Jesenski obiteljski susret

U subotu, 10. studenog je u Pazinskom kolegiju održan Jesenski obiteljski susret u organizaciji Ureda za obitelj Porečke i Pulske biskupije. Gost predavač bio je vlč. Đuliano Trdić, svećenik, liječnik, magistar dubinske psihologije.

Na početku se okupljenima uvodnim pozdravima obratio novi dijecezanski predstojnik Ureda za obitelj vlč. mr. Mladen Pranjić.

Pred prepunom Aulom minor Pazinskog kolegija predavač je održao dva predavanja na temu roditeljstva: “Gubitak figure oca u suvremenom društvu” i “Majke koje previše “vole”” u kojima je analizirao i kroz primjere iz prakse pojasnio razne oblike ekstrema u odgojnom procesu koji mogu dovesti do problematičnog ili čak devijantnog psihološkog razvoja djeteta, budućeg odraslog dionika društva.

U prvom dijelu, govoreći o problemima očinstva danas, predavač je istaknuo da figura oca doživljava ogromne transformacije i nailazi na značajne poteškoće uslijed razarajućih trendova sekulariziranog društva koji se odražavaju na dinamiku obiteljskih odnosa, u prvom redu se to odnosi na raspad obitelji i postojanje disfunkcionalnih obitelji. Prikazao je portret oca danas koji se uvelike razlikuje u odnosu na prošle generacije te naveo niz razloga slabljenja figure oca. Kao tri glavne tipologije definirao je: otac „dezerter“, otac „slabić“ i „zavidni“ otac. Otac „dezerter“ je obično situacija gdje je otac ostavio majku i dijete u njihovoj simbiotskoj vezi, delegirajući u potpunosti majci sav odgoj i skrb za djecu, mentalno nije prisutan u životu i svakodnevici svoga djeteta i takva vrsta oca često odnos s djecom često doživljava kao nešto frustrirajuće, rekao je predavač. Otac „slabić“ ima potrebu imati potvrdu od strane svoje djece, želi im se svidjeti, te želi u svemu imati suglasnost supruge. Djeca ovakvih očeva prema svim odraslima i figurama autoriteta imaju stav ismijavanja i podrugljivosti, no to je danas najrašireniji način življenja suvremenog očinstva; djeca takvih očeva  odlaze iz kuće ne poštujući nikakva pravila ili stvarajući neki svoj samostalni sustav normi. Kod „zavidnog“ oca prevladava tuga zbog izgubljene mladosti, vrlo često ovi očevi nisu htjeli biti očevi i njihov je odnos s djecom samo formalan, a nerijetko prema djeci imaju afektivni zlostavljački stav ili zloupotrebljavaju svoju ulogu. Takav otac u periodu adolescencije dječaku koji je postao mladić postaje rival, a djevojčici koja je postala djevojka udvarač, nerijetko upravo u ovom periodu života nastaju teška seksualna zlostavljanja unutar obitelji. Prema svome muškom djetetu takav otac pokazuje ljutnju i obezvrjeđivanje, što na dijete u adolescenciji ima devastirajući efekt. Takav stav uništava djetetovo samopoštovanje i izaziva duboki kompleks inferiornosti.

Sve ti ekstremi dovode do različitih psiholoških posljedica u djetetovu razvoju među kojima su poteškoće s identitetom, poteškoće s vrijednosnim sustavom te s razvojem spolnog identiteta.

Predavač je nadalje spomenuo i ulogu svećenika kao duhovnog oca koji treba biti onaj koji daje jasnoću, ima jasne stavove i ne šalje dvostruke poruke, u crkvenom nauku je jasan i nedvosmislen, a ne konfuzan. Svećenik treba paziti da i on sam unutar svoga duhovnog očinstva ne poprimi ista obilježja kao i naravni otac.

Kao glavno obilježje svećeničkog djelovanja prema vjernicima vlč. Trdić je istaknuo da njegova odlika treba biti autoritet ljubavi, on treba biti onaj koji ponekad voli kao majka, iskazujući blizinu, ljubav, strpljivost a ponekad kao otac dajući jasnu i nedvosmislenu uputu.

Kao primjer iz života svetaca posebno je istaknuo oca sv. Male Terezije te oca sv. Ivana Pavla II.

U drugom dijelu predavanja, pod naslovom „Majke koje previše „vole““ predavač je rekao kako majčinstvo može biti inficirano različitim „virusima“, ekstremnim ponašanjima i stavovima koji negativno utječu na razvoj djeteta i mogu ostaviti značajne posljedice koje se očituju u stavovima i odnosima djeteta kasnije u odrasloj dobi. Majka koja živi u uvjerenju „bojim se da neće moći sam” oduzima priliku da dijete učini napor i potrudi se. Stav „jadničak, baš mi ga je žao” dolazi u slučaju kada je dijete bolesno, često hospitalizirano, ili kada je percipirano kao zakinuto za nešto što je trebalo imati. Pri stavu „bojim se da će dijete reći da sam zločesta” često dijete ima previše pažnje, previše maženja i previše strepnje. Takva majka želi zaštititi dijete od bilo kakve žrtve i odricanja. Plod ovakvog odgoja je nezrelo, prepotentno i nesigurno dijete. Još jedno destruktivno djelovanje je nedostatak samopouzdanja majke koja sve čini kako bi  udaljila pomisao „možda nisam dobra mama“, a kojeg najčešće stvara prekritički nastrojena okolina.

Stav  „cijeli svijet se vrti oko tebe” čini da djeca žive u poluropstvu misleći doista da svijet rotira oko njih, a u odrasloj dobi dovodi do toga da ta djeca često stvaraju patološke odnose koji završe u posesivnosti i ovisničkom stilu osobnosti. Takvo dijete nikada ne prihvaća granice vlastite važnosti, ono odrasta u uvjerenju da je bezgranično važno. Takav odnos s majkom biva oživljen u svim emotivnim odnosima, roditelji su u takvom odgojnom stilu najčešće definirani samo potrebama svoje djece.

Odgoj definiran frazom „ti si cijeli moj život” najčešće provode majke koje u djeci pronalaze svako zadovoljstvo i osobnu realizaciju, gdje dijete nerijetko postaje afektivni nadomjestak, ili pak postoji sindrom „dijete spasitelj“.

Pretjeran briga dovodi do situacije da majka nije pored djeteta već u njemu, takva majka vođena je mišlju da želi „živjeti djetetov život“, svaki trenutak ‘rastanka’ za majku je emotivno nepodnošljiv, a kod djece često dovodi do odlaska od kuće odmah po punoljetnosti.

Predavač se nadalje osvrnuo na granice u međuljudskim odnosima, koje mogu biti izvanjske i unutarnje. Povreda izvanjskih granica u komunikaciji očituje se primjerice pretjeranom fizičkom blizinom za vrijeme razgovora, ulaskom u tuđi intimni prostor, neprimjerenim dodirivanjem ili prepuštenim ponašanjem. Ljudi koji ruše očekivane granice odnosa svojim ponašanjem čine to najčešće jer imaju slabe granice u komunikaciji. To su osobe koje imaju nedostatni osjećaj vlastitoga «ja» i zato ne umiju poštivati drugog kao zasebnu osobu, odnosno odijeljeni identitet.

Po završetku izlaganja razvila se plodna rasprava u koju se uključilo mnogo sudionika susreta. Vlč. Pranjić je u završnim zahvalama istaknuo poziv na suradnju upućen svima okupljenima te ih pozvao na iznošenje prijedloga o budućim tematskim susretima koje Ured za obitelj namjerava redovito organizirati. Također je potaknuo na stvaranje župnih obiteljskih zajednica čak i s malim brojem zainteresiranih parova. 

Tijekom susreta bilo je organizirano čuvanje djece, a program je završen zajedničkim objedom.