Klanjateljice Krvi Kristove proslavile blagdan svoje utemeljiteljice

U utorak, 4. veljače 2020. godine, , Klanjateljice Krvi Kristove koje već duže vrijeme žive i djeluju u Vrsaru proslavile su u župnoj crkvi sv. Martina biskupa, zajedno sa tamošnjom župnom zajednicom, blagdan svoje utemeljiteljice sv. Marije De Mattias.  Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, uz koncelebraciju p. Drage Marića, karmelićanina. Osim domaćih župljana na toj su misi sudjelovali i vjernici iz okolnih župa te redovnice iz Poreča.

Sestre su prije misnoga slavlja predvodile prigodni molitveni program s krunicom i litanijama Predragocjenoj Krvi Kristovoj.  

Predslavitelj je na početku homilije uz sve nazočne napose pozdravio s. Benitu Antolović i s. Vladimiru Galir, Klanjateljice Krvi Kristove koje svoje poslanje nastoje ostvarivati u Vrsaru.

Župnik je na početku homilije podsjetio na kratke crtice iz životopisa sv. Marije De Mattias. Rođena je 4. veljače 1805. godine u Vallecorsi, u pokrajini Frosinone, 80ak kilometara južno od Rima, u imućnoj obitelji.

Iako ženama u to vrijeme nije bila omogućena školska naobrazba otac ju je podučavao. U dijalogu s ocem Marija je usvajala i u svojoj nutrini proživljavala ne samo istine vjere, nego osobito scene i osobe iz Svetog pisma, o kojima joj je on čitao već u najranijoj dobi. Na prijelazu iz šesnaeste u sedamnaestu godinu, počela je tražiti smisao vlastitog života: osjetila je potrebu za bezgraničnom ljubavlju. U razgovoru je otkrila ocu svoj nutarnji mrak i svoje povjerenje prema Blaženoj Djevici, od koje je molila “da joj dâ svjetlo” . Bog joj je na ‘mistični’ način dao iskustvo ljepote svoje ljubavi, koja se u punini objavila u Kristu Raspetom, u Kristu koji je dao svu svoju Krv, rekao je propovjednik.

Upravo je ovo iskustvo postalo izvor, snaga i motivacija, koji su je odveli na putove diljem Italije da pomogne svima upoznati nježnu Ljubav Nebeskog Oca, kako je znala govoriti, ili Ljubav Raspetog Isusa.

Bila je uvjerena da promjena društva počinje promjenom srca svake osobe, a osoba se mijenja onda kad uspije shvatiti koliko je dragocjena u Božjim očima, kad shvati da je predmet tolike ljubavi: Isus je dao svu svoju Krv da je otkupi. To je sama snažno doživjela i zato je nastojala da svi, mali i veliki, otkriju što je ona otkrila i što je nju preobrazilo.

Da je ova preobrazba svima dostupna ona je iskusila već 1822. kad je imala 17 godina, za vrijeme propovijedi koju je sv. Gašpar del Bufalo držao u okviru pučkih misija koje su se odvijale u njezinu mjestu. Duhovno vodstvo pronašla je u Gašparovom subratu, časnom sluzi don Ivanu Merliniju. Uz njegovu podršku utemeljila je Družbu Klanjateljica Krvi Kristove u mjestu Acuto, nedaleko grada Frosinone, 4. ožujka 1834. Kada joj je bilo 29 godina biskup Biskupije Anangni-Alatri, mons. Giuseppe Maria Lais, ju je pozvao da otvori školu za djevojke. Marija je duboko u sebi nosila san o reformi društva i svijeta. Ona se nije ograničila samo na školu, okupljala je majke i djevojke, katehizirala ih, oduševljavala ih da se zaljube u Isusa i da se odluče za istinski kršćanski život u vlastitom staležu. Muškarci, kojima se zbog običaja onoga vremena nije smjela i mogla obraćati, spontano su je dolazili slušati i dolazili su k njoj po savjet, često i potajno, a pastiri, prepušteni sami sebi, tražili su da ih poučava i nakon zalaska sunca jer tada nije bio običaj da žena izlazi iz kuće. Tako je Marija od sramežljive i povučene djevojke postala navjestiteljica koja je oduševljavala djevojke, odrasle, jednostavne i učene osobe, laike pa i svećenike jer kad je govorila o Isusu izgledala je kao osoba s onoga svijeta. Njezina jedina želja je bila da nijedna kapljica Božanske Krvi ne bude izgubljena, da dospije do svakoga grešnika i očisti ga, da svi oprani u rijeci milosrđa pronađu pravi put mira i zajedništva među ljudima, citirao je župnik svetičin životopis.

Ta gorljivost je privukla brojne mlade kojom je Maria De Mattias otvorila 70ak zajednica uglavnom po Europi, a i u našoj ih Domovini ima nekoliko. S. Vladimira i s. Benita su ovdje predstavnice tih zajednica.

Život sv. Marije de Mattias bio je trajno nastojanje da ugodi Isusu koji joj je zarobio srce već od rane mladosti i radosno zalaganje za spasenje svoga bližnjega te nastojanje da upozna tajne Božje ljubavi prema čovječanstvu. Zbog svega toga nije štedjela napora pa ni materijalnih sredstava, nije se zaustavljala pred suprotnostima kojih je neupitno bilo nego je uvijek radila na dubokom zajedništvu s mjesnom i sveopćom Crkvom.

Preminula je 1866. godine, pokopana je na rimskom groblju Campo Verano po želji pape Pija IX. koji je za njezin grob dao izraditi poseban reljef prema viziji proroka Ezekijela: „suhe kosti, čujte riječ Gospodnju!“

 Glas o njezinoj svetosti nije utihnuo nakon smrti, 30 godina kasnije je otpočeo proces za beatifikaciju, papa Pio XII proglasio ju je 1. listopada 1950. blaženom, a 7. ožujka 2003. sveti papa Ivan Pavao II je odredio datum kanonizacije, 18. svibnja 2003. godine.

Iako je Marija najviše radila s djevojčicama u školi i sa ženama na pobožnim susretima, nijedan čovjek nije bio izuzet iz interesa njezine ljubavi i apostolata. Ona je sva bila posvećena duhovnom pomaganju svakome kome god je mogla, a osobito su joj bliski bili siromasi.

Veliku duhovnu baštinu i saznanja o počecima širenja družbe ostavila nam je u svojim pismima: biskupima, svećenicima, župnicima i, naravno, sestrama – potičući ih na nesebično i predano služenje Bogu. Posebno su dragocjena njezina pisma don Giovanniju Merliniju, svom duhovnom vođi, koja su prepuna otkrivanja njezine duše i Božjega vodstva, kojemu je bila potpuno otvorena.

Njezinom životu nisu nedostajale patnje, kako od strane službenika crkvene hijerarhije s kojima je surađivala, tako i od vlastitih sestara, koje ponekad nisu mogle shvatiti ni nasljedovati njezinu revnost i zauzetost za Kraljevstvo. Uranjajući u otajstvo Kristove muke i klanjajući se njegovoj Krvi, nije bilo moguće da i sama ne osjeti patnju i križ. To je posebno radosno prihvaćala kao dio sudioništva u Kristovu djelu otkupljenja i željela je da svaka sestra sve više uranja u vazmeno otajstvo. Shodno tome napisala je Pravila Družbe i od svojih sestara tražila je i željela da budu apostoli, žene u službi drugim ženama, svjedoci koji nastoje propovijedati Evanđelje svojim životom i riječima, da budu redovnice, u to vrijeme – na nov način. Njihov je apostolat odgajati žene i djevojke kako bi vjerski, duhovno, humano i kulturno napredovale te kao zdrave majke i supruge odgajale nove naraštaje. Daj Bože da u našoj sredini bude puno zdravih majki i supruga koje odgajaju nove i zdrave naraštaje, zaključio je propovjednik te još jednom čestitao sestrama njihov blagdan, neka ih sv. Maria De Mattias nadahnjuje i neka im izmoli potrebito zdravlje i kršćansku i duhovnu mudrost.

Nakon misnoga slavlja druženje je nastavljeno prigodnim domjenkom.

(Txt: G. Krizman, Foto: M. Martinčević)