Korizmeni hod s Blaženikom – II. korizme, srijeda
Ne treba nam nikakvih dokaza da je naš život na zemlji okružen svakodnevnim nevoljama, kroz koje čovjek prolazi, protiv kojih se bori i želi ih za svoj boljitak nadvladati. I s desna i s lijeva uvijek poteškoće: tamo onaj siromah, koji se bori gladan; tamo ono siroče, koje je okruženo žalošću, bijedom; tamo još ona majka u suzama nad grobom svojeg nesahranjenog sina; tamo onaj jadan otac zapušten od svih u svojoj starosti, još i onaj bolesnik na postelji stenje, gdje je pribit već mjesecima i mjesecima. To vidimo i proživljavamo svakim danom. Između toliko jada i nevolja, siljeni smo nekako pitati se: da li uopće ima što sreće. Možemo zaključiti da sreće nema na svijetu. A ipak naše biće teži za srećom. – dakle zašto trpljenje? Tko je kriv tomu?
Vjera nas uči da je uzrok svemu zlu grijeh. – Doista u raju zemaljskom ljudima prije grijeha bilo je dobro. Kad je nestalo zlo poslije grijeha: iza grijeha morali su se mučiti, trpjeti (u znoju svoga čela pribavljat ćeš si kruh) i opet umrijeti (ako budete jeli… umrijet ćete!). Grijeh je postavio klicu u naš život, u naše tijelo: dok je prije grijeha naša narav sasvim bila podvrgnuta Bogu, po grijehu nastaje protivno. Zato borba u nama između dobra i zla. – Koja borba i danas traje. Zlo hoće da nadvlada, naša narav hoće da bude neovisna, zato se diže protiv Božjih prava.[1]
[1] AP, Kauza, sv. 4, Propovijedi, str. 81-82.