Kaštelir proslavio svoje nebeske zaštitnke

U četvrtak, 26. rujna, u Kašteliru, župi Porečkog dekanata, sveci zaštitnici župe sv. Kuzma i Damjan, proslavljeni su svečanim misnim slavljem te procesijom s relikvijama po ulicama mjesta. Misno slavlje predvodio je vlč. mr. Lino Zohil, župnik Vrsara i Gradine, uz koncelebraciju svećenika dekanata, te župnika domaćina vlč. Marijana Kancijanića.

Sveti Kuzma i Damjan su rođeni oko 270. god. u gradu Egeji u današnjoj Turskoj, a predaja ih navodi kao pobožne ljude koji su svojim liječničkim umijećem ne samo liječili od tjelesnih bolesti, nego i od duševne praznine, te su strpljivošću i dobrohotnošću privodili mnoge ljude ljepoti Kristove riječi. Pripravljali su razne napitke i druge pripravke, od kojih bi ljudi ozdravljali, a kada su ovi braći za ozdravljenje htjeli zahvaliti novčanim prilogom, blizanci nisu htjeli uzimati novac, nego su im predlagali da ga daruju siromasima i bolesnima, istaknuo je propovjednik na početku prigodne homilije.

Pripisuju im se i mnoga čudesna izlječenja koja su činili u Božje ime, a kao najneobičnije, koje se često prikazuje u ikonografiji i slikarstvu, spominje se presađivanje noge s netom preminulog Etiopljanina na jednog bijelca. Redovito se u ikonografiji prikazuju zajedno, i to nerijetko tako da jedan gleda u nebo, a drugi u zemlju, što simbolično označava otvorenost prema Bogu, duhovnosti i zazivanje Božjeg milosrđa, a istovremeno i izravna skrb za dobrobit bolesnika i njihovo izlječenje. Obično su obučeni u tunike ili pregače, a prikazuju se s liječničkim i ljekarničkim sredstvima: sveti Kuzma je zaštitnik liječnika pa se češće zna prikazivati kako u rukama drži bočicu, ampulicu, a sveti Damjan je zaštitnik liječnika-ljekarnika pa se prikazuje više s obilježjima prikladnima za to zvanje.

Kako su svoje znanje uvijek pružali besplatno, zvali su ih anargyroi (= bez srebra), odnosno nepotkupljivi, oni koji ne trebaju plaću za ono što su učinili. Unatoč tolikoj požrtvovnosti, nesebičnosti i ljubavi prema drugima, izazvali su bijes i mržnju kod pogana, te su ih ovi za vrijeme progona cara Dioklecijana optužili da se koriste čarobnjaštvom kako bi okrenuli ljude na kršćanstvo.

Tako im je prefekt Cilicije, tadašnje rimske pokrajine u kojoj se nalazio grad Egeja, (današnja Turska) najprije nudio razne povlastice da se odreknu svoje vjere, a kada to dvojica braće nisu prihvatili, stavili su ih na višestruke muke i na kraju ubili odrubivši im glave zajedno sa trojicom njihove mlađe braće.

Štovanje svetih Kuzme i Damjana se proširilo već u 4. st., a na njihovu je grobu čudesno ozdravio car Justinijan od opasne infekcije koju je zadobio prilikom ranjavanja, te im je u znak zahvalnosti podigao velebnu crkvu u Carigradu. Otprilike u isto vrijeme i papa Feliks IV. u 4. stoljeću, dao je sagraditi crkvu posvećenu toj dvojici nesebičnih liječnika u Rimu, a potom su uslijedile i druge crkve za čije su zaštitnike postavljeni sv. Kuzma i Damjan.

Štuju se kao zaštitnici liječnika i kirurga, stomatologa, ljekara, veterinara, farmaceuta, frizera, brijača, blizanaca, siročadi i slabovidnih osoba, te su po njima naslovljene i mnoge crkve i kapele diljem svijeta. Vrlo su omiljeni i čašćeni sveci u puku, kako na Istoku, tako i na Zapadu, a štuju se i u Anglikanskoj Crkvi. Od 1995. god. proglašeni su i kao zaštitnici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Sv. Kuzma i Damjan, braća blizanci, liječnici koji su živjeli u 4. st. bili veliki ljudi i danas su ures Crkve. “Ime Kuzma znači ures a Damjan znači onaj koji kroti, pobjeđuje. Oni su pobjeđivali bolest i vraćali ljude u život donoseći im Isusa Krista. I liječili su sve: i pogane i bogate i siromašne. Premda su bili liječnici, ozdravljenja su pripisivali Isusu Kristu. Prije bilo kojeg zahvata, najprije su se pomolili. Sv. Kuzma i Damjan uzor su kršćanstva i dika svih liječnika. Neka se i naši liječnici donekle ugledaju na njih, rekao je vlč. Zohil.

Uz tijelo liječili su i dušu i rado su pomagali bližnjima. Zbog vjere u Isusa Krista bili su pogubljeni. Premda im se nudilo i napredovanje u službi i bolji prihodi oni su ostali vjerni kršćanstvu i izabrali smrt.

Što možemo naučiti od ovih svetaca? Da ne smijemo biti sebični i misliti samo na vlastiti probitak. Živimo jedni pored drugih a ne poznajemo se. Počnimo jedni drugima naviještati Krista. Vodimo jedni druge prema putu spasenja, rekao je uz ostalo propovjednik obraćajući se okupljenim vjernicima Kaštelira.

Što znači biti vjernik – kršćanin – katolik?

Svoju  smo svoju vjeru primili u obitelji, od roditelja ili djedova i baka, no kako su prvi vjernici, u prvom redu dvanaestorica apostola, sami morali povjerovati. Na riječi apostola povjerovali su mnogi u prvim vremenima, a bilo je i onih koji su svjedočili svojim mučeništvom, odnosno svoj su zemaljski život dali za svjedočanstvo, vjere „Među te prve mučenike ubrajamo svete Kuzmu i Damjana, prema predaji liječnike, ali koji su svoj život na zemlji davali za druge. Liječili su, i to besplatno, ne samo fizičke tegobe, već su brinuli i za duhovno zdravlje tako što su svjedočili o Isusu Kristu. To je bilo svjedočanstvo vjere koje se već 20 stoljeća prenosi. Bilo je vjerojatno i onih koji su se kolebali i nisu ustrajali. Koji su spasili svoj zemaljski život, ali su ga zapravo izgubili. Ali da su izgubili život, zapravo bi ga spasili. To je taj paradoks kršćanstva – kada gubimo, a zapravo dobivamo. Kada se dajemo za druge mislimo da nešto gubimo, no zapravo smo na dobitku, trajnom dobitku. Čovjek mora biti dosljedan i živjeti po svojoj savjesti makar ga to koštalo i ovog vremenitog života jer vjerujemo da na taj način dobivamo nešto više. To su pokazali mučenici iz prvih kršćanskih vremena. O svetom Kuzmi i Damjanu ne znamo mnogo, ali znamo da su zaista pomagali drugima i svjedočili svoju vjeru, a kada ih danas slavimo pitamo se odakle im snage za njihova djela. Postoje i danas mučenici, pa postavimo si pitanje koliko svojim životom svjedočimo svoju vjeru. Božja riječ nije samo teorija, već praksa koju živimo. Primjeri svetaca su uvijek oni koji nas poučavaju i pomažu nam da i mi budemo svjedoci, da prevladamo ono što je ljudsko i nagradimo ono što je Božje. Često imamo neka svoja pravila, postupamo drukčije od onoga što nam evanđelje govori. Zbog toga se događaju svađe, tučnjave, ratovi, mržnja… Isus nas uči drukčije, poručuje nam ako nas netko udari po obrazu, neka mu pružimo i drugi. Umjesto zlo za zlo, uzvratimo na zlo dobrim. Na mržnju uzvratimo ljubavlju, a na laž istinom. To je put kršćanskoga života koji su živjeli mučenici. Kako su oni to mogli? Nisu u sebi imali tu snagu, već je Bog snaga u čovjeku čega su i oni sami bili svjesni. Pitamo se stoga koliko u našoj kršćanskoj Europi i kršćanskoj Hrvatskoj ima kršćanskoga života. Nije to samo neka tradicija ili riječi koje ćemo naučiti, već znajmo da je to život koji treba živjeti. Zato je dobro prisjećati se slavnih mučenika Kuzme i Damjana. Oni su sjeme kršćana, svoju su krv prolili, a na nama je da prepoznamo rast i da kao Crkva rastemo zajedno s njima, zaključio je propovjednik.

Foto i audio: Rose art (https://rose-art.hr/)

Napomena: Zahvala vlč. Zohilu na tekstu homilije.