Subota, 16 studenoga, 2024
Novosti

Krasica: „Sjećanje na prošla vremena…“

U nedjelju, 10. travnja, u sjedištu Zajednice Talijana u Krasici održana je večer sjećanja na bl. Francesca Bonifacia. Program je moderirao predsjednik zajednice Talijana Mate Mekiš, a nazočili su predstavnici istarskih zajednica u Trstu, tršćanskog Narodnog sveučilišta, istarskih povijesnih institucija i udruga te predstavnici Grada Buje. U ime Porečke i Pulske biskupije skupu je nazočio kancelar biskupije Sergije Jelenić koji je pozdravio skup u ime ordinarija Dražena Kutleše. Bio je prisutan i mjesni župnik vlč. Miroslaw Paraniak.

Galerija fotografija: http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/galerija/category/187-krasica-sjecanje-na-prosla-vremena.html

Ispred ispunjene dvorane Zajednice Talijana o bl. Bonifaciu i povijesnim okolnostima u kojima je živio i podnio mučeništvo govorili su Denis Visintin, kustos u Muzeju Grada Pazina, voditelj Povijesnog odjela i Mario Ravalico, autor dvaju knjiga o Blaženiku te spiritus movens nastojanja pronalaska tijela Blaženika te pokretač brojnih inicijativa očuvanja sjećanja na Blaženika i širenja kulta njegova štovanja.

Na početku programa predstavljena je izložba povijesnih dokumenata i fotografija iz vremena kada je Blaženik djelovao u Krasici. Među eksponatima je bila preslika jednog Blaženikovog vlastoručnog dopisa kojeg je naslovio na Biskupski ordinarijat sa zamolbom da se u Krasici osnuje župa, za područje koje je tada obuhvaćala kapelanija Villa Gardossi. Između ostalog priloženi su i potpisi predstavnika svih tadašnjih obitelji u Krasici, gdje je tada živjelo oko 1100 osoba. Dokument je to koji osim prvotne namjene, detaljnim iščitavanjem i sagledavanjem iz raznih perspektiva slojevito govori i o mnogim drugim značajkama toga kraja u tom vremenu.

Uslijedilo je predstavljanje izdanja „Diario Villa Gardossi 1939-1950 di Cinich Antonia in Radessi“. Dnevnik govori o mjestu i ljudima u Krasici u vrijeme kada je ondje djelovao Blaženik, sve do 11. rujna 1946., kada je dao dokaz najveće vjernosti Gospodinu. Autorica Dnevnika je jedna djevojka koja je bila članica Katoličke akcije u vrijeme don Francesca i koje je u svojim poznijim godinama odlučila zabilježiti svoja sjećanja na to vrijeme, ali nadasve na iskustvo dioništva u Ženskoj mladeži Katoličke akcije, u Udruženju Regina Pacis. Njezina sjećanja idu i dalje, zalaze i u tužno vrijeme kada su, unatoč gorljivim nastojanjima da se prisutnost Katoličke akcije ondje sačuva, došli oni koji su je slom ugasili.

O povijesnoj važnosti Dnevnika govorio je Denis Visintin koji je naglasio kako su dnevnici izuzetno važan materijal u povijesnim istraživanjima. Visintin je stavio naglasak na izuzetno bogatu aktivnost Blaženika s mladima, i na mnoge konkretne materijalne projekte koji su u Krasici realizirani u tom periodu.

Mario Ravalico ispričao je kako je došlo do objavljivanja Dnevnika. On je, sakupljajući svjedočanstva o Blaženiku razgovarao i s Antoniom Cinich, koja mu je svoja sjećanja predala i u pisanom obliku. Uz njezino dopuštenje odlučeno je da ih se objavi u prigodi 70. obljetnice Blaženikovog nestanka. Izdavač je Udruga „Gruppo amici di don Francesco“ koji djeluje u sklopu tršćanske Katoličke akcije.

U nastavku je predstavljen dokumentarni film „Sempre sia lodato“. Naslov filma prijevod je drevnog crkvenog pozdrava kojim se odgovara na „Hvaljen Isus!“, „Uvijeke hvaljen!“, pojasnio je Ravalico. Dokumentarac je dio najnovijeg izdanja Maria Ravalica koji je ovih dana pušten u nacionalnu distribuciju diljem Italije, riječ je o knjizi pod nazivom “Sempre sia lodato Don Francesco Bonifacio, assistente dell’Azione cattolica fino al martirio” (“Uvijeke hvaljen Don Francesco Bonifacio, duhovnik Katoličke akcije sve do mučeništva“). Film, djelo režisera Giovannija Paonazza, donosi svjedočanstva suvremenika don Francesca, mahom djece koja su svoje djetinjstvo proživjela uz bogat župni pastoral don Francesca. O društveno-povijesnim okolnostima toga vremena u filmu govore dva povjesničara, Denis Visintin i Kristian Knez, predsjednik Društva za povijesna i zemljopisna istraživanja u Piranu.

Život don Francesca bio je oličenje milosrđa, njegova posljednja homilija, izrečena 1. rujna, u kojoj je govorio o Isusovom praštanju na križu bila je ujedno i izraz njegovog praštanja napadačima, rečeno je u zaključnom komentarima.

Najavljena je i velika proslava u rujnu ove godine povodom 70. obljetnice Blaženikovog nestanka. Tom će prigodom na mjestu gdje ga je zaustavila patrola, gdje su ga sumještani posljednji put vidjeli, između Grožnjana i Krasice, biti postavljeno prigodno spomen obilježje.

U nastavku su spomenuti svećenici i laici, napose iz Porečke i Pulske biskupije, koji su se interesirali za don Francesca. U vremenima kada je to bilo jako opasno, interes je iskazivao vlč. Antun Merlić, biskup Antun Bogetić, mons. Ivan Grah, a na poseban način prevažna svjedočanstva sakupio je vlč. Irenko Gallo koji je dugi niz godina bio župnik na tim prostorima. Ravalico je na poseban izrazio zahvalnost Porečkoj i Pulskoj biskupiji na interesu iskazanom prema Blaženiku, uz ostalo i proglašavanjem crkve u Krasici crkvom u kojoj je moguće tijekom cijele Godine milosrđa dobiti potpuni oprost. Osim Krasice, u Porečkoj i Pulskoj biskupiji tu povlasticu imaju porečka Bazilika i pulska Katedrala te župne crkve u Svetvinčentu i Lanišću, koje su vezane uz lik bl. Miroslava Bulešića.

Na kraju se je skupu, izuzetno ganut, obratio Gianfranco Bonifacio, nećak Blaženika, koji je uz zahvalu svima koji časte sjećanje na njegovog strica naglasio i osjet radosti koji koju su osjećali on i članovi njegove obitelji kada bi dolazili u Krasicu, ne straha, istaknuo je, nego radosti, jer don Francesco ovdje živio i bio sretan s ljudima ovoga kraja. Napomenuo je da, ako zemni ostatci Blaženika budu pronađeni, njegova će obitelj zagovarati da bude sahranjen u Krasici, u kraju i među ljudima koje je jako volio. O mjestu gdje bi mogli biti njegovi zemni ostatci postoje mnoge pretpostavke. Više su puta pretražene jame u okolici, no nije pronađeno ništa. Jedna od pretpostavki je da je sahranjen na starom grožnjanskom groblju sv. Vida, što je bio najbolji način da se prikrije to zlodjelo, a u tom slučaju bilo bi gotovo nemoguće pronaći njegove kosti na groblju koje se ne koristi više od pola stoljeća. Jedna od mogućnosti, i za to je potrebno moliti, rekao je Ravalico, je da među onim živućima koji su tada bili u organima vlasti, nekome tko zna mjesto ukopa, proradi savjest, makar na samrti i da oda gdje je don Francesco pokopan.

Po završetku skupa druženje je nastavljeno uz prigodno osvježenje, a brojni stariji ljudi koji su nazočili skupu pronašli su sebe i svoje poznanike na starim fotografijama koje su bile izložene diljem dvorane.