Kad je svećenik srce

Kad je svećenik srce, reći ćete, čudna li naslova. Ta, ako je svećenik, što će drugo biti nego srčan. I sve ono što taj izričaj podrazumijeva. A podrazumijeva najprije poziv, pa službu, pa i zanimanje, poglavito ako je riječ o župniku. Ovisi s koje se strane to promatra. Kada je riječ o vođenju župe, onda, ako sveti red na trenutak stavimo po strani ( sada se prisjećam svoga negdašnjega znanca Eda kod kojega se uvijek okupljala istarska domoljubna inteligencija, pa ako bismo bilo što govorili o svećenicima ili ih, Bože sačuvaj, kritizirali ili pričali viceve i šale na njihov račun, tada bi on rekao: „Najprije sveti red na stranu, pa sad moremo“, tako ga je bio naučio pok. don Anđelo), onda se to može uspoređivati s načelnikovanjem u općini ili menadžerstvom u poduzeću pa se župnik pretvori u građevinara, izvođača i investitora, pa i konzervatora i stolara jer sve te strane skuplja i potiče i kumi i traži i moli („ a joh, opet išće šolde“, svi u suglasju pomisle na kraju mise kad čita obavijesti, želje i pozdrave), a župljani na kraju od svih obavijesti zapamte samo tu. Gunđaju, pomisle svašta, pružaju otpor, žale se na svoje osobne nedovršene kuće i okućnice, fasade i krovove, naravno, sve u sebi. Pa još malo na glas o tome na kavi iza mise, ali na kraju se ipak odazovu i bude im drago što su sve uspjeli i lijepo dovršili svojim novcem, radom i trudom i budu ponosni na sami sebe. U toj važnosti i ponosu već zaborave na onoga tko je sve pokrenuo i na koga i na što su mrmljali i komu bi to trebali priznati. A i komu se ispričati. Jer- mišlju, riječju i djelom. Tako se, doduše ne teško, nego najčešće tek ovlaš „udarimo“ mlako i mlitavo stisnutom rukom po srcu na početku mise. A misli pritom tko zna gdje, često nigdje. Pa zar nije tako? E, a baš ovo „Pa, zar nije tako?“ potaknulo me na ovo promišljanje i pisanje teksta. Ne bojte se govoriti istinu, često nas u tom smislu poučava naš Gospodin, a i naši biskupi. Neće mi, valjda, biti zamjereno na ovome o čemu govorim, a zapravo želim govoriti za čime, mislim, svi žudimo.

No, prije toga, dakle skrb, građevinska, o sakralnim objektima. To podrazumijeva puno sastanaka, telefonskih razgovora, papirologije, puno riječi o novcu i tehničkim stvarima, puno kilometara i puno vremena. A dan ima samo 24 sata. A župne knjige, a karitas, a župni zborovi mladi i stari i inatljivi orguljaši koji imaju „ svoju viziju“, a pripreme djece za sakramente što znači vjeronauk ovdje i ondje, mame i bake koje žele pokazati svoje nove modne krpice na prvoj sv. pričesti i krizmi, a vjenčanja nakon mučnih natezanja sa zaručnicima koji bi vjenčanje, ali ne bi sve te „dugotrajne i dosadne ceremonije“, kao ni one „litanije“ o predbračnoj čistoći, a cvijeće na oltaru je trulo i voda iz vaze zaudara, a odlazak po vjerski tisak i raspodjela po crkvi ili crkvama ( a tko tek čita?), a sastanci na nivou biskupije, svećenički dan i duhovna obnova, a sprovodi i procesije… ? Opet žurba, trčanje, kilometri. Tehnika, ovako ili onako. A dan ima samo 24 sata. A mise? A pastoral? A biti, nastojati biti poput Krista za svoju pastvu, onu koja je išla za Isusom i slušala ga. Bila željna njegove riječi, glasa, pogleda, dodira. Ljubavi. Najprije neka njima dadnu jesti, uputio je svoje učenike naš Gospodin. Jer mu ih bješe žao. Jer je milosrdan. Jer nas ljubi. Jer je nježan kao Otac Milosrdni.

E, to je domena svećenikova, rekli bi informatičkim i računalnim jezikom naši mladi i na to bi trebalo „lajkati“. Znam ja da se župnik mora skrbiti o svim tim zidovima i opremi, da ima tjedni, mjesečni i godišnji raspored poslova koji se više svode na tehnički, mehanički okvir, nego na onaj koji spada i može i treba izvršiti ili učiniti jedino i samo svećenik. Jer to je poziv. Poziv u ljubavi prema Bogu najprije, a onda prema ljudima, miljenicima njegovim. U toj službi odnos treba biti obostran. Svećenikova se snaga hrani, prije svega iz Božje, ali i iz ljudske ljubavi, iz molitve, pažnje i pomoći. Naravno da u životu i radu župe stvar mora po naravi zvanja i hijerarhije voditi župnik, ali raditi trebaju i župljani. Ali nešto ne mogu župljani, a mora župnik, odnosno svećenik. Ili, poželjno je da to bude. Da bude nježan i pun ljubavi poput Krista. Svi to moramo biti, ali neka ovaj put bude o svećeniku. Dobro, dobro, o nama ćemo drugi put.

Biti nježni poput Krista, milosrdni poput njegova presvetog srca. Svećenici. Možda je danas više nego ikad potrebno iskazivati upravo tu dimenziju. Ljudi su željni ljubavi koja im s oltara dolazi s Neba, preko živoga Krista u euharistiji, ljubavi fizičke i opipljive jer od krvi smo i mesa, kao što i naš Gospodin postade čovjekom, pa u Njegovu svećeniku žudimo osjetiti ljudskim osjetilima tragove Njegove nježnosti. Jer nježnosti nema bez milosrđa. Imamo mi i velike kuće i vile i aute i novac i markiranu odjeću i skupe satove i obilje jela, i moć i položaje i oslovljavaju nas s gospodine i ekscelencijo, udobne krevete i slobodu da činimo što hoćemo, uvaženo govorimo na trgovima na povišenim mjestima pod sjenicama, a opet ima nešto posebnije u onome što nas je potaknulo na višekratni gromoglasan pljesak za vrijeme propovijedi na misi u Svetvinčentu povodom godišnjice slavne, mučeničke, pobjedničke smrti blaženoga Miroslava Bulešića. To jest za neku drugu temu, ali dijelom jest i za ovu. Kao što rekoh sve materijalno imamo, ali plačemo i nesretni smo kao i kad to nemamo. Jer, što sve vrijedi i što imamo ako ljubavi nemamo?! Što tražimo u našim crkvama? Ništa materijalno tamo nije cilj niti razlog. Ništa materijalno i ne postoji, zapravo, jer je propadljivo i jer to ne odnosimo sa sobom. Zašto vjerujemo uopće i što u vjeri tražimo? U Vjerovanju molimo da vjerujemo i u našu svetu i apostolsku katoličku Crkvu, što znači i u njezine svećenike kao izravne nasljedovatelje Kristove.  U tom smislu vjerujemo i u njihovu ljubav i nježnost. Zapravo, trebamo ju. Opipljivu i vidljivu jer smo ljudi od krvi i mesa. Jer, kad to ne bi bilo važno i kad to ne bismo trebali baš od živih svećenika, onda bismo puno toga mogli i pomoću danas strelovite tehnologije, a bez svećenika. „Petre, ljubiš li me?“ To, na kraju i na početku svega trebamo. Kao što moja molitva nije molitva nego je brbljanje ako ne dolazi iz mojega srca, tako ni svećenikova služba, čini mi se, nije poziv, ako nije iz srca prema Bogu i prema ljudima. Dakle- srce.

Pa, zar nije tako?

U kolovozu sam bila na jednom našem otoku. Prije podne bila sam na misi. Svećenik je na kraju, uz obavijesti, rekao da je ujutro bio na jednoj drugoj misi i da je bila velika gužva, da se teško izvukao autom s parkirališta jer da je misu predvodio jedan drugi svećenik čije je ime zacijelo bilo poznato gotovo svima domaćima u crkvi, moguće i kojim stranim turistima. Jer svećenik kojega je ovaj spomenuo jest poznat široj javnosti. Ma vidiš, mogla sam i ja ići tamo, pomislih u sebi, ali odmah se prisjetih da zapravo i ne volim te velike gužve i da je misa svugdje ista jer Isus je na svakoj živ i cio s nama. A i uvijek mi je lijepo baš u toj crkvi u kojoj sam bila. Poslijepodne sam bila na trajektu. Vožnja traje malo dulje, vrijeme nije bilo za boravak na palubi, pa sam se u salonu namjestila u svom sjedalu i izvadila knjigu Nevenke Nekić „Kardinalovo srce“. Već sam ju tri puta počela čitati, pa sam ju zbog obveza morala ostaviti, pa onda opet ispočetka. Kad ono, začujem poznati glas. Za drugim stolom u mojoj blizini sjedio je onaj svećenik, onaj za kojim je bila gužva na jutarnjoj misi. Koji poredak stvari, pomislih, imam knjigu o našemu blaženiku, čvrsto se ufamo uskoro i svetcu, a tu je i svećenik osvjedočeni domoljub i čovjekoljub. Vidim, čovjek se malčice opustio, pije svoje hladno piće i čini se baš kao turist. Baš kao i ostali putnici. A u blizini gotovo nikoga. Osjetila sam dragost u srcu što ga vidim tako blizu jer volim ga slušati uvijek kad to mogu i uvijek mi okupira pozornost, čak i kad nas kritizira. I, sve što kaže- potpisujem. E, sad, ja ne bih bila ja kad ne bih krenula u akciju. Možda to i nije lijepo, možda sam ga trebala pustit da se makne od ljudi i predahne, ali osjetila sam da mu se smijem obratiti i pozdraviti ga. Pogledao je moju knjigu, a ja sam ga u razgovoru podsjetila kako još pamtim njegovu propovijed u jednoj našoj župi otprije petnaestak godina kad nam je govorio kako smo loši vjernici, kako nam je vjera gluma i himba i kako smo licemjeri kad sklopljenih ruku i lica obješena od lažne poniznosti i kajanja dolazimo pred oltar i primamo sv. pričest, a onda odmah po izlasku iz crkve krenemo s mržnjom, netrpeljivošću, zavišću, požudama, optužbama i osudama, klevetama protiv svojih bližnjih i daljnjih, sve sami farizeji, carinici i bludnici i da takvi ne trebamo nikomu. A on me gleda očiju otvorenih poput djeteta, šutke na trenutak, pa kaže: „ Pa, zar nije tako?“ „ A je“, odgovorim ja. On ispruži ruku i otvorenim dlanom nježno me pomiluje po licu. Nježno kao da me dodirnuo tek lagani lahor, a duboko u srce kao ocean. Nikad u svom životu takvo nešto nisam doživjela, a znam da to nikad neću zaboravit. Jednostavno, znam. Nisam to očekivala i ostala sam bez teksta. Ne pripisujem tom svećeniku ništa posebno, niti se olako prepuštam masovnoj psihologiji kakvu komunikacijski doktori znaju proizvesti, ali kao što ljudski prihvatim svaku njegovu propovijed, tako sam i taj njegov dodir osjetila kao dodir s Neba i učinilo mi se da sam u tom kratkom trenutku ja na onoj sličici koju smo lani tako često gledali, da sam ja ona koju na leđima nosi Milosrdni Otac. Naravno da taj svećenik nije naš Gospodin, ali je imao nježnost i blagost poput Gospodina. Nije dovoljno dobra usporedba, ali na tom tragu. „Ljudi svašta traže i svakakve potrebe imaju“, reče mi jednom jedan uvaženi svećenik, „ ali često se pokaže da su samo željni malo pažnje i topline, suosjećanja i da im ništa materijalno ne treba, iako se najčešće isprva misli da je o tomu riječ“. Taj mali susret u dodiru podsjetio me na postaju Križnoga puta u kojoj Veronika Isusu pruža rubac, odnosno Isus njoj vraća rubac. Nije Njemu trebao njezin rubac jer on jest savršeni Bog, nego je njoj, za njezino spasenje, trebala ljubav prema Njemu i Njegov dodir i nježnost jer samo On je cilj i naša svrha.

Netko među mnogima

Nedavno sam bila u Međugorju. Mnogi vjernici, ali i oni koji kažu da to nisu, bili su tamo. Na svakoj misi masa vjernika. Puno svećenika u zajedništvu služi misu i mnogi podjeljuju sv. pričest. Spuste se od oltara dolje među puk i kao vojnici razdijele se u prolaze među klupama i podno oltara. Ima ih starijih i mlađih, s kosom i bez, neki i s bradom, crnih i bijelih, debljih i vitkijih, s prištićima ili čistoga tena, s naočalama i bez, smeđim, plavim, zelenim očima. Pa, Bože moj, ljudi su kao i mi. Ma je li to uopće važno i tko pamti i koga zanima koji od njih nas je baš na nekoj misi pričestio, osim ako ne bi to bio npr. sam Sv. otac ili svećenik za kojega bismo sada znali da će jednoga dana biti proglašen svetcem što se čini prilično nerealno. Ali, eto, dogodilo se meni da sam baš to upamtila. Doista ne znam da bih ikad takvo nešto primijetila, a još manje pamtila, ali ovaj put mi se to dogodilo. Čekala sam, dakle, u svom redu i ni sama ne znam zašto podigla pogled prema licu koje se približavalo. Ali na način da sam ga baš gledala. Ne onako da primim hostiju, a da je nevažno tko mi ju je dao, nego gledala u to lice. Na svjetloputom licu lebdio je osmijeh. Topao i radostan, tako širok i raskošan, a opet nekako pritajen i nenametljiv. Darežljiv i prihvaćajući. Valjda su to svi vidjeli koji su čekali u tom redu, ne znam, ali ja sam vidjela. U tom je osmijehu jednostavno bilo nešto anđeosko. Ostalo mi je u sjećanju i u srcu. U srcu bolje reći, jer sva naša sjećanja stanuju u srcu. Kasnije sam se sjetila da sam na tom licu vidjela i nekakav defekt ili poremećaj zdravstvene naravi, ali osmijeh u očima i na usnama ne da je to prebrisao, nego je to lice učinio posebno lijepim. Bože moj, koliki ljudi troše novac na razne plastične operacije, na skupu kozmetiku dvojbenoga podrijetla, posebno žene na licu kako bi izgledale mlađe, a ne znaju da ljepota stanuje u čistom i dobrom srcu, a tvornica joj je na Nebu. I da ne tragaju za fizički ljepšim izgledom, nego za nečim izgubljenim ili neotkrivenim u svojoj duši.

Otišli smo iz Međugorja. Na granici nekakav zastoj. Ispred nas autobus, a ispred njega još jedan. To se nekako otegnulo, ali uopće me nije bilo briga. Dan je bio lijep, sunčan. Tamo sam si kupila neke knjige, izvadila jednu i zaboravila na gužvu vani. Malo čitala, malo sređivala dojmove, a zapravo se i fizički odmarala od proteklih dana. Sve mi je bilo nekako dobro i ugodno. Kad li umjesto policije u autobus uđe jedan svećenik. Ne mogu vjerovat. Onaj koji me pričestio. Onaj s osmijehom. Isti glas. Predstavlja se, pozdravlja nas, blagoslivlje. O, da, govori i dragim, najmilijim jezikom na svijetu. Kaže da je sa svojom molitvenom zajednicom. Poziva nas u posjet u svoju župu, duhovnu obnovu itd. Slučajni susreti?

Kažu mi moji da ja u svemu vidim neke znakove i anđele. Zašto ne? Pa nije li to bolje nego li vidjeti sve loše i crno, očajno i beznadno ili, još gore, ne vidjeti ništa i biti prazan? Što jest, a što nije? Uostalom, dobri Bog je sve stvorio, a On jest sama ljepota. Pa, ako vidim Njegovo djelo, mogu li u tomu vidjeti išta loše?! Pa, zar nije tako? Reče svećenik ( a ne ja).