„Marija nas ne uči silinom riječi, uči nas svojom šutnjom“

U ponedjeljak, 5. kolovoza, na Dan pobjede i Domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, u drevnoj crkvi Majke Božje od Snijega u Umaško-oprtaljskom dekanatu proslavljen je blagdan Gospe Snježne.

Misno slavlje predvodio je dekan vlč. dr. sc Josip Grbac, a koncelebrirali su: oprtaljski župnik vlč. Ante Jukopila, umirovljeni svećenik i dugogodišnji tamošnji župnik vlč. Lino Rakar, vlč. Marcin Madej te sadašnji župnik vlč. Vladimir Brizić.

Na početku je domaćin, uputivši izraz dobrodošlice brojnim hodočasnicima koji se ondje svake godine okupljaju iz raznih krajeva Istre, a i iz inozemstva, posebnu zahvalnost izrazio načelnicima općina Grožnjan i Oprtalj, Claudiu Stocovzu i Aleksandru Krtu, čija su općinska čelništva pružila veliku logističku podršku organizaciji te svečanosti.

Propovjednik se na početku homilije prisjetio priče temeljem koje je nastao blagdan Gospe Snježne, te pojasnio povijesni kontekst. Papa Liberije usnio je san u kojem je čuo Gospin glas koji mu govori da na mjestu gdje narednog dana, usred ljeta bude pao snijeg, neka ondje izgradi crkvu. Taj snijeg je simbol čistoće. Na mjestu gdje je sagrađena crkva ranije je bio forum boarium, prodavali su se volovi, podsjetio je dr. Grbac. Bio je to okrutan svijet, vladalo je ropstvo. Taj snijeg bio je simbol ljubavi, čistoće i svjetla. Marija je simbol tog novog svijeta kojeg predstavlja taj snijeg. Možemo reći da je prva crkva izgrađena u čast Gospe bila prekretnica u poimanju dobra u ovome svijetu. Promijenila se ljestvica vrijednosti, umjesto mržnje vrijednost je zadobila ljubav, umjesto prljavštine čistoća, umjesto rata mir, a Rimljanima je rat bio svetinja, umjesto pravde milosrđe, umjesto vladanja služenje. Himan ‘Veliča’ koji smo čuli u Evanđelju je pojam nebeske pravednosti. To nije samo pobožni himan, to je ono kakav bi trebao biti svijet, ‘gladne napuni dobrima, bogate otpusti prazne’. Umjesto nemilosrdnih bogova koji su tada vladali u svijetu, Marija je tu kao simbol ljubavi usred Rima. Nije slučajno da je današnja crkva Santa Maria Maggiore nastala u vrijeme kada je Crkva rekla da je svaki vjernik dužan vjerovati da je Marija Majka Božja, 431. nakon Krista. Ta crkva jedna je od najljepših uopće u svijetu. Koliko su ljudi cijenili tu crkvu i Mariju govori činjenica da je njezin strop u potpunosti pozlaćen zlatom kojeg su donijeli po povratku iz Amerike. Ljudi su odavna osjetili blagodati štovanja Bogorodice, pa su joj dali naslov „Marija početka boljega svijeta“, to je onaj snijeg na Esquilnu, a mi još uvijek čekamo taj bolji svijet, rekao je dr. Grbac. Da li je ta priča o papi Liberiju stvarna ili  nije, svakako ima puno značenja. Ljudi su tada osjetili potrebu da se uteknu nekome tko je jači, tko može promijeniti svijet, ljude, jer svi tadašnji moćnici, carevi, kraljevi nisu poznavali istinsku ljubav, čovjekoljublje, poniznost, solidarnost, empatiju prema onima koji su najugroženiji. Bilo je onda teško iz jednog takvog svijeta shvatiti veličinu Boga. Ljudi su ga osjetili dalekim. Netko tko je rob i nitko se za njega ne brine, s pravom će se pitati ‘gdje je taj Bog?’. Ali su zato Mariju osjetili bliskom. Gradili su joj kapelice prije nego bilo kojem drugom svecu. Brzo su shvatili tko je Marija, osjećali su je sebi bliskom, napose promatrajući što je ona tijekom svojega života pretrpjela. Zamislite osjećaje jedne majke koja stoji pod križem, kapa krv, a sin joj trpi na križu strašne muke. Što je osjećala kad su ga nepravedno optuživali? A takvih osjećaja bilo je premnogo u onome svijetu gdje običan čovjek nije imao nikakva prava, svi su ga gazili, bio je prepušten milosti i nemilosti moćnika. Ljudi su prepoznali u Mariji nekoga bliskog, nekoga tko ih razumije, nekoga tko je proživljavao sve ono što su oni proživljavali. Na početku novoga svijeta stoji Gospa Snježna, Madonna della neve. Nemojmo se čuditi što je u svijetu u i Hrvatskoj jako puno crkava upravo njoj posvećeno. Nemojmo se čuditi ako je časte čak i muslimani. Kada je Aja Sofija pretvorena u đamiju nije uništen mozaik Marije, ni u Istambulu ni u Jeruzalemu. I oni koji su 1430. godine sagradili ovu crkvu sigurno su se osjećali kao ini prvi kršćani kada su gradili Marijinu crkvu u Rimu, usred poganskog svijeta. Tražili su zagovor i pomoć s neba, a na nebu im je najbliža bila Gospa, ne anđeli, ne arkanđeli, ne patrijarsi, nego Marija. Razmišljali su, kako nam može pomoći netko tko nije nikada iskusio teškoće poput naših? A bilo im je, vjerujte mi, teže nego što je nama danas, naglasio je dr. Grbac. Logično je da su se obratili Mariji. A mi danas, okupljeni ovdje u ovoj crkvi, kako se osjećamo? Zašto smo u tako velikom broju? Vjerojatno ne zbog izleta. Svatko od nas je nekada u svome životu iskusio teret nekakvog križa, svatko se od nas nekada susreo s nekakvom ljudskom zlobom i nebrigom. Svi mi ovdje čeznemo za svijetom u kojem će biti više solidarnosti, pravde, milosrđa. Zar možemo to očekivati od moćnika ovoga svijeta?, zapitao se propovjednik. Ne preostaje nam ništa drugo nego da se obratimo nebu, to činimo danas. Mi živimo u svijetu inflacije riječi, ljudi govore, pričaju, obećavaju. Marija većinom šuti. Mi ne znamo da li je nešto govorila dok je stajala pod križem. Svaka bi majka u tim okolnostima upitala Boga ‘Što mi to radiš?’. Baš zato njezina šutnja govori sve. Svi se u toj šutnji prepoznaju. Ne treba hodočastiti tko zna kamo daleko. Ona je tu u ovoj crkvi, ona je svugdje gdje njezina djeca osjećaju potrebu za njezinim zagovorom. Ona nas ne uči silinom riječi, uči nas svojom šutnjom. Znate da su vam često najbliži oni koji najmanje govore. Zato svi ovdje imamo potrebu za Marijom. No, kao što rekoh na početku, nemojmo samo pitati, istinska kršćanska molitva nije peticija, ‘Bože daj’, ‘Marijo daj’, istinska originalna kršćanska molitva je ‘Bože hvala’, ‘Marijo hvala’. Najprije zahvali pa onda pitaj. Zato smo danas tu, i u tome nas ne mogu spriječiti ni vrućine ni oluje, kao što nitko nju nije mogao spriječiti da stoji pod križem sina, a mi smo svi njezini sinovi. Zar itko ovdje u ovo crkvi sumnja da će ga Marija iznevjeriti?

U talijanskom dijelu propovjedi dr. Grbac je naglasio da je Marija most između križa i uskrsnuća, Uskrsa i Pedesetnice. Uvijek je bila ondje, kada je Isus umirao na križu, kada je silazio Duh Sveti, bila je ondje. Zato nam ona daruje nadu da ne postoji križ u našemu životu koji nećemo biti u stanju podnijeti, i nadvladati. Važno je znati stajati pod nečijim križem, pružiti našu prisutnost, čak i bez riječi, poput Marije. Ona nas poučava da trebamo znati podijeliti tuđu bol, to je vrlo moderna lekcija. Sjetimo se, tko se u Kani Galilejskoj sjetio pomoći mladencima kojima je uzmanjkalo vina?, ponukala je Sina da ih spasi doživotne sramote. U svijetu koji postaje sve više anoniman, egoističan, mi kršćani trebali bismo biti spremni učiniti tako nešto. Inače ova hodočašća nisu ništa drugo doli izleti. Marija je ovdje, i došli smo ovdje nadasve za osjetiti njezino prisustvo. Nastojmo održati živim taj osjećaj prisutnosti i u našoj svakodnevnici, među našim bližnjima. To je sve što Marija traži od nas, zaključio je dr. Grbac.  

Na kraju misnog slavlja održana je uobičajena procesija oko tog prelijepog drevnog svetišta uronjenog u živopisnu prirodu Gornje Bujštine, koje svake godine, o blagdanu Gospe Snježne privlači brojne hodočasnike iz Istre, te Slovenije i Italije. Kip Majke Božje su tradicionalno nosile žene.

Nakon slavlja druženje je nastavljeno uz prigodnu okrepu za sve sudionike, što su zajedničkim snagama osigurale Općine Grožnjan i Oprtalj. (G. Krizman)