Komentar evanđelja treće nedjelje kroz godinu (C)
Komentar evanđelja 3. nedjelje vremena kroz godinu napisao je vlč. Darko Zgrablić.
Danas se ispunilo ovo Pismo. (Lk 1, 1-4; 4, 14-21)
Početak svetog Evanđelja po Luki
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Riječ Gospodnja.
Mnogi su već pisali o Isusovu životu i njegovom nauku. Evanđelist Luka se želi poslužiti već postojećim pisanim izvorima, istražiti svjedočanstva usmenih izvora i očevidaca, posebno apostola. Nakon detaljnih istraživanja sve pažljivo bilježi. Djelo je posvećeno Teofilu, pripadniku plemenite obitelj.
Na početku javnog djelovanja Isus iznosi programatski govor. U jednom kratkom odlomku Luka stavlja na svjetlo dana velike misli Isusovog djelovanja; Isus djeluje potaknut i vođen Duhom Svetim, koji je sišao na Isusa u krštenju i sada u njemu djeluje, nadahnjuje ga, vodi i čini djelotvornim njegovo služenje; Duh Sveti i Krist su nerazdjeljivi. Isus počinje poučavati, čašćen je i hvaljen od mnoštva, glas o njemu proširio se svim onim krajem.
U Isusu se ostvaruje poziv izrečen u starozavjetnoj knjizi proroka Izaije u proročkom tekstu što ga Isus čita i navješćuje u nazaretskoj sinagogi. Tekst opisuje poziv i poslanje proroka kao navještaj i poruku utjehe. Bog Otac pomazao je Isusa Duhom Svetim i dao mu poslanje da naviješta utjehu, slobodu i milosrđe siromasima, slijepima, zarobljenima, potlačenima. Riječ je o službu koja ima u isto vrijeme i proročki i mesijanski karakter.
Krštenje na rijeci Jordanu te susret i sukob sa Sotonom u pustinju daju Isusu nezaustavljivu snagu. Dar Duha Svetoga i pobjednička borba protiv zloduha daju mu jedinstvenu puninu i proročku lucidnost.
Isus se vraća u mjesto iz kojeg je potekao, proživio svoje djetinjstvo, vraća se među svoju rodbinu, u Nazaret. I tu u središte svoga života stavlja Božju riječ, na provjeren i tradicionalan način, kako opisuje današnje prvo čitanje iz Nehemijine knjige, metodologija koja vrijedi i za nas danas, u našim liturgijama. Odabire odlomak Knjige, naviješta ga jasno i s autoritetom, nakon toga slijedi komentar s objašnjenjima i aktualizacijom.
Odlomak koji Isus bira jedan je od najsjajnijih u starom zavjetu. Govori o osobi koja je obnovljena pomazanjem Duha Svetoga, dobiva poslanje od Gospodina da ponese glas o Božjem pohodu i novosti koja započinje. Nakon čitanja, sigurno je sišla tišina na zajednicu koja je slušala. I danas je to možda trenutak u slavljima u kojima je maksimalna pažnja jer se priprema slušati komentar koji slijedi. Sve su oči uprte u Isusa. Kopka me pitanje koje mi se nameće i potiče na razmišljanje: što je moglo prolaziti u tom trenutku kroz Isusovo srce i misli?
Ne znam koliko je trajala ta snažna tišina puna iščekivanja u koju su zajednica i Isus uronili, koliko sekundi ili minuta. Iznenađuje prva riječ koja odzvanja u ustima Isusa: „Danas se ispuno ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“ Na još snažniji način izriče tekst u grčkom originalu „koja se ispunila u vašim ušima“.
Nije bio prvi put da riječi proroka Izaije odzvanjaju njihovom sinagogom, ali u Isusu se ostvaruju na jedinstveni način. On sam je Riječ, koja ostvaruje sva iščekivanja i sva proroštva. Čitavo njegovo postojanje je ostvarivanje poruke oslobođenja koje je naviještano i iščekivano.
Možemo samo naslućivati što su osjećali slušatelji koji su bili prisutni u sinagogi. Možda su među njima bili i oni koji su po svjedočenju evanđelista Luke postali „očevici“. Kako god bilo, ne moramo za ničim žaliti: svaki put kada slušamo i slavimo evanđeosku riječ, možemo ući u odnos s Gospodinom Isusom na najdublji mogući način, kako su mogli ući i stanovnici Nazareta; još bolje jer smo više svjesni budućnosti, nade i stvarnosti koju je navijestio.