Istarski svećenici i proglas o pripojenju Istre Hrvatskoj od 13. rujna 1943.

O obljetnici proglašenja Pazinske odluke od 13. rujna 1943., donosimo tekst vlč. mr. Ilije Jakovljevića o ulozi istarskog svećenstva u pripojenju Istre Hrvatskoj.

Rujan je vrlo značajan za suvremenu povijest Istre zbog presudnih događaja koji su se u 20. stoljeću dogodili baš u tome mjesecu: Pazinska odluka od 13. rujna 1943. i stupanje na snagu Ugovora o miru s Italijom 15. rujna 1947. Ta dva događaja (i pravna akta) u konačnici su dovela do pripojenja Istre matici domovini – Hrvatskoj. Jednom i drugom neizmjeran doprinos dalo je istarsko svećenstvo. Svećenstvo je kao predstavnik stvarne volje naroda aktivno sudjelovalo u njima te je imalo presudan utjecaj na njihov sadržaj i pravna rješenja. Istarsko svećenstvo tada se prihvatilo, i otada do danas stalno se prihvaća trajne zadaće čuvanja i bdijenja nad Pazinskom odlukom.

Rujanska odluka od 13. rujna 1943.

Kapitulacija Kraljevine Italije 8. rujna 1943. ohrabrila je Hrvate u Istri da odmah i spontano donesu proglas, koji nije imao pravno (međunarodno) značenje, ali je pouzdano odražavao stoljetnu i iskrenu težnju te autentičnu volju istarskih Hrvata – da Istra bude pripojena hrvatskoj matici. U stvaranju tog proglasa, zajedno s Narodnooslobodilačkim odborom za Istru, bitnu ulogu imalo je istarsko svećenstvo. Njegovi su predstavnici – vlč. Josip Pavlišić (kasniji riječko-senjski nadbiskup i metropolit), vlč. Zvonimir Brumnić (najbliži suradnik mons. Bože Milanovića) i vlč. Srećko Štifanić, sudjelovali u njegovu formuliranju, donošenju i, napokon, potpisnici su tog akta. Svećenici su u tom trenutku imali najveći utjecaj u narodu pa je njihovo prihvaćanje određene odluke ili stajališta značilo i da narod to prihvaća te smatra svojim. Sve će to pridonijeti tome da će se Istrani ubrzo, još snažnije i aktivno priključiti narodnooslobodilačkom putu u borbi protiv okupatora.

Kao stoljetni čuvari hrvatskog identiteta Istre, sudjelujući u donošenju proglasa od 13. rujna 1943., Crkva i njezino svećenstvo dobili su zadatak da trajno bdiju nad njegovom provedbom. Oni su i potpisnici i garanti provedbe te odluke. Proglas od 13. rujna jasno je odredio put Istre: Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom hrvatskom braćom. Taj izričaj odražava trajno nastojanje Istrana da ostvare svoja građanska prava s ostalom hrvatskom braćom. Za vrijeme talijanske okupacije Istre izgubili su i ono malo prava stečenih pod austrijskom upravom premda su u stvarnosti, iz demografske perspektive, u Istri uvijek bili izrazita većina. Oduzimanje građanskih prava i konfinacije najgore su osjetili hrvatski i slovenski svećenici u Istri koji su još pod Italijom udarili temelje snažnom antifašizmu. Zato je razumljiva težnja istarskog svećenstva da se pripoje ostaloj hrvatskoj braći, u čemu su imali snažnu potporu i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca.

Nametanje novih ili „razrada“ Rujanske odluke od 13. rujna 1943.

Izvorišna odluka od 13. rujna ubrzo će dobiti „razrade“, kako je jednom prigodom rekao autor tih razrada – Ljubo Drndić.[1] Zapravo riječ je o potpuno novim odlukama koje je u Lici donio ZAVNOH, a formalno su bile samo pročitane na Saboru istarskih narodnih predstavnika u Pazinu 26. rujna 1943. I te nove odluke pozdravljaju povijesni čin od 13. rujna o odcjepljenju Istre od Italije.[2] U proglasu od 13. rujna 1943. očitovala se autentična i ničim osujećena volja članova Narodnooslobodilačkog odbora za Istru i istarskih svećenika; politike i naroda kroz svoje svećenike. Zato je taj 13. rujan istarski „blagdan“, jer tada su Istrani sami i svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, odlučili o vlastitoj sudbini. Bio je to zajednički pothvat domaće istarske politike (NOO-a za Istru) i svećenstva. Svi su u kapitulaciji Italije osjetili kairos da Istra bude sastavni dio matice Hrvatske. U tom trenutku nitko nije znao kako će rat završiti i koje će biti poslijeratne međunarodnopravne odluke o teritorijalno-političkim pripadnostima i razgraničenju. U Pazinu se 13. rujna 1943. nije čekalo na ishod rata ili međunarodno određenje, već se odmah, ultimativno, jasno i precizno očitovala volja većine stanovnika Istre. Svećenici će pod vodstvom mons. Bože Milanovića 1946. i 1947. dati bitan doprinos na međunarodnom planu da Istra de iure bude dio Hrvatske.

Međutim, političko nasljeđe zanemarit će 13. rujan i dati prednost političkom i fabriciranom datumu – 26. rujnu. O ovoj problematici više su pisali mons. Fabijan Veraja i Ivan Milotić.[3] Posljednjih godina hrvatske civilne vlasti, oslobođene određenog političkog bremena prošlosti, odlučile su svojom prisutnošću afirmirati činjenice – ono što se stvarno dogodilo u Istri kao volja naroda.

Neuspjeli pokušaji regionalizma

Nekoliko puta u posljednja tri desetljeća bilo je određenih inicijativa da Istrani nisu Hrvati, što je ponekad moderna zabluda i preko Učke, ili političkih obećanja da Istra treba uživati veću autonomiju. Devedesetih godina 20. stoljeća nalazio se transparent na motovunskim zidinama: „Ne vrijeđajmo Hrvatsku, ipak je to naša susjedna republika“.[4] U vrijeme Domovinskog rata biskup Antun Bogetić je u javnim istupima razbijao mitove i falsifikate da Istrani nisu Hrvati te da Istra treba imati veću autonomiju od drugih županija. Razbijajući te mitove zapravo je štitio izvorišnu odluku od 13. rujna 1943., što mu je kao mjesnom ordinariju bila trajna i stalna obveza. Takva politika nije dobila podršku u Istri, pa ni istarskog svećenstva, nego je ostala upamćena tek kao falsifikat, o čemu vjerodostojno svjedoči prava Pazinska odluka od 13. rujna 1943. Naznačeni povijesni trenutci, kao što je bilo stvaranje samostalne Republike Hrvatske, od istarskog svećenstva bezuvjetno zahtijeva da bdije i provodi izvorišnu Pazinsku odluku od 13. rujna 1943., čuvajući zajedništvo s ostalom našom hrvatskom braćom.

Lijepo je danas u Istri vidjeti suživot Istrana i Istrijana, Hrvata i Talijana, i drugih čiji je suživot proizašao iz Pazinske odluke od 13. rujna 1943. Čuvajući taj autentičan proglas čuvamo suživot Istre. Sigurno će takvome suživotu bitan doprinos uvijek davati istarsko svećenstvo.

[1] Usp. Ljubo DRNDIĆ, Historijat i značenje odluka Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1943., u: Vjesnik Istarskog arhiva, god. 1, br. 32, sv. 1, 1991., str. 32.

[2] Božo MILANOVIĆ, Istra u dvadesetom stoljeću, knjiga 2, Pazin 1996., str. 69.

[3] Usp. Ivan MILOTIĆ, Od istine do krivotvorine i natrag k istini: tzv. Rujanske (Pazinske) odluke iz 1943., u: Istarska Danica, 2018., str. 67. – 71.
Fabijan VERAJA, Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik znakoviti lik moderne povijesti Istre, Poreč, 2013., str. 214.

[4] Antun BOGETIĆ, Od Anda do Tihog oceana, Pazin, 2010., str. 276.