Kafe od zornic

Sada je već liturgijsko vrijeme kroz godinu, a Božićno vrijeme i vrijeme došašća prije toga već je iza nas. Ali ta vremena kao da su bila jučer i tako su srcu i duši mila i topla, pa u došašću i za Božić valjda se svim ljudima razgale srca, pa ti osjećaji slave i divljenja Bogu, Djetešcu Isusu, Djevici Mariji, sv. Josipu, još traju i drže svoj žar. No, svijet polako, ali neumoljivo upada u svoju kolotečinu kroz „obično“ vrijeme. Polako se, kao negepski potoci topi i razlijeva zajedništvo i radost među ljudima, druženje i izricanje dobrih želja i imati vremena jedni za druge. Jer, da se nema vremena baš za to zajedništvo i druženje, to čujemo stalno i svugdje. Ali, u vremenu došašća i poglavito u danima oko Božića, mora se priznati, da bez obzira na sveopće gužve i neizbježnu potrošačku groznicu koja zahvaća svijet u tim danima, pa i došašće, ali i sam blagdan Božića uglavnom budu izgurani u stranu i skoro sasvim pometeni, ljudi ipak nađu vremena ( valjda najnedostatniju stvar, biće ili pojavu na svijetu) da se nađu s rodbinom, prijateljima, na ručku ili večeri, na kruženju gradom po „adventu“, ali makar i na kratko, makar i na piću, makar i na kavi.

I tako, jeste li kada čuli za kafe od zornic? Ili, na književnom standardnom našem hrvatskom jeziku ( u koji svakako spada i naš lipi čakavski dijalekt), za kavu od zornice? Znamo da je zornica rana jutarnja misa koja se slavi u zoru, najčešće u vremenu između 5.30 i 6 sati, u vremenu došašća. Dakle, ne može kava biti od te i takve mise jer kava je kava, to je biljka od čijeg se zrnja pravi onaj po svemu svijetu poznat fini, crni napitak, a misa je sveta stvar, jednostavno misa.

Pa ipak, postoji i jedna kava upravo od mise zornice. Ta se pije samo u vremenu došašća, a zaslađena je baš misom zornicom, bolje reći raste na stablu mise zornice. Jer, najprije i obvezno idemo na misu zornicu, tj. najprije na krunicu koja počinje u 5.30, a nakon toga u deset , osam minuta prije 6 počinje zornica. Istina, priznajem javno i kajem se, ja redovno kasnim na krunicu i dođem pri kraju. Ružno i pogrješno od mene. Jer za tih desetak minuta sna u ranu zoru dok je vani još mrak, hladno i vjetrobransko staklo na autu zaleđeno ( ako ga zaboravim pokriti večer prije)- ne dobijem ništa posebno. Lijenost. A ono što dobijem nakon ustajanja i kretanja prema brdu Pićan iz moje Sv. Katarine- neprocjenjivo je. Znate one reklame s „neprocjenjivo“? E, pa mjera i jedinica za neprocjenjivo su upravo mise zornice i to tim ranim ustajanjem u 5, spremanjem, paljenjem auta, vožnja do Pićna, misa. Ne bilo koja misa, nego upravo ta ranojutarnja, ta iz vremena došašća, ta u kojoj se pjevaju posebne pjesme s tekstovima punim čežnje, nade, obećanja i ohrabrenja, pa posebna služba riječi, pa psalam: Gospodinu koji dolazi, dođite, poklonimo se. Pa evanđelje s onim divnim tekstovima koji nas vraćaju u naše djetinjstvo sve unazad do samoga našega Izvora, do našega Gospodina i Blažene Djevice Marije i svih onih svetih trenutaka od Navještenja, preko pohoda Elizabeti do samoga rođenja Isusa Krista. Onda onaj veličanstveni Veliča. Nema većih i ljepših riječi zahvale Bogu od tih koje je izrekla sama Blažena Djevica Marija- Bogorodica. Sve popraćeno prekrasnim adventskim pjesmama. Trebamo biti ponosni i zahvalni dragomu Bogu što smo narod, hrvatski, koji spada među one koji imaju najviše i najbogatije pjesme došašća i Božića. Nakon mise, po izlasku iz crkve i dolaskom tamo do našega zvonika, pogled se otvara prema istoku, puca prema Učki koja se sva ponosita i lijepa pruža kao na dlanu, od svoga podnožja do vrha, tamnoplava, skoro crna, prekrivena snijegom, a svjetla iz Male Učke i tunela titraju kao krijesnice, puca pogled prema horizontu daleko, daleko, sve do neba. A na nebu- rađa se jutro, sviće dan, zvijezde svjetlucaju, pregršt boja tamnoplavih, sivkastih, roskastih, plavičastih, čudesna svjetlost u tragovima. Nikad nebo nije tako čarobno kao u to doba, ali baš nakon zornica. A zavojita cesta i sav kraj svjetlucaju prekriveni mrazem i injem. Doživjeti zornicu svim srcem, bićem, dušom i prirodu oko sebe tako je neopisivo dobro i lijepo iskustvo da je pravi gubitak ne priuštiti si taj dar, tako vrijedan, a besplatan. Jer ljudi najčešće sve mjere plaćanjem i novcem.

A onda, to kafe od zornic.  Svako jutro nakon zornice, jedna ekipica žena, potpuno spontano, ali složno i dosljedno, ode na zajedničku kavu u osam km udaljen Potpićan. Već godinama tako. Bogu hvala, uvijek u istom sastavu ( ne smanjuje se). Nikad se tijekom godine te žene nigdje drugdje ne sretnu, niti nađu na kavi, osim ovom prigodom. Neke se čak ni ne vide u međuvremenu. Viđaju se neke na nedjeljnim misama, neke u Pićnu, neke u Sv. Katarini, ili na polnoćki, na Vazmenom bdijenju ili kakvom sprovodu, ali na kavi- ne. Osim na kavama od zornica, tako ih zovu. One nisu redovne prijateljice, ne druže se redovno, nemaju zajedničke ili povezane živote, dakle ovu grupu ništa drugo tako ne povezuje kao mise zornice. Ljubazna konobarica već zna kakvu kavu koja od njih pije, malu, veliku, cappuchino, macchiato, ukrašenu srcem ili smješkićem od mliječne pjenice ili bez.  One uđu sve nasmijane, dobro raspoložene, omotane šalovima i zabundane toplim jaknama, a muškarci koji se tamo zateknu prije odlaska na posao na svojoj kavi ili piću, začuđeno gledaju otkuda su banule ove, rijetko viđeno, kolektivno vesele žene. A one si lijepo kao prave gospođe zauzmu jedan oveći  separe, pa u miru i kao da su satovi stali, pijuckaju svoje slatke, od zornic kavice, ispričaju si što su radile jučer, što će danas, što će kuhati, što od kolača za blagdane, jesu li započele s kićenjem božićnih drvaca, što je rekao muž, što unuci, jesu li umorne , što koju boli, što tko najviše voli. Kao najbolje prijateljice i kao da se viđaju svaki dan. Ako neka i klone ili posustane od umora, poticaj i izazov su joj one druge koje uspijevaju. Jer dani u došašću su posebno dugi. Ustaje se u 5, liježe kasno, a toliko toga je za obaviti. Neka se ne ljute muškarci, ali žene su tu nezamjenjive. I ne govorite da ne moraju toliko toga. Moraju. Jer su žene i jer je to njihov poziv i poslanje. Ali, sve u redu. Sve to čini radost života. I tako, ta kavica nekih četrdesetak minuta.  Nakon toga razlaz, po svježi kruh ili kamo tko već mora. Do idućega jutra, sve do Božića. I onda, još jednom, zajednička pizza negdje u ljeto, na spomen i na čast zajedničkih misa zornica i zajedničkih kava od zornica. U ekonomiji bi se te kave i to druženje zvalo bonus, bonus od mise. Znači: blagodat mise zornice same po sebi plus dobrobit zajedništva i ugodnog druženja nastalog baš na temelju zornice. To je dar kojega svake godine stavljamo pod svoja Božićna drvca u skladu s Božićnom porukom: slava Bogu na visini, mir ljudima na zemlji dobre volje. Nakon ovih druženja i na taj način zbližavanja i upoznavanja, svaka od tih žena zacijelo može računati na svaku od tih žena u svakoj prigodi, ako ju zatreba. Eto, kako je kafe od zornic slatko i fino. Takva je to delicija, tako aromatična i ukusna, tako bogata i čarobna da ju se kao robu ne može kupiti, niti naručiti u niti jednom ni najskupljem kafiću. Nije važno je li Plava planina, Kona ili afrička arabica. Ali može ju se kušati i doživjeti sudjelovanjem na zornici i mirom iz dobre volje. Treba potražiti pod tom etiketom. Izvorno, zornično. (D.S.)