Kako i mi otpuštamo dužnicima našim

Korizma je. Milostno vrijeme. Veliko. Tako posebno. Vjerujem da je tako i kod većine vjernika, ali ja se zaista u to vrijeme osjećam drukčije u pozitivnom smislu. Budem mirnija u sebi, radosnija, bolje raspoložena, manje se bojim od svega onoga što me inače svakodnevno muči ( ta svi imamo svoje muke i terete), odnosno više osjećam sigurnost i zaštitu. Zapravo, osjećam da sam bliže našemu Gospodinu. Nije to neka „trendy“ fraza ili „ja u celofanu“, nego doista osjećam tako. I Bogu hvala i sretna sam i zahvalna za takve doživljaje jer to je nešto posebno i to zna svatko tko takvo nešto osjeti. Ako ćemo biti iskreni, bez obzira što smo vjernici i što se predajemo molitvi i misama i sakramentima, ipak nam taj osjećaj punine i blizine Bogu, ono kad smo jedan na jedan, nije uvijek tako živ i stvaran. Bude dana kad je duša suha ili noć mračna kako bi nekako rekla sv. Terezija Mala. Ali, u ove korizmene dane, možda je to zbog više molitve u to vrijeme uopće, više promišljanja na što opet potiče molitva, molitve križnoga puta, možda baš zbog više molitve krunice sa žalostnim otajstvima. Pa je sve to nekako i logično. Ta, i iz vlastita iskustva znamo da se ražalimo nad Kristovim ljudskim strahom i patnjom i mukom i boli i smrću i da nas to dirne dok molimo na postajama križnoga puta ili krunicu sa žalostnim otajstvima. Valjda zato što smo i sami najosjetljiviji kad je naša patnja i naš strah i naša bol, najzad i naša smrt u pitanju. I zacijelo nam je naš Gospodin Isus Krist osjetilno najbliži baš kad smo u takvim stanjima- boli, strahovima, patnji, tuzi, kad smo „gubavci“ u bilo kojem smislu, kad se suočavamo sa smrću, svojom ili bliske osobe. Kako je dobro, kako je divno imati tu milost da se baš tada, u takvim teškim situacijama imamo za koga uhvatiti, da imamo kome sve prepustiti, da imamo kome zahvaliti, baš zahvaliti za sve to nešto što nas muči i pritišće i to ne bilo koga nego samoga, živoga Boga kojemu jedini nam je zapravo cilj i svrha života doći pred lice, u njegovo krilo. Jer, druge nam nema, jer, sve drugo nema smisla i u tom slučaju mi bi bili najjadniji stvorovi u čitavom svemiru. Jer smo za razliku od biljaka, životinja, kamenja i zvijezda svjesni svoga života i svoje smrtnosti.

Dakle, predati Isusu Kristu, našemu Gospodinu, svoje boli, svoje tuge, patnje, muke i strahove. Naravno da to isto trebamo i s ljubavlju i s radošću i kad smo veseli i sretni i kad nam se čini da sve je dobro, ali u takvim osjećajima ne trebamo pomoć i tada je sve divno i krasno, brzo se uzoholimo, ali tada je ljudski nekako lakše zahvaljivati Bogu, no problem je s ovim prvim stanjima. U muci se predati Bogu i zahvaliti Mu za tu muku, blagoslivljati ju i njome Ga slaviti i njome Mu se klanjati. Prepustiti sve Njemu na volju, ali doslovno i sa srcem. Ta sve i jest Božja volja i jest Bog svemogući, ali kao naš Stvoritelj u svojoj nas je ljubavi stvorio slobodne, pa nam je tako dao i slobodnu volju. On nas silno ljubi i Njegova ljubav proizlazi iz Njegova milosrdna srca, ta to presveto srce jest sam On i baš zato želi i naše srce. Ne radi sebe, nego radi nas samih, jer savršeno dobro zna da ćemo mi biti dobro jedino u toj i takvoj „ljubavnoj vezi“. Kao što reče sv. Augustin, naše je srce nemirno sve dok se ne smiri u Bogu. I to nije neka teorija, nego je to istina koju svatko od nas može i sam spoznati.

Kao što rekoh na početku, sada je korizma. Više promišljamo o smrti. O spasenju, uskrsnuću. O vječnom životu. Koja bi bila formula zadobivanja vječnog života? Ako ćemo se osvrnuti na život svetaca, nije tu bilo previše ovozemaljske komocije, lagodnog života, pa čak ni onoga što ljudskim pogledima najčešće nazivamo srećom i radošću. Naprotiv, bilo je puno patnje i boli i fizičke i emocionalne i mnogi bi to ocijenili kao jadno, siromašno, trpno. Sada bismo mogli ponoviti sve ono što nam je rekao naš Učitelj, Isus Krist, ali uzmimo samo molitvu koju nas je upravo On poučio: Otče naš. Pa tu je sve što nam treba i za zemaljski i za onaj nakon smrti život. Čak se ne trebamo domišljati niti što i koje bismo to riječi stavili u neku svoju molitvu. Dakle, „Otče naš“. Trenutno je popularna knjiga sv. Oca pape Franje upravo na temu te molitve. A trenutno je u našoj zemlji aktualna i tema u svezi posjeta srbijanskoga predsjednika našoj državi Aleksandra Vučića. A trenutno je i korizma. I trenutno se molimo da se naš blaženik Alojzije Stepinac proglasi svetim.

 Pa mi je nekako došlo da sve to povežem. Što imamo mi sa Srbijom, s bivšom SFRJ i njezinim političkim i vojnim vodstvom- to znamo. Kao što znamo, nažalost dobro znamo da je bio i što je bio naš Domovinski rat i što je bila agresija na Hrvatsku, što znači na naše ljude i dobra, materijalna i kulturna. I da su pritom ubijeni mnogi ljudi, vojnici i civili, djeca, starci, žene, bolesnici u bolnicama, da su zvjerski mučeni, masakrirani, ubijeni, silovani, izgladnjivani, batinani, da su trpjeli silan strah i krvav znoj, da su i bičevani, da su prolazili kroz muke i patnje poput našega Gospodina. Da su se silna zla dogodila. I, to da kako to izgleda, da to zna jedino onaj tko je doživio. Nedavni službeni posjet srbijanskoga predsjednika našoj državi ponovno je rasplamsao žar raznih strasti od ponovnog proživljavanja i jačeg vraćanja u sjećanje svih onih koji su proživjeli sve te strahote na bilo koji način, dakle sami osobno ili su žrtve tog strašnog zla posredno jer im je stradao netko od obitelji, netko drag i blizak, pri čemu u sadašnjem trenutku možda još uvijek i trajno najviše trpe oni koji ne znaju za mjesta gdje se nalaze zemni ostatci njihovih najmilijih, pa ne nalaze mira niti spokoja niti u mogućnosti da ih kršćanski i općeljudski dostojno pokopaju i odaju im tu počast, da imaju gdje, tj. na njihovim grobovima, pomoliti se i zapaliti svijeću. Ako su im već mučki i na stravične načine oduzeti životi, neka im barem kosti sada počivaju u miru i neka im se zna za grob. Ta to su osnove današnje razine civilizacije, a za nas kršćane to je obvezno djelo milosrđa.

Uz one koji su ranjeni silnim bolima tog nesretnog Domovinskog rata kao izravne i posredne žrtve, pa tu spada i traganje za podatcima o mjestima gdje se nalaze zemni ostatci onih za čija se ta mjesta još ne zna, u strasti koje su se raspirile povodom rečenog posjeta srbijanskoga predsjednika našoj zemlji uključili su se i političari i razne društvene skupine. Zacijelo i među ovima potonjima ima i onih koji su i sami žrtve Domovinskoga rata na koji god način, ali ne može se oteti dojmu da su se oni ovih dana oglašavali iz ipak političkih, tj. interesnih razloga i probitaka na toj razini. Pa prozivaju Predsjednicu naše države, pa Predsjednika Vlade, pa što nisu tražili ovo ili ono, pa ispriku. Ta riječ: ISPRIKA, tako se često čula u tim javnim istupima. I kao da su nastali nekakvi tabori, gotovo neprijateljski među sobom, među istim narodom, među onima koji su skupa bili žrtve, među onima koji su bili ujedinjeni s krunicama oko vrata, povjeravali se zaštiti naše Nebeske Majke Kraljice Hrvata, nosili u srcu uspomenu na svetost našega blaženika Alojzija Stepinca. Svugdje bijes i optužbe, svađe. Da, ljudi su ranjeni i boli ih i, da, potražuju zemne ostatke svojih najmilijih i, da, boli ih ta strašna nepravda da već dvadeset i sedam godina poslije tih strašnih zločina stvari ne odmiču s mjesta. A odgovori su tu, tako blizu. Tj. počinitelji i ono što oni nose u sebi kao tajnu. I, da, ljudski je biti ljut, ogorčen, bijesan, frustriran, vrištati i željeti čuti te odgovore, ali i ispriku i priznanje grijeha. „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ No, niti priznanje, niti isprika ne dolaze. Niti će doći.  Isus je, znojeći se krvavim znojem straha, ljudskoga, molio Oca neka ga mimoiđe čaša žuči koja je već servirana na stolu, ali iznad svega i na kraju svega neka se vrši volja Otčeva. Naravno da je strašno teško nositi se s tim teretom i boli, ali bi li takva, službena i „državna“ isprika doista ublažila bol i smanjila patnju?

 I tako, kako je sada vrijeme korizme, vrijeme ponovne šanse za obraćenje i vjerovanje Evanđelju, tj. slijediti put našega Gospodina, a mi smo kršćani, možda, možda bi bilo plodonosnije da smo se svi baš u ta dva dana tog službenog posjeta i uoči tog vremena ujedinili u – molitvi. Možda da smo imali molitvenu devetnicu uoči tog posjeta? Dakle, ne u prozivkama, optužbama, prosvjedima, ne u podjelama od ogorčenosti do bijesa, čak i mržnje, ne u zahtjevima, nego u zajedničkoj molitvi. I to molitvi za Božji blagoslov upravo nad onim i onima protiv kojih su usmjereni te negativni osjećaji, pa tako prije svega za sve one od kojih se očekuju odgovori i pomoć u bilo kojem smislu, za početak pomoć u informacijama o nestalima. „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Moliti za one koje osjećamo kao uzroke ili predstavnike ili simbole naših patnja, za sve koji su počinili bilo kakvo zlo ili nedjelo ili sudjelovali u tome na koji god način, prije, poslije, sada. „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Ljubiti svoje neprijatelje kao što je Krist ljubio nas. „ A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi  svoga oca koji je na nebesima, …“ ( Mt 5, 43-48). Možemo li to? Nećemo znati ako ne pokušamo. Molimo li za milost opraštanja? Jer to je doista Božja milost. Kažemo da smo oprostili, zaboravili nismo. 1945 nestalih. Koje li simbolike! Kao i 1945. kad je započeo križni put hrvatskoga naroda, kad je pod krinkom „oslobođenja“ došao mračni i mučni komunizam i uslijedio strašni progon hrvatskoga domoljublja, ali i uopće čovjekoljublja, a zapravo u svojoj biti progon samoga Isusa Krista u vidu progona njegove Crkve. Ali hrvatski narod nije uništen, unatoč svemu. Isus Krist ni njegova Crkva još manje. Pod svojim ga je pastirskim plaštem, ali ne samo svoj hrvatski narod nego sve ljude koje je mogao, bez obzira na naciju i vjeru, zagovarao naš blaženik, nedvojbeno svet, Alojzije Stepinac, štitio i predvodio upravo osobnim prepuštanjem volji Božjoj. I pouzdanjem u Boga i Nebesku zaštitu Majke Božje. I tako mnogi drugi naši znani i neznani mučenici i zacijelo već na glasu svetosti, a među njima i naš istarski blaženik Miroslav Bulešić. „Moja osveta je oprost“. Naslućivao je svoju mučeničku smrt, sve je govorilo u tom pravcu, ali ništa nije učinio da ju izbjegne. Naprotiv. Zašto je oprost osveta? Zato jer: „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim“. Zato jer je i naš Gospodin, nakon sve agonije i muke, još na križu molio Oca Boga neka im oprosti jer ne znaju što čine. Nije tražio njihovu ispriku, nego je molio za njih. Isprika ima smisla samo ako dolazi iz srca. Kao i naše ispovjedi i kajanje. A mrtva i ledena srca može oživjeti i utopliti samo ljubav. A ljubav dolazi od Duha Svetoga. Dok mržnja najprije razara onoga tko ju nosi u sebi, pa tako ne može pomoći niti onima koje volimo i za koje se borimo.

Naravno da treba postupati po svim mogućim društveno prihvatljivim načinima i tražiti odgovore na sve ono što ljude muči, pravosudnim, političkim, institucionalnim putem, putem udruga, osobno. Tražiti podatke o stratištima, o nestalima, kao i rješavati sva ona teška pitanja koja opterećuju naše odnose. To je dug i mučan proces koji ide vrlo sporo i na političkoj i na pravosudnoj razini. Ali na osobnoj, kao vjernici, kao kršćani, kao samo neki od svih ljudi ovoga svijeta, kao dio jedinstvene Kristove Crkve na zemlji i na Nebu koji su Božja djeca, možemo puno i odmah. Možemo sada. Možemo probati moliti za one koje u svom srcu nosimo u ladici boli i patnje, ljutnje, ogorčenosti. S krunicama se išlo u obranu naše domovine, još i sad odzvanjaju riječi blagopokojnog kardinala Kuharića. Možda da opet probamo, barem jednom, snagu i strast svih mogućih prosvjeda, optužbi i neopraštanja pretočiti u zajedničku molitvu za one koje prozivamo i upiremo prstom u njih. Za sve njih. Za sve one koji su u domovinskom ratu ubijali, mučili, silovali, palili i rušili, zatočili, ukrali, za njihovo tadašnje i sadašnje vodstvo i za naše državno vodstvo, za sve one naše žrtve, za našu i njihovu državu. Bože moj, koja bi to sila bila! Ne zahtijevajmo od tih drugih ništa, nego ih zamolimo. Molimo za konačni čin proglašenja svetim blaženoga Stepinca, za Mira Bulešića, pa, evo, probajmo u to ime moliti upravo za te od kojih sada nešto zahtijevamo. Ne biti ogorčeni i ljuti čak i na sv. Otca papu, ne na one tamo, nego moliti za sve njih. Doista, neka ih naš zajednički Otac Nebeski nagradi svojom beskrajnom ljubavlju. „Kako i mi otpuštamo dužnicima našim“- za one druge. Barem sada u korizmi. Barem mislim, ma vjerujem, da bi to bilo blagoslovljeno i imalo svoj učinak. Ta, otvorit će Gospodar vrata i uslijed noći ako  uporno kucamo i  dodijavamo mu. A, ništa ne košta, ne trebaju nam sredstva iz proračuna niti iz EU fondova, ne treba javni natječaj, ne treba radno mjesto niti izbori, stranke, izvanredni povjerenici, ne treba nam protokol i silne mjere zaštite štićenih osoba. Netko će možda reći da je lako ovako govoriti onomu tko nije doživio.  Možda i jest i naravno da odajem svako poštovanje i svoju suosjećajnost svakome tko je pogođen mukama o kojima je riječ. Ali, svatko nosi neki svoj životni teret i sam dragi Bog zna što koga muči. Ako nam srce i ne da tako strastveno i iskreno moliti za naše „neprijatelje“ doslovno i u svekolikom smislu, a mi probajmo i ne prestajmo. „Dodijavajući“ Gospodinu, dodijat ćemo i svomu srcu. Kršćani smo. Pa, kad bi nam vjera bila makar i kao gorušičino zrno, gore bi mogli pomaknuti, a kamo li ne jedno obično ljudsko srce Aleksandra Vučića?! Ne mi, nego naš bi nam dobri Bog Svemogući uslišio molitve. Naš Otac. Ali i njegov. „… jer on daje da sunce njegovo izlazi zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.“ Mt 5, 43-48