Medicinsko osoblje „simbolizira“ Isusa na putu za Emaus

Na poziv duhovnika pulske podružnice Hrvatskog katoličkog liječničkog društva “mons. Marcel Krebel”, preč. Milana Mužine, vicepostulator kauze za kanonizaciju bl. Miroslava Bulešića, preč. mr. Ilija Jakovljević napiso je prigodno promišljanje o Uskrsu u doba pandemije, u svjetlu duhovnosti bl. Miroslava Bulešića.

Medicinsko osoblje „simbolizira“ Isusa na putu za Emaus

Sve Vas pozdravljam, iako Vas ne vidim. Zahvaljujem se preč. Milanu Mužini, što je imao povjerenja da napišem par riječi o Uskrsu uz poticajne misli bl. Miroslava.

1. Ovogodišnja proslava Isusova uskrsnuća događa se u vremenu pandemije koja snažno utječe ne samo na društveni i gospodarski život već i na vjernički. Naglasak se ponovno stavlja na „kućnu Crkvu“ – „obiteljsku Crkvu“ kao što je bilo u počecima Crkve. Kućna Crkva danas postaje sve snažniji nositelj vjere u obitelji i društvu. Slavlje Uskrsa ponajprije jeblagdan vjere ali i obiteljskog zajedništva. Mnoge obitelji neće moći ostvariti željeno zajedništvo sa svojim članovima, posebno s onima koji žive po domovima ili se nalazi na liječenju ili u samoizolaciji. Čovječanstvo se nadalo, poput one dvojice učenika iz Emausa, da će ovaj Uskrs slaviti u boljoj epidemiološkoj situaciji te se i mi danas nalazimo u istom raspoloženju kao ona dvojica učenika. Oni su bili potišteni i obeshrabreni, više se nisu ničemu nadali niti što očekivali. Dok su se jedan drugome jadali, pridružio im se Neznanac (Isus) te sluša njihove jadikovke. Nešto slično izgleda i naša ovogodišnja proslava Uskrsa: distanca, maske, nemogućnost prelaska granice, pohoda našim starijima i nemoćnima u domove, strah da se ne zarazimo, sumnja u cjepivo, traženje krivca u drugome… S tim i sličnim pitanjima živimo, putujemo, više od godinu dana.

Međutim, ne trebamo gubiti nadu, već se trebamo zalagati svim srcem kako bi iz ovog vremena izašli kao bolji ljudi i društvo. Za taj iskorak potreba nam je, kako nas uči bl. Miroslav Bulešić „vjera i samo onaj koji vjeruje može pobijediti svijet (pandemiju). Kada bismo imali savršenu uskrsnu vjeru bilo bi u nama nešto pobjedničko, neko sunčano svjetlo koje bi divno preobrazilo svagdanji život s njegovim brigama i nevoljama.“ Možda ponekad mislimo kako mi tog nismo dostojni. Unaprijed otpisujemo sebe, postavljamo božjoj milosti barijere, što je znak naše nevjere i nepovjerenja u Gospodina. Ovog Velikog Petka smo kao čovječanstvo u cjelini ničice pred Gospodinom kriknuli: „Gospodine moj i Bože moj!“ Taj krik koji je došao iz dubine našeg srca raspršuje tamu i strah u nama i otvara nas za novost života.

2. Rad medicinskog osoblja s oboljelima od korone, posebno s onima koji se nalaze na liječenju u pulskoj bolnici, usporedio bi s ovom slikom Emausa. Oboljeli proživljavaju svoju bolest, često puta, kao veliko razočarenje, ponekad tražeći krivca za oboljenje; s tisuću pitanja. Na tom njihovom putu do ozdravljenja, koji je prožet strahom za život i patnjom, susreću neznanca u osobi liječnika, medicinskog osoblja. Oni ih slušaju kao što je Isus (Neznanac) slušao onu dvojicu razočaranih i potištenih učenika. Medicinsko osoblje svojom riječju ozdravlja njihovu dušu, budi im nadu u ozdravljenje i život. Neki u medicinskom osoblju vide zadnji osmjeh, osjete stisak ruke i čuju riječi: „bit će dobro“.

3. Budimo i mi otvori poput ove dvojice učenika da nam se pridruži Neznanac (Isus) i da nam vrati onu radost životu koju smo izgubili u ovom vremenu pandemije. I nama je potrebno ovo slavlje Uskrsa, možda više nego ijedno prije, kako ne bi izgubili nadu i kako bi stvarali snove o boljoj budućnosti. Dopustimo Strancu da nam obnovi snove, da nam vrati volju za život te da osnaženom vjerom idemo naprijed. Vjernike ne može ostati sjediti i plakati nad svojom sudbinom i stanjem, već uvijek u svjetlu uskrsne vjere ide naprijed.

Uskrsnuću prethodi umiranje

4. Duboko smo svjesni da nema uskrsnuća bez umiranja. Na neki način smo započeli put umiranja s rođenjem. Jer svako rođenje završava u ovozemaljskom umiranju. Međutim, čovjek nije stvoren za propast. Dokaz tomu je i slavlje Uskrsa. Isus je bio i čovjek. Umro je kao čovjek i svojim uskrsnućem otvorio čovječanstvu nadu u vječnost. Taj prijelaz iz smrti u život ostaje tajna za čovjeka. Često puta bježimo od razmišljanja o uskrsnuću – Uskrsu, jer preduvjet uskrsnuću je smrt, koju toliko puta želimo izbjeći. S druge strane, i smrt postaje slatka, kad znamo što ona donosi za onoga koji vjeruje u Boga – život vječni. Bl. Miroslav je rekao: „Sva naša nutrina treba da bude neko uskrsnuće, uzdignuće nad zemaljsko, vremenito i svagdanje. Uskrsnuti znači biti slobodan i neovisan o zemlji. Uskrsnuti znači biti svjestan, da nam je Krist oprostio grijehe, da smo djeca Božja, da imamo zalog vječnoga života i pravo na baštinu u nebu.“

Krist je ušao u ovaj svijet iz ljubavi i s ljubavlju prihvatio smrt. Čitamo u Sv. Pismu: „Bog je ljubav i koji ostaju u ljubavi, ostaju u Bogu, pobjeđuju smrt i ulaze u život vječni.“ U tom je smislu sv. Ivan apostol napisao: „Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. Tko ne ljubi, ostaje u smrti“. Uskrsnuće počinje već ovdje na zemlji po životu iz ljubavi. Uskrs je pobjeda ljubavi i svaki koji nesebično i velikodušno ljubi, uskrsnut će na život vječni. U zadnjih godinu dana na poseban način dolazi do izražaja ljubav prema životu. Naše medicinsko osoblje, posebno ono koje radi s oboljelima od koronavirusa, služi ovom čovječanstvu s ljubavlju. Koliko su ljubav i truda oni dali svakom oboljelom. Čak toliko su se žrtvovali da su bili spremani liječeći čovjeka i sami oboljeti. Ta ljubav prema čovjeku i svom zvanju svima nama treba biti snažan poticaj da cijeni svaki ljudski život. Uskrs je upravo pobjeda života nad smrću.

5. Možemo i mi reći s mudracem: „Uskrsnuće je jedina isprika života“. To znači da sve patnje, boli, tjeskobe i križevi u našem životu imaju smisla ako postoji uskrsnuće od mrtvih. Uskrs opravdava sve naše križeve i sva naša umiranja. Uskrs se zapravo ne može ni doživjeti bez križa i umiranja. Bl. Miroslav nikad ne bi molio da ga Gospodin učini dostojnim mučeništva da nije vjerovao u uskrsnuće. Razlog tomu je i primanje svećeničkog reda i slavlja mlade mise upravo u uskrsnom vremenu. Uskrsna vjera i nama daje snagu, ali još više nas nadahnjuje, oblikuje naš duhovni habitus, da možemo kristološkom ljubavlju ljubiti istog onog čovjeka za koga se Krist rodio, trpio, umro i na kraju uskrsnuo. Neka nam bl. Miroslav bude nadahnuće kako bližnjem služiti a za Krista izgarati. Bl. Miroslave, moli za nas.