“Kršćanski život usmjeren na susret s Uskrslim”

“Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se  s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta”, istaknuo je nadbiskup Hranić u Žminju tijekom mise koju je suslavio u zajedništvu s biskupom Huzjakom i biskupom Milovanom.

U srijedu, 16. svibnja 2018. godine, obitelj, rodbina i prijatelji te žminjska župa sv. Mihovila i mjesto Žminj velebnim  su se ispraćajem, na kojem su sudjelovala tri biskupa i mnogo svećenika, oprostili od Marije Zohil, majke svećenika Lina Zohila, župnika, Vrsara i Gradine.

Sprovodni obred na žminjskom groblju predvodio je biskup u miru mons. Ivan Milovan, misu zadušnicu biskup bjelovarsko – križevački mons. Vjekoslav Huzjak, a prigodnu homiliju izrekao je nadbiskup i metropolita đakovačko – osječki mons. Đuro Hranić. Misi i sprovodu, osim velikog mnoštva, nazočilo je 40ak svećenika iz mnogih nadbiskupija i biskupija iz Hrvatske i iz inozemstva.

Pokojna Marija bila je dio one generacije ljudi ovoga kraja koji su u teškom poratnom vremenu – iz  doslovno ničega – gradili egzistenciju svojih obitelji, želeći nadasve bolju budućnost za svoju djecu. Proživjela je, zajedno sa svojim suprugom Mirom, koji se je u vječnost preselio prije dvije godine, sve nedaće i brojne promjene koje su Istru i Hrvatsku zahvatile u posljednjih osam desetljeća. Doselivši se s oskudnom imovinom u Žminj iz sela Tončaki, ona i suprug svili su obiteljsko gnijezdo poštenim i vrijednim radom svojih ruku. U svim životnim poteškoćama, kojih je bio nemali broj, glavnu snagu pronalazili su u nepokolebljivoj vjeri.

Živeći život u skladu s okolnostima, nekad lakšim, nekad težim, vjeru koju su primili u svojim obiteljima, jednostavno su živjeli, i na isti takav prirodan način, nadasve primjerom, prenijeli ju slijedećoj generaciji, sinovima, a kasnije i unucima. Na tim temeljima, u svjetlu toga, vjernici jednostavne, postojane vjere, promatraju život kroz prizmu onog dubljeg, vječnog smisla. Upravo se je u tu Vječnost Marija Zohil preselila u ponedjeljak, 14. svibnja, u večernjim satima, tek nekoliko dana nakon svog rođendana, okrijepljena svetim sakramentima, u pulskoj Općoj bolnici, nakon kratke i teške bolesti.

Rođena je 9. svibnja 1939. godine u selu Laginji, župa Žminj, kao treće dijete od oca Ivana i majke Marije rođene Matika. U brak s Mirom Zohilom, iz sela Tončaki, stupila je 26. siječnja 1962. u žminjskoj župnoj crkvi sv. Mihovila, gdje su 50. godina kasnije, 2012. misom zahvalnicom obilježili 50. obljetnicu zajedničkoga života. Marija i Miro su 1962.  godine dobili sina Gracijana, a dvije godine kasnije Lina. Prvorođenac je po sklapanju braka sa svojom Eni r. Jurić iz sela Županići, Župa Sv. Martin Labinski, Mira i Mariju obradovao unucima. Obzirom da su unuci odrastali u Žminju nona Marija i nono Miro su imali veliku radost promatranja njihovog sazrijevanja u vrijedne visokoobrazovane mlade ljude koji su ih na vječni počinak ispratili sa svojim životnim odabranicima: unuk Marko sa suprugom Teom i unuka Andrea sa suprugom Aleksandrom. Velika radost, kako za roditelje Mira i Mariju, tako i za cijelu obitelj Zohil,  bilo je svećeničko zvanje na koje se odlučio mlađi sin, Lino; za svećenika je zaređen u Rovinju 1989. godine. Osim vođenja domaćinstva te skrbi o obitelji, djeci i kući, pokojna je Marija, u različitim periodima, i radila u Purisu, Pazinki te Općini Žminj.

U prigodnom nagovoru tijekom sprovodnog obreda biskup Milovan je, osim izraza sućuti i blizine obitelji pokojnice, istaknuo: „ S velikom zahvalnošću Bogu za dragu pokojnicu, koja nam je kao jedinstvena i neponovljiva osoba bila od Njega darovana, spominjemo se njezina života, koji je sav bio posvećen radu, zauzetosti, i žrtvi za dobro vlastite obitelji i bližnjih. Pokojna Marija je kao zauzeta vjernica, u žminjskoj župi u kojoj je odrasla u ozračju vjere, tu vjeru trudila se dosljedno živjeti sa svojim kršćanskim opredjeljenjem. Ostvarujući poslanje kršćanske supruge i majke ona je zajedno s pokojnim suprugom u duhu vjere podizala obitelj i prenosila vrijednosti evanđelja na djecu i unuke, a u svakodnevnom životu ustrajala u obnašanju svojih dužnosti i obveza kršćanske ljubavi i pomaganja, gostoljubivosti i solidarnosti sa svima. Križevi života nisu je zaobišli, napose smrt supruga od čega se nikada nije pravo oporavila. Tugovala je, u molitvi tražila i nalazila duhovnu snagu, ali se polako i gasila. Kroz trpljenje, vjerujemo, sazrijevala je u konačnome predanju sebe i svih svojih dragih u Božje ruke.“, istaknuo je mons. Milovan.

 Mons. Đuro Hranić, nadbiskup i metropolita đakovačko-osječki, je u prigodnoj homiliji kršćanski život usporedio s iščekivanjem dragoga gosta. Svaki se čovjek tada nastoji što bolje, izvana i iznutra, pripremiti za susret s dragom osobom, već od samog saznanja o dolasku počinje živjeti u svjetlu toga susreta. Misao na dragu osobu daje predokus toga susreta i ispunja radošću. Što je osoba draža i važnija, to je priprema za njezin dolazak duža, opsežnija i radosnija. Naše vjerničko raspoloženje i stav tijekom našega zemnoga hoda su poput toga pripremanja za susret s dragom osobom, a takav je bio i život drage pokojnice, mame Marije, naglasio je mons. Hranić. Vrijeme Crkve u kojemu živimo i naš zemaljski kršćanski život označeni su s „već“ i „još ne“, nastavio je propovjednik. Vrijeme od Uskrsa do Duhova i ponovnoga Isusova dolaska, to je „već“ i „još ne“. Snagom sakramenta krsta, postajemo združeni s Isusom Kristom. Tada biva upaljeno svjetlo vjere, naš život postaje hod ususret Kristu te vrijeme pripreme i očekivanja za susret s Njime na kraju našega zemaljskoga života. I Život Crkve kroz povijest je vrijeme očekivanja Njegova ponovnoga dolaska na koncu vremena. Naša ljudska povijest je vrijeme u kojemu živimo spomenutu napetost između „već“ i „još ne“. I naš je vjernički život je kliktanje „Abba! Oče!“. Sam Duh Sveti susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja, baštinici Božji, subaštinici Kristovi, u nadi da ćemo biti proslavljeni zajedno s Njime. Ponajprije smo mi vjernici stvorenja podvrgnuta ispraznosti koja sa svom žudnjom iščekuju objavljenje Sinova Božjih, i kroz čitav život, težeći za onim što je dobro, za onim što je časno, plemenito, pošteno, težeći za ljubavlju, za dobrotom, mi u sebi uzdišemo očekujući posinstvo, otkupljenje svoga tijela. Vidimo da smo uronjeni u mrežu grijeha, u ovaj svijet u kojemu ima toliko zla, koje se uvlači i u nas, pod našu kožu, te postajemo grešni. Kako je naš kršćanski život označen željom za susret s Kristom Uskrslim i raspoloženjem aktivnoga čekanja Njegova dolaska?, zapitao se propovjednik. Mi kršćani smo ljudi koji već sada živimo i trudimo se živjeti novim životom i svjedočimo snagu uskrsne preobrazbe koja je već započela, po daru Krista Raspetoga i Uskrsloga. Surađujući s Njime, po darovima Duha Svetoga koje smo primili, trudimo se trajno kroz naš životni hod suobličavati Isusu Kristu. Hraneći se  s Euharistijskoga oltara hranimo se Isusom Kristom ne bi li nas On suobličio sebi, ne bi li On bio naše nadahnuće i snaga u Uskrsnoj preobrazbi ovoga svijeta. Možemo reći da je takav bio i život naše drage pokojnice, mame Marije, od koje se danas opraštamo. Zagledana u Nebo ona je Nebo nosila u svome srcu, od njega je živjela i Nebom je zračila. Živjela je svijesti da je Isus trs, a mi krštenici da smo loze, da je on izvor i našega života. Vjerničkim je srcem osjećala da bez tijesne povezanosti s Njime nema života u nama: i osjećala je zato potrebu i trajno je nastojala živjeti u tijesnoj životnoj povezanosti s Isusom kao loza s trsom. Hranila se Euharistijom, živjela sakramentalnim životom, bila je žena koja je sebe doživljavala lozom na trsu, koji se zove Isus Krist: živjela je, radila i ljubila. Bila je majka, roditeljica, odgojiteljica, moliteljica, služiteljica u ljubavi; darujući se svome mužu, djeci, kasnije unučadi, nastojeći trajno u Isusu Kristu prepoznavati svjetlo i nadahnuće za svoj vlastiti život. I zato se mi danas, jer se ona hranila Euharistijom, od nje opraštamo slaveći Euharistiju. Euharistija je molitva hvale, i mi ovim euharistijskim slavljem zahvaljujemo za svo ono dobro koje je obitelj, a i svi mi drugi, koji smo je više ili manje susretali, primili, za dobro koje nam je od nje dolazilo, za svjedočanstvo i podršku, za svu ljubav koju smo mogli osjetiti kako nam daruje. Danas joj za sve to zahvaljujemo,  Euharistijm koja je molitva hvale. Ali Euharistija je i spomen slavlje Kristova prijelaza kroz smrt u Život. I mi se stoga danas opraštamo se od nje slaveći Euharistiju i vjerujući da je i ona kroz smrt ušla u puninu života. Vjerujemo da se s njom doista dogodilo ono o čemu smo slušali u evanđelju, koje govori i pšeničnom zrnu. Zrno, bačeno u zemlju umire sebi i daruje se. Tako je i draga pokojnica, kroz ljubav, dobrotu, rad, služenje darivala sebe, svoje snage, svoje zdravlje, svoje godine članovima svoje obitelji i drugima i bila poput pšeničnoga zrna koje se trajno razdaje, poput pšeničnoga zrna koje umire u zemlji, hrani onu klicu kako bi ta klica mogla dalje samostalno živjeti i donijeti mnogostruk rod. Zato danas Euharistijom zahvaljujemo za njezin život. Mi vidimo plodove njezina života. Zasigurno da je jedan plod s kojim se ona trajno dičila – njezina djeca i unučad, a na osobit način njezin Lino koji je postao svećenik. A to je postao snagom vjere i svjedočanstvom vjere koju je upijao od svojih djetinjih nogu u svojoj obitelji od svojih roditelja. I danas dok se od nje opraštamo ljudski bismo mogli reći, „iznenada se razboljela, dosta brzo otišla, mogla je još koju godinu poživjeti“. Ali očito da je dala i razdala sve svoje snage i mi vjerujemo da je smrću ušla u puninu života. Danas ovdje molimo za takve dobre i požrtvovne supruge, majke, moliteljice i odgojiteljice koje se velikodušno i nesebično, ne gledajući na sebe daruju svojoj obitelji, žive i nastoje svijetliti Kristom Gospodinom. Dok joj zahvaljujemo istodobno molimo Uskrsloga da joj bude blag i milosrdan sudac, da ju po svojem milosrđu i po svojoj dobroti suobliči sebi i uvede ju, jer se hranila ovdje za ovim euharistijskim stolom, u zajedništvo stola svojih nebeskih ugodnika. I dok molimo za nju, istodobno molimo i za sebe, da nam njezina smrt bude poticaj da mudrije živimo svjesni da je naš život prolazan i da je besmisleno živjeti poput crvi koji ne vide cilj  i smisao svojega života, koji tek žive od danas do sutra, bave se samo ovozemnim poslovima, a ne gledaju dalje, i hodeći kroz život zaboravljanju konačni cilj i smisao života. Iz Božje ruke dolazimo, u njemu živimo, mičemo se i jesmo i k nijemu se vraćamo i u njegovoj punini i mi nalazimo puninu vlastitoga bića i vlastitoga života, zaključio je mons. Hranić.

Na kraju misnog slavlja okupljenima se u ime svih svećenika, redovnika i redovnica Porečke i Pulske biskupije obratio generalni vikar mons. Grbac, prenijevši izraz sućuti porečkog i pulskog ordinarija mons. dr. Dražena Kutleše. On je istaknuo kako je život pokojne Marije bio prožet ljubavlju, poštovanjem, razumijevanjem, strpljivošću i požrtvovnošću. Vjerujemo da je doživjela  milost gledala Boga licem u lice jer je ona u svome životu Njegovo lice nastojala vidjeti u svojim bližnjima. Nadamo se da ju je dočekalo pripravljeno mjesto u Božjemu kraljevstvu jer je i ona svojim zalaganjem nastojala graditi Isusovo kraljevstvo već ovdje na zemlji. Želimo joj izraziti zahvalnost što je živjela duh vjere u  svojoj obitelji zajedno sa suprugom Mirom i tako doprinijela da se upravo u njezinoj kuću rodi svećeničko zvanje, naglasio je generalni vikar.

U ime župne zajednice od pokojnice se oprostio župnik, vlč. Jordan Rovis, koji je, kako je to u Žminju običaj, pročitao mise koje su prijatelji i rodbina iz svih dijelova dijeceze naručili za pokojnicu.

Na kraju se izuzetno emotivnim govorom okupljenima obratio sin Lino, zahvalivši svima koji su došli ispratiti pokojnicu, i svima koji su na bilo koji način izrazili sućut obitelji, te bolničkom osoblju koje ju je njegovalo na odjelima gdje je bila hospitalizirana. Vlč. Zohil je svoje obraćanje zaključio zahvalom majci „za sve, za život koji si nam dala za svaku lijepu riječ koju si nam uputila i za sve dobro koje si za nas učinila koje možda ponekad i nismo do kraja uspjeli razumjeti.  Zajedno sa našim i tvojim Miretom počivaj u miru Božjem i neka te dobri anđeli prate.“ (txt: G. Krizman, foto: G. Abrami)