Korizmeni hod s Blaženikom – II. korizme, petak

Već skoro mjesec dana proživljavam veliku unutarnju krizu, što me čini, protiv moje volje, neraspoloženim i žalosnim, a ujedno, što mene samog čudi, i nervoznim. Uzroci su ovi: moj neuspjeh u odgoju sjemeništaraca, kako sam mogao [vidjeti] po anketi, koju sam postavio na svršetku školske godine đacima…

            Postao sam grub, neuslužan, nevoljan, nemiran, koji put čak mrzim (ne duboko), prezirem, omalovažujem, kritiziram druge i starije, pa i poglavare, a i mlađe. Nisam više onakav, kakav sam bio. Onda sam rastao, a sada propadam. U prošlosti, kao đak, imao sam svojeg duhovnika, njemu sam se znao povjeriti. I on mi je u svemu svojim savjetima pomagao. Kako sam bio na župi radeći oko tuđeg boljitka, radio sam i oko svojega..

Bože moj, što se ja bojim za sebe! Hoću li ustrajati u svome zvanju?! Neka duboka bojazan napunja mi dušu.

Komu, da povjerim svoje poteškoće? Samo Tebi, Bože moj! I Tebi, Majko moja! Ti vidiš moje duševne patnje i trzavice. Ovo Ti prikazujem! – Ako je malo to, daj mi još! „ovdje reži, ovdje žeži!“ Nek me se prezre! Nek me se zaboravi! Nek bude volja Tvoja! – Daj mi pomoći, da se u svojim teškim manama popravim.[1]

[1] Duhovni dnevnik, 22. 7. 1947.