham će postati veza blagoslova za sve narode, stoga su njegov poziv i obećanja dana njemu univerzalne naravi, istaknuo je biskup.

Kada pozvani želi ostvariti svoje projekte mimo Božje volje, ti projekti prije ili kasnije propadaju. „Bolje za mene“ nije nikada istinski put do sreće za neku osobu. Prije ili kasnije taj put „bolje za mene“ postaje put prokletstva. Čovjek koji misli i radi samo za sebe, da on bolje prođe, bez obzira na druge, sigurno završava, prije ili kasnije, u nekoj vrsti prokletstva. Egoistični izbori udaljavaju osobu od Boga i neizbježno vode grijehu. Tko živi uz granicu grijeha sigurno će jednom tu granicu i prijeći, upozorio je mons. Križić. Obećana zemlja nije i ne može biti ljudski izbor nego samo Božji dar. Kako je važno naučiti iskreno moliti: „Bože ne dopusti mi da biram. Biraj ti umjesto mene“. Ali je za to potrebna jača razina vjere.

Također, ne može se Bogu neizmiren s bratom ili sestrom, tj. sa svojim bližnjim, to se ne može se pokriti ni žrtvom ni oltarom. Ništa ne može nadomjestiti izmirenje. I Isus je tu bio do kraja jasan: „Ako prinosiš svoj dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš…“. U prvom dijelu Abrahamove povijesti nalazimo mnoga negativna obilježja: Abraham je zatvoren u svoj egoizam, i bira uvijek ono što njemu paše, bez obzira na druge. Nakon toga se Abraham posve promijenio: prihvaća rizik da dade prednost drugima u izboru. Tada je za njega sve krenulo pozitivno. Te poruke itekako vrijede i za nas danas, zaključio je biskup Križić.

Nakon mise svećenici su se nakon zajedničkog fotografiranja uputili u dvoranu kripte gdje je predavanje o nastanku Crkve hrvatskih mučenika održao umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović, idejni začetnik i realizator svenacionalnog hrama posvećenog hrvatskim mučenicima kroz povijest. Susret je završio okrepom.(Zvonko Ranogajec/IKA)